Want to make creations as awesome as this one?

Transcript

Nakladnik

XVI. gimnazija, Križanićeva 4a, 10 000 Zagreb

XVI.gimnazija@zg.t-com.hr


Glavni i odgovorni urednici

Jadranka Tukša, prof.

Jasna Košćak, prof.

Margareta Đordić, prof.


Korektura i redaktura

Margareta Đordić, prof.

Jasna Košćak, prof.


Novinarska redakcija

Andrijana Andrešić (4. b)

Nikolina Ban (4. b)

Petra Viktorija Mršić (3. c)

Leona Smailagić (3. c)

Marta Kaminski (2. e)

Lara Šavora (2. e)

Jana Tepuš (2. e)


Genially prilagodba i vizualno oblikovanje

Margareta Đordić, prof.

Dragi prijatelji XVI. gimnazije,

iza sebe smo ostavili još jednu izazovnu godinu. Unatoč svim preprekama, nismo se predali, nego smo bili vrlo vrijedni i kreativni.

Pozivamo vas na virtualnu šetnju našim časopisom. Podijelite s nama radost stvaranja, učenja, uspjeha i kreativnosti. Doznajte što nas zanima, što volimo, u čemu smo uspješni i što smo sve postigli ove školske godine.

Tradicionalno smo dobri jezičari o čemu svjedoče uspjesi na državnim natjecanjima te dramski nastupi na hrvatskom, engleskom i francuskom jeziku.

Posljednjih godina aktivno se bavimo i filmom. Pišemo scenarije, snimamo filmove i sudjelujemo na filmskim festivalima. Okom kamere pratimo važna događanja u školi kojih je ove godine bilo uistinu mnogo.

Likovni radovi naših učenika krase hodnike škole, ali učenici uspješno sudjeluju i u različitim projektima izvan škole.

Pročitajte čime se ove godine bavio Debatni klub škole i koje su uspjehe ostvarili. Također, pogledajte koje su teme naši učenici odabrali za Digitalni poduzetnički inkubator, a i kakvi su njihovi dojmovi o fakultativnoj nastavi Financijske pismenosti.

Uživajte u literarnim i novinarskim radovima naših učenika, a možete pročitati i osvrte na

kazališne predstave, filmove i serije.

Posebno nas oduševljavaju humanost, empatija i nesebičnost naših učenika koji volontiraju u udruzi Mali zmaj prenoseći svoje znanje i pomažući mlađim učenicima.

Nakon dvogodišnje stanke, ove smo godine ponovno putovali. Otkrivali smo čari naše zemlje pa su učenici posjetili Istru, Opatiju, Crikvenicu i Šibenik učeći o bogatoj povijesti i kulturi naših krajeva. Osim toga, u sklopu Erasmus+ projekta Greenies otisnuli smo se i izvan domovine pa su naši učenici posjetili Njemačku, Portugal i Španjolsku. Osim toga, učenici su bili i na studijskom putovanju u Caceresu (Španjolska) gdje su učili španjolski jezik i uvtrdili svoje znanje.

Škola je sudjelovala u mnogim eTwinning projektima koji su nam omogućili, zasad samo virtualno, upoznavanje novih prijatelja i kultura različitih zemalja.

Vašu znatiželju sigurno će pobuditi i imena bivših učenika naše škole pa tako možete pročitati intervju sa Sonjom Tarokić koja je upravo u XVI. gimnaziji napravila svoje prve korake u filmskom stvaranju. Saznat ćete i koji su današnji predstavnici hrvatske kulture, znanosti i politike pohađali našu školu.

Na kraju ćete pronaći razredne fotografije, ali i stranicu posvećenu maturantima generacije 2018. – 2022.

Vjerujemo da će svatko od vas pronaći ponešto za sebe.

Jednim klikom otvorite svijet XVI. gimnazije i uživajte u čitanju!




Ravnateljica

Nina Karković, prof.

Projekt 10 škola-10 umjetnika 2021.


Ove smo školske godine 2021./2022., kao i proteklih godina, bili vrlo aktivni na području likovne umjetnosti, pod vodstvom profesorice Maje Marović. Godinu smo započeli sudjelovanjem na važnom muzejsko-edukativnom projektu: 10 škola-10 umjetnika 2021., u kojem sudjeluje samo deset škola na području Republike Hrvatske. Zadatak našeg tima bila je interpretacija pristupa temi pejzaža u dva različita medija (slikarstvo – fotografija) i vremena (moderna – suvremenost). Učenice Tia Radunović, Ema Pavlaković, Majda Petrač i Nika Mišetić iz 2. e, pod mentorstvom profesorice Maje Marović, predstavile su lik i djelo umjetnika Josipa Klarice i Emanuela Vidovića te napravile usporednu analizu Klaričine fotografije „Maksimir I“ i Vidovićeve slike „K mrtvom gradu“ te osmislile zanimljivu popratnu radionicu.


A što kažu naše učenice?


Bilo je odlično iskustvo biti dio ovog projekta. Istinski sam uživala u analizi i istraživanju. Proces smišljanja radionice za online prezentiranje vrlo je zahtjevan, ali vjerujem da smo odlično obavile zadatak. Jako sam sretna što sam sudjelovala u projektu ove godine i veselim se novoj budućoj prilici!

Nika Mišetić, 2. e


Jako mi se svidio projekt i drago mi je da sam sudjelovala u njemu. Naša je tema bila vrlo zanimljiva za obrađivati, a teme drugih škola i njihova izlaganja bila su zabavna i poučna. Puno sam naučila o usporedbi i analizi djela i vrlo rado bih sudjelovala u projektu i iduće godine. Majda Pterač, 2. e


Mislim da smo dobro odradile posao radionice i prezentacije našeg projekta uz pomoć profesorice Maje Marović koja nas je strpljivo vodila kroz taj proces. Naučila sam nove pojmove, tehnike i poznata djela te umjetnike za koje prije nisam znala. Drago mi je da sam odlučila sudjelovati te ću se sljedeće godine zasigurno opet prijaviti za sudjelovanje.

Tia Radunović, 2. e


Drago mi je da sam sudjelovala. Okruženje je bilo profesionalno, ali i opušteno. Ponosna sam na naš rad i trud, što smo poštivale sve rokove i izvršile sve zadatke. Odlično smo radile kao tim nadopunjavajući se i radeći složno. Bilo je posebno iskustvo posjet Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti gdje nas je muzejska pedagoginja Iris Poljan provela kroz izložbu i pobliže nam analizirala pojedina djela. Na sam dan prezentacije, prezentirale smo tečno i uspjele smo se prilagoditi unatoč nekim tehničkim poteškoćama.



Izložba „Diversity“

Likovna grupa XVI. gimnazije, pod vostvom profesorice Maje Marović, postoji već šest godina i svake godine u njoj sudjeluje sve više kreativnih učenika i učenica. Na kraju svakog ciklusa postavljamo izložbu. U prvom polugodištu u prizemlju škole postavili smo izložbu „Diversity“. U izradi radova korištene su različite tehnike poput olovke, bojica, akvarela, tempere, flomastera, pastela i akrilnih boja. Tijekom susreta učenici su istraživali portret, prostor, svjetlost, optičku umjetnost, karikaturu, a inspiraciju za radove pronašli su i u istraživanju radova prerafaelita i M. C. Eschera. Na izložbi su izloženi i radovi nastali za natječaj „Haiku i sport“ te radovi inspirirani promišljanjem o glazbi. Kreativni autori, kojima ujedno i čestitamo, su: Luka Bolfek (2. a), Natalia Ceci (2. e), Helena Karlović (2. d), Tina Mimica (2. a), Vida Novosel (2. c), Maša Žilavčić (2. e) i Ema Živković (2. d).


Izložba „Ritam i jesen“

U drugom polugodištu postavili smo još jednu izložbu naše kreativne Likovne grupe pod naslovom „Ritam i jesen“. Jedan dio radova inspiriran je tradicionalnom odorom samuraja čije su boje i uzorke učenici primijenili na svom dizajnu odjeće koristeći različite tehnike. Bojama u kontrastu i raznovrsnim uzorcima stvorena je dinamična forma naglašena ritma. Radovi nastali u tehnici ugljena inspirirani su pjesmom „Jesen“ Dobriše Cesarića. Autori su: Dea Novak (1. a), Mila Ravlić (1. b), Lea Bešlić (1. c), Laava Magdalena Vatsel (1. c), Amna Lili Elkaffash (1. e), Tina Mimica (2. a), Luka Bolfek (2. a), Lucijana Papak (2. b) i Lana Vukojević (2. b), Zrinka Frketić (2. c) i Vida Novosel (2. c), Ani Koletić (2. d), Lucija Zovko (2. d) i Maša Žilavčić (2. e)



Izložba radova školske razine LIK 2022.

Članovi Likovne grupe često se prijavljuju na najtječaje i sudjeluju u natjecanjima. U drugom polugodištu postavili smo „Izložbu radova školske razine LIK 2022.“ (natjecanje-izložba učenika osnovnih i srednjih škola iz područja vizualnih umjetnosti i dizajna). Naši su učenici ozbiljno pristupili istraživačkom zadatku, što je rezultiralo raznovrsnim radovima koji udovoljavaju temi, a tehnička im je izvedba na visokoj razini. Na školskoj razini natjecanja tema zadatka 2A kategorije bila je „Načela oblikovanja forme“. Učenici su trebali istražiti i u pisanom obliku agumentirano i koristeći stručnu terminologiju objasniti zadane načine oblikovanja forme: apstrahiranje, idealizacija, naturalizam, realizam i stilizacija na primjerima umjetničkih djela koje su odabrali, a koja tematiziraju ljudsko tijelo. Rezultate svojih istraživanja trebali su prezentirati u obliku plakata pomoću digitalnih alata Canva ili Piktochart, od kojih su se tri plasirala na županijsku razinu natjecanja.

U natjecanju su sudjelovali sljedeći učenici: Stella Margetić (1. a), Dora Tomić Babić (1. a), Mila Ravlić (1. b), Laava Magdalena Vatsel (1. c), Lea Bešlić (1. c), Tina Mimica (2. a), Luka Bolfek (2. a), Lana Vukojević (2. b), Zrinka Frketić (2. c) i Vito Vidmar (2. c) te Katarina Jurić (2. f), Andrea Gotovac (3. a), Joud Aboud (3. b), Vito Biljan (3. b), Ana Maljković (3. c), Petra Vešligaj (3. c), Tia Brlek (3. c) i Anja Horvat (3. d).

Od ukupno 36 likovnih radova pristiglih sa školske razine sva su tri rada naših učenica izabrana za županijsku razinu (ukupno 10 radova), što je veliki uspjeh za Zrinku Frketić iz 2.c, Petru Vešligaj iz 3.c i Anju Horvat iz 3.d, kao i njihove mentorice – profesoricu Marović i profesoricu Rohaček.

Iako se radovi nisu plasirali na državnu razinu na koju idu samo tri rada, drago nam je da je Povjerenstvo za LIK 2022. prepoznalo kvalitetu likovnih radova naših učenica u pogledu znanja i kreativnosti.




Twinning projekt „Queen“

Posebno bismo istaknuli sudjelovanje Likovne grupe u Twinning projektu „Queen“ (1971. – 2021.) za čije nas je sudjelovanje predložila profesorica Snežana Ponoš.

Autori odličnih i raznovrsnih radova su Stella Margetić, Dea Novak i Dora Tomić Babić iz 1. a, Mila Ravlić iz 1. b, Lea Bešlić, Teuta Biškup i Laava Magdalena Vatsel iz 1. c, Amna Lili Elkaffash iz 1. e, Luka Bolfek iz 2. a, Zrinka Frketić i Vida Novosel iz 2. c te Maša Žilavčić iz 2. e.




Natječaj „Olimpijski krugovi“

Likovna grupa sudjelovala je i u natječaju „Olimpijski krugovi“ pa je u podrumskom dijelu škole, ispred ulaza u sportsku dvoranu, otvorena izložba radova nastalih za ovaj natječaj koji je nastao u organizaciji Hrvatskog školskog sportskog saveza (HŠSS) u suradnji s Hrvatskom olimpijskom akademijom (HOA). Likovni uradak trebao je biti interpretacija ili redizajn olimpijskih krugova, učinjen ručno bilo kojom likovnom tehnikom na papiru formata A4. Autorice su: Dora Tomić Babić iz 1. a, Mila Ravlić iz 1. b, Teuta Biškup i Laava Magdalena Vatsel iz 1. c, Sara Dumenčić i Ema Gazić iz 1. d, Amna Lili Elkaffash iz 1. e, Zrinka Frketić iz 2. c i Maša Žilavčić iz 2. e.



Predavanje Slavena Lunara Kosanovića

Članovi Likovne grupe sudjelovali su i u predavanju umjetnika Slavena Lunara Kosanovića, za čije je gostovanje prvenstveno zaslužna mr. sc. Lea Sunčana Kolbezen, prof.. U etičko-likovnoj radionici Lunar ih je potaknuo na osobno djelovanje za boljitak svijeta kroz promatranje i dijalog, samodisciplinu te spremnost na kompromis.


Književno-likovna radionica „Knjige u krošnjama“

Na samom kraju nastave godine članice Likovne grupe Lucija Zovko (2. d) i Maša Žilavčić (2. e) sudjelovale su književno-likovnoj radionici „Knjige u krošnjama“ u Centru mladih Ribnjak.

Autorica Maša Žilavčić (2. e)


Maja Marović, prof.


Balet Orašar, uz glazbu Petra Iljiča Čajkovskog, veličanstven je, spektakularan i riječima vrlo teško opisiv doživljaj. Jedan je od najljepših i među publikom najomiljenijih djela baletne izvedbe. Priča iza nastajanja samog baleta kaže kako je Ivan Vsevoložski, upravitelj Marijinskog kazališta, pročitao kratku priču Orašar i Kralj miševa E. T. A. Hoffmanna. Smišljanje koreografije povjerio je Mariusu Ivanoviču Petipu, „ocu ruskog klasičnog baleta“, a pisanje glazbe Petru Iljiču Čajkovskom. Ovo umjetničko djelo službeno je praizvedeno 18. prosinca 1892. godine u Marijinskom kazalištu u Sankt Peterburgu. Uloge su bile dodijeljene djeci koja su pohađala Kraljevski balet. Ovaj balet, u izvorniku nazivan Ščelkunščik, tada nije bio odobren, a kritičarima se koreografija i kostimografija nisu svidjele jer su im bile „neuvjerljive, bez nadahnuća i dosadne“ dok su glazbu odmah odobrili. Tek šezdesetak godina nakon prve izvedbe ovo očaravajuće baletno djelo postaje svjetski popularno nakon izvedbe u New Yorku 1954. godine kada je koreografiju osmislio George Balanchine, ruski baletni koreograf. Od izvedbe u New Yorku pa sve do danas, božićno i blagdansko vrijeme nemoguće je zamisliti bez lutke Orašara, Šećerne vile i miševa.

Ove nam je godine, unatoč epidemiološkoj situaciji, bilo omogućeno gledanje veličanstvenog djela baletne literature u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog kako bi nas obasjao božićnom čarolijom. Izvela ga je baletna trupa „Ukrajinski klasični balet“ na temelju koreografije Valerija Petroviča Kovtuna uz jedinstvenu i zapanjujuću scenografiju i neočekivanu videoprojekciju. Baletna trupa „Ukrajinski klasični balet“ godišnje izvede više od tristo baletnih predstava, a prošle je godine Orašara izvela više od sedamdeset puta. U njoj djeluju isključivo profesionalni i visoko školovani umjetnici – solisti, prvaci i plesači. Izvedba Orašara ne razočarava ni najzahtjevnije baletne znalce. Glazba u izvedbi je, naravno, djelo Petra Iljiča Čajkovskog, jednog od najvažnijih ruskih skladatelja u povijesti, pa nam je već od prije poznata izvrsnost same baletne glazbe. Iako svjetski poznat, Čajkovski je jedan od rijetkih skladatelja koji je usko surađivao s koreografima nastojeći zadovoljiti ritam i raznolikost plesa te ples zaista povezati s glazbom, a glazbu s plesom, kako bi bili jedno djelo sastavljeno od više savršenih elemenata. Scenografija se savršeno uklapa u priču, a zanimljiva je zbog videoprojekcije na početku oba čina koja nas priprema za atmosferu i djelo kojemu ćemo svjedočiti. Ona je bila u rukama scenografa Ivana Zuravlova, uz čije smo se djelovanje zaista mogli uhodati u priču. Kostimografkinja i zaslužna umjetnica Ukrajine Nadežda Fedorovna Švec svojim je rukotvorinama i idejama stvorila veličanstvene kostime kakvi su jedino primjereni veličanstvenoj izvedbi. Glavni su solisti u izvedbi Orašara Denis Pančenko (Orašar i Princ), Ilona Kravčenko (Maša i Šećerna vila), Ivan Zuravlov (Kralj miševa) i Ruslan Talipov (Gospodin Drosselmeyer). Trud i profesionalnost ovih umjetnika u izvedbi na pozornici je neizmjeran. U njihovim gracioznim, smirenim i vizualno predivnim pokretima ni u jednom trenutku nisu vidljivi uloženi trud i napor koji su potrebni za izvedbu najzahtjevnijih uloga. Njihovi su pokreti kontrolirani i točni, a njihov svaki mišić u tijelu istegnut je u daljinu. Sadržajno je balet podijeljen u dva čina uz kratku pauzu.

U prvome se činu na Badnjak u kući Stahlbaum okupljaju gosti. Djeca Marie i Fritz očekuju darove uz predivno drvce, ali do njih dolazi Gospodin Drosselmeyer, djed Marie i Fritza, preobučen u čarobnjaka koji oživljuje igračke. Marie se želi igrati s oživljenim igračkama, no one su već pospremljene pa joj djed za utjehu daje lutka Orašara. Marie je oduševljena, no njezin brat Fritz nepažnjom potrga lutka. Djevojčica ostaje tužna, a dječak i njegovi prijatelji je zadirkuju maskirani u miševe. Nakon nekoliko plesova, pada noć, gosti odlaze, a Marie, pobjeđujući strah od tame, ulazi u sobu te obilazi ranjenog lutka. Gospodin Drosselmeyer se opet pojavljuje kao čarobnjak, začara cijelu sobu u kojoj se zidovi povlače, a drvce i oživjele igračke počinju rasti. Iz poda naviru miševi predvođeni Kraljem miševa koji stvaraju kaos. Orašar i kositreni vojnici ulaze u borbu protiv miševa. Sam Orašar ostaje licem u lice s mišjom vojskom, a Marie mu pomaže bacajući zapaljenu svijeću koja tjera miševe. Na bojnom polju ostaje samo ranjeni Orašar, pa mu Marie i vojnici dolaze u pomoć kada se događa čudo. Orašar se pretvorio u predivnog mladog Princa Orašara. U tom trenutku zidovi nestaju, a Marie i ostali ostaju ispod zvjezdanog neba uz božićno drvce, snježne pahulje plešu čaroban ples, a Marie i Orašar pozivaju zvijezdu koja je na vrhu drvca. Par se penje u čarobnu lađu i odlaze do zvijezde u pratnji lutaka. Nakon pauze slijedi drugi čin u kojem Marie i Princ u lađi i dalje plove kroz Kraljevstvo božićnog drvca i približavaju se zvijezdi. Pri samome vrhu ih ponovno napadaju miševi i njihov Kralj, a Orašar se opet upušta u borbu te savladava neprijatelje nakon čega slijedi sretna proslava pobjede. Marie i Princ dospijevaju u Kraljevstvo. Međutim, čini se da je sve ovo bio san. Marie se budi i shvaća da sjedi kod kuće, ispod drvca s lutkom Orašara, a Badnjak je prošao.


Nikada nisam bila osoba koja pleše ili može duboko razumjeti poruku koju ples šalje, bolje razumijem riječi. Međutim, ova baletna izvedba zaista me emocionalno dotaknula. Nikada prije nisam osjetila bujicu emocija gledajući plesnu izvedbu, ali ovaj je balet to promijenio. Sigurna sam da nisam jedina koja nije ostala ravnodušna nakon ovog baletnog spektakla i zaista sam zahvalna što sam uopće imala priliku svjedočiti ovakvom doživljaju. Dakle, impresivnost, kreativnost i besprijekornost svakako su riječi kojima bih opisala ovu izvedbu. Smatram da bi svaka osoba barem jednom u životu trebala pogledati ovaj balet kako bi u sebi osvijestila neograničenost ljudskog tijela i uma u kreativnom stvaranju umjetnosti.


Marta Kaminski, 2. e


Debatni klub XVI. gimnazije BČRSŠ ove je školske godine nastavio s aktivnim djelovanjem, iako su svi turniri i dalje bili online te se nadamo daljnjoj normalizaciji iduće školske godine.

Na županijskom turniru predstavljala nas je ekipa koju su činile učenice Lucija Skočić (2. c), Anđelina Alerić (3. a) i Nika Hajduković (4. c).




Jako smo ponosne na naše rezultate! Iako smo trebale puno istraživati i naučiti o metaversu kako bismo mogle debatirali, smatramo to vrijeme dobro utrošenim. Kao i uvijek, dobile smo obje ad hoc teze, a na tezama o metaverse dobile smo jednu negaciju i jednu afirmaciju. Ovo je bio zabavan vikend i ,osim što smo puno naučile, poboljšale smo naše debatne sposobnosti. Također međusobno smo se bolje povezale i sprijateljile.

Sudjelovali smo na nekoliko ad hoc turnira, a na završnom turniru sezone osvojili smo visoko drugo mjesto pri čemu je Anđelina Alerić proglašena petom govornicom turnira, a Nika Hajduković najboljom debatanticom turnira! Uz njih je zapažen nastup ostvario Andrija Kaić, učenik koji nam se pridružio tek ove školske godine.

U subotu sam sudjelovala na zadnjem debatnom turniru ove školske godine koji se nažalost održao preko Zooma, no to nam nije pokvarilo zabavu. U timu smo bili Anđelina, Andrija i ja te smo debatirali tri kola, a sve su teze na koje smo debatirali bile ad hoc. To znači da smo imali samo sat vremena za pripremiti argumente. Na svakom turniru ove godine, pa tako i na ovo, moj je tim dobio sve ad hoc debate, što nas je plasiralo na sveukupno 2. mjesto. Individualno smo također bili izvrsni, na cijelom turniru Anđelina je ukupno bila 5., a ja 1. najbolji govornik. Meni je ovo bio predivan završetak srednjoškolske debatne karijere, a i svi smo se odlično zabavili.

Nika Hajduković

Osim na hrvatskom jeziku, debatirali smo i na engleskom na Winter Holidays Open, međunarodnom debatnom turniru na engleskom jeziku.

Sudjelovanje na WHO turniru bila je izvrsna prilika za debatiranje na engleskom jeziku, usavršavanje debatnih vještina i upoznavanje ljudi iz cijeloga svijeta. Pripremali smo se za debate o dominantnim strankama u rastućim demokracijama i genetskom inženjeringu u svrhu otpornosti ljudi na klimatske promjene, a također smo sudjelovali u dvjema ad hoc debatama koje smo uspješno odradile i pobijedile. Naučile smo mnogo korisnih stvari, lijepo se provele i zabavile te jedva čekamo sljedeći turnir!



Sve zainteresirane učenice i učenike pozivamo da se u idućoj školskoj godini uključe u rad debatnog kluba!

Za više informacija obratite se svome razredniku ili profesorici Kolbezen.

Želimo vam ugodno ljeto koje ćemo mi provesti usavršavajući svoje vještine argumentacije na ljetnom debatnom kampu.


mr. sc. Lea Sunčana Kolbezen, prof.


Nakon prošlogodišnjeg velikog uspjeha naših maturantica koje su s projektom „Sve će biti dobro” osvojile 3. mjesto u prvom izdanju Digitalnog poduzetničkog inkubatora, ove smo godine sudjelovali s čak četiri projekta. Maturant Antonio Baretić (4. b) razvijao je ideju ProductiveStep B2B platforme za nagrađivanje kupaca tenisica prema broju koraka koje u njima naprave. Lina Odak (3. b) i Elena Zekušić (3. b) razvile su svoju ideju virtualnoga zoološkog vrta pod nazivom W Park.




U finale među deset najboljih projekata u konkurenciji od oko 1500 učenika iz više od 130 škola u Hrvatskoj, koji su razvili više od 150 projekata, plasirala su se čak dva naša projekta. Detant je platforma za razvoj političke pismenosti mladih koju su razvijali Marta Merlić (3. a) i Antonio Ivanović (3. a). Breathe, platformu za mentalno zdravlje mladih, razvijale su Anđela Todorić (3. d), Mia Kurta (3. d), Lana Blaić (3. c) i Mia Cota (3. c).

Čestitamo svim sudionicima na uspjehu te pozivamo sve učenike da iduće godine razvijaju svoje poduzetničke potencijale i ideje u Digitalnom poduzetničkom inkubatoru.


mr. sc. Lea Sunčana Kolbezen, prof.

„Dječji sat“ ili kako je riječ ubojitija od mača


Srijeda 9. lipnja, lijepa ljetna večer u parku Ribnjak. Roditelji, nastavnici, učenici, prijatelji… svi smo se okupili da pogledamo godišnju predstavu Engleske dramske skupine koja već tradicionalno na taj način okrunjuje još jednu školsku godinu. Naši su nas glumci na čelu s voditeljicom mr. sc. Marijom Antoinette Jurjevich već naučili na izvrsne izvedbe, no te večeri nadmašili su sva očekivanja. Riječ je o drami Dječji sat (The Children's Hour) američke dramatičarke i scenaristice Lillian Hellman. Nažalost, njezina djela uopće nisu prevedena na hrvatski jezik, drame joj se ne izvode u hrvatskim kazalištima i stoga je mnogima od nas ovo bio premijerni susret s vrhunskim djelom jedne izvanredne autorice i iznimne žene.

Priča nas vodi u privatnu školu za djevojke koju vode dvije mlade žene Karen Wright i Martha Dobie. Tipičnu internatsku atmosferu remeti problematična učenica Mary Tilford, razmažena, bogata djevojka koja vješto manipulira ostalim učenicama, pritom ih zlostavljajući i ucjenjujući njihovim slabostima. Moralne granice za nju ne postoje i ona je spremna učiniti sve kako bi si udovoljila. Zbog svog ponašanja često je u kazni, što kod nje izaziva ljutnju i bunt te kulminira naprasnim bijegom iz škole i povratku kući. Njezina bogata baka, koja iznad svega voli svoju unuku, nije oduševljena njezinim dolaskom i pokušava je vratiti natrag u školu. Kako bi iznudila ostanak, Marie beskrupulozno laže i izmišlja priču o nepriličnom ljubavnom odnosu dviju vlasnica škole zbog kojih se ona tobože više ne želi vratiti u školu. Zgranuta baka ispisuje unuku, ali poziva i ostale roditelje da to isto učine sa svojom djecom. Time neizbježno dovode do propasti škole i bankrota dviju prijateljica koje ne samo da izgube novac i materijalnu sigurnost već i ugled jer se više nigdje u gradu ne smiju pojaviti. Karen čak i gubi zaručnika. Martha to ne može izdržati i čini samoubojstvo, no prije toga priznaje Karen da, bez obzira na to što se nikad ništa nije dogodilo, ona ipak gaji prema njoj ljubavne osjećaje. Karen je šokirana otkrićem, a upravo u tom trenu dolazi Maryna baka da se ispriča za sve jer je ipak konačno otkrila da je njezina dragocjena unuka lagala i sve izmislila. Nudi joj javnu ispriku i zadovoljštinu, no Karen je svjesna da se jednom bačena kleveta ne može nikada vratiti jer sumnja uvijek ostaje. Životi su zauvijek uništeni. „I vi i ja morat ćemo s time živjeti“, govori Karen za kraj.

Iako napisana 1934. godine, poruka djela aktualnija je nego ikad. Ljudi se nisu nimalo promijenili. Roditelji su i danas skloni svojoj djeci povjerovati baš sve bez ikakve doze kritičnosti prema svojim „prinčevima i princezama“. Mi koji radimo u školi to najbolje znamo i svakodnevno doživljavamo. A tek mediji! Koliko je senzacionalističkih članaka napisano, koliko lažnih vijesti objavljeno, kolike su klevete proširene društvenim mrežama! Suvremeni čovjek svemu vjeruje. Laž izrečena nekoliko puta postaje istina. Od toga se jednostavno ne može obraniti jer čak i sudska presuda u korist optuženog samo dovodi do zaključka da je i „sudac korumpiran“. Istina nikoga ne zanima, samo skandali. Ova predstava dobar je povod da se zamislimo nad tom činjenicom i nad sobom te nad time koliko je svatko od nas osobno ogovarao, klevetao ili se nabacivao blatom na drugoga kao Mary i njezina baka. Jesmo li možda bili pasivni promatrači i nismo činili ništa da spriječimo širenje laži poput Mrs Lily Mortar? Možda smo odbili povjerovati, ali u srcu sumnjali poput dr. Josepha Cardina? Možda smo naprosto odustali od bilo kakve borbe protiv zla i povjerovali da nema pravde i poštenja među ljudima poput Karen.

Ova drama pokazuje da istina ipak izađe na vidjelo prije ili kasnije, no život traži strpljenje. Ne može ga se požurivati i definitivno ni u kojem slučaju ne smije se odustati od njega. Život je neprocjenjiva vrijednost i, unatoč trpljenju, vrijedan da ga se proživi do kraja.


Velika vrijednost bila je i ova predstava. Naši mladi glumci oduševili su nas svojim interpretacijama, uživljenošću u emociju, životnošću svakog pojedinog lika, a o izvrsnosti engleskoga jezika da se i ne govori. Tu prije svega trebamo čestitati mr. sc. Jurjevich koja je zaslužna za podjelu uloga i koja je umjela prepoznati talent u svakome od njih. A zaista je teško izdvojiti bilo koga, a da ne naneseno nepravdu ostalima. Ipak mora se spomenuti Aleksandra Ruski (2. e) koja je maestralno odglumila Karen Wright, mladu ženu punu entuzijazma i ljubavi prema svom poslu, djeci, prijateljima i zaručniku, koju život slomi, oduzme joj sve pa čak i nadu. Istu ulogu u prvom činu briljantno je predstavila Lucija Gnjidić (2. d). Angelina Hukman (2. d) i Nika Pisk (1. a), svaka u svom činu, izvanredno su utjelovile malu „zlicu“ Mary, djevojku bez skrupula i obzira za bilo koga osim za svoj užitak. Ivna Salečić (2. c) temperamentna je i žestoka u ulozi Marthe Dobie dok se teško nosi sa svojim emocijama. Tu je i Anja Krneta (3.e) izvrsna kao pompozna učiteljica Mrs Lily Mortar, Maša Žilavčić (2. e) nezaboravna u liku i gestama stare Mrs Amelie Tilford, Nino Radočaj (2. b) kao savršen džentlmen tog doba koji jest i ostaje mlak u svojim osjećajima prema zaručnici. Ne smijemo zaboraviti ni ostale kao što su izvrsna Klara Pavelić (1. a) koja je pokazala velik smisao za humor te zavidnu vještinu u prikazu govorne mane mlade Evelyn, Petra Blažina (2. d), Katja Bobrek (2. e), Marta Bratulić (1. a), Jana Tepuš (2. e) i Lucija Kičić (2. e). Sve one pokazale su zavidan talenat i veliki entuzijazam i s nestrpljivošću ih očekujemo u nekoj novoj predstavi.

Svoj doprinos dale su i naše tehničke asistentice Lara Šavora, Tonka Doko, Lana Korajlija i Ema Pavlaković iz 2. e .


Iznad svega treba reći hvala profesorici i lektorici mr. sc. Mariji Antoinetti Jurjevich za sav trud i ljubav koje ulaže u rad s Engleskom dramskom grupom. Samo ona zna koliko je neprospavanih noći i snage trebalo da se pripremi ovakva predstava. Učenici to prepoznaju i stoga odgovaraju jednakom ljubavlju i entuzijazmom, a nama u publici preostaje samo da joj poželimo još puno godina ovakvog uspješnog rada jer onda znamo da se itekako imamo čemu veseliti.


Draga naša Engleska dramska grupo, ponosimo se vama!


Jadranka Tukša, prof.

Fakultativna nastava Financijske pismenosti


Od ove smo školske godine u XVI. gimnaziji počeli s izvođenjem fakultativne nastave Financijske pismenosti, čiji je cilj stjecanje teorijskih i praktičnih znanja o upravljanju novcem, planiranju troškova, ulozi poreza i banaka te osiguranja i štednji kako bi učenici mogli lakše donositi informirane i odgovorne odluke o vlastitom novcu.

U nastavu Financijske pismenosti uključilo se 12 učenika, a nastavu provodi mr. sc. Sunčana-Lea Kolbezen jedan sat tjedno tijekom cijele nastavne godine. Nastava je realizirana uz korištenje udžbenika financijske pismenosti za srednje škole Moj novac, moja budućnost koji je odobrila Agencija za odgoj i obrazovanje za primjenu u nastavi šk. g. 2017./2018.

„Mudrost upravljanja novcem važna je za pojedinca, ali i za cijelu obitelj i društvo. Važno je naučiti upravljati novcem, kako novac ne bi upravljao nama.“ Udruga Štedopis.

Učenici su vrlo zadovoljni programom i dinamikom izvođenja nastave, vole dolaziti na nastavu Financijske pismenosti, obrađeni sadržaji lako su razumljivi, velika većina učenika procjenjuje da su obrađeni sadržaji vrlo korisni u svakodnevnom životu te da je nastava zanimljiva.





Ovako su učenici opisali svoje iskustvo pohađanja nastave Financijska pismenost:

Nastava financijske pismenosti je vrlo zanimljiva jer se sve gradivo, koje bi se trebalo 'učiti', obrađuje u obliku kratkih predavanja te se lakše pamti i razumije. Profesorica uvijek pronalazi poveznice između gradiva koje obrađujemo i našeg okruženja (u državi, svakodnevici itd.).


Super mi je što mogu izraziti svoje vlastito mišljenje👍


Sviđa mi se što učimo jer će mi definitvno trebati i zanimljivo je.


Zanimljivo je i svaki put nešto naučim.


Odlično! U kraćem vremenu stečeno puno novih znanja.


Jako zanimljivo, sviđaju mi se oblik nastave i termini.


Veoma mi se sviđa cijeli koncept i volim dolaziti na sate.


U nastavi se fokusiramo na praktičnu primjenu znanja te surađujemo sa stručnjacima i institucijama. Tako je 8. 12. 2021. učenica Nika održala iznimno izlaganje o Bitcoinu, nakon čega smo razgovarali s financijskim stručnjakom Grigorom Vidmarom. Gospodin Vidmar pomogao nam je da bolje shvatimo Bitcoin i kriptovalute te zašto je većina građana prema tim valutama opravdano skeptična, ali i zašto neki upravo u njima vide odličnu priliku!






mr. sc. Lea Sunčana Kolbezen, prof.

Teatrološka grupa XVI. gimnazije duže je vrijeme pripremala i izvela 23. prosinca 2021. božićni program u kojem su recitatori, interpretirajući lirske zapise različitih autora te vremenskih i književnih razdoblja, nadahnuto krasnoslovili o Božiću, božićnom svjetlu, nadi, istini, ljubavi.

Božićni susret dogodio se u duhu Totus mundus agit histrionem u prostorima škole, pred knjižnicom, na hodniku i stubama uz nazočnost ravnateljice XVI. gimnazije Nine Karković, prof., profesora i učenika XVI. gimnazije, a prema mogućnostima zbog epidemioloških mjera.

Recital Božićni susret osmislila je voditeljica Teatrološke grupe mr.sc. Jasna Košćak, prof.


Dea Novak, učenica 1. a razreda izvela je lirsku pjesmu Božić Vladimira Nazora i udahnula svoju osobnost stihovima: Koliko si se puta za me rodio, / O malo d' jete Isuse!

Dora Rudelj iz 2. a promišljala je stihovima fra Bonaventure Ćuka: Hoću li i ja u raj? / Želim, al' sve se bojim/ Jer tamo će biti slava i sjaj, / A ja na niskom stojim!

Lana Makarun iz 2. a udahnula je život stihovima Dragutina Domjanića u pjesmi Tama je svud ističući: Znali su svi, travka i cvijet / Rodi se brat skroman i svet.

Tradicionalne hrvatske božićne pjesme predstavili su učenici 2. a razreda Lea Horvat klikćući stihovima Danas se čuje događaj novi / u zemlji našoj i jeste ovi!, te Marko Kalaica pjesmom Svim na zemlji mir, veselje pronoseći radosnu vijest rođenja jer:

To sad nebo navješćuje,

I glas s neba potvrđuje.


mr. sc. Jasna Košćak, prof.

Osjećaj je glavno obilježje ljudskog bića. Kada ga ne bi bilo, bili bismo životinje na dvije noge koje lutaju svijetom tražeći svrhu. Svrhu ne bismo pronašli jer se ona nalazi upravo u osjećajima zbog kojih se smatramo naprednijima od biljnog i životinjskog svijeta. Svoju ispunjenost pronalazimo u doživljajima i dojmovima iz svijeta koji nas okružuje i svijeta koji se nalazi u nama. Svoju ispunjenost pronalazimo i u drugim ljudima.

Međutim, što ako nam se to obilježje oduzme? Što ako nam se zabrani proživljavanje svakodnevnog života radi zaštite? Što ako nam se zabrane drugi ljudi?

Onda humanost u nama polako blijedi i nestaje. Sva empatija koju smo usmjeravali na druge gubi smisao. Onda je obilježje ljudske vrste odgurano u stranu.

Za vrijeme pandemije otežana nam je mogućnost za izražavanje humanosti. Pa ipak, pojedinci su djelovali kao zdravstvena pomoć, neki su pisali knjige i režirali filmove kako bi nam pomogli prevladati osjećaj usamljenosti, a naša pedagoginja Kornelija Medić prepoznala je priliku da i mi, učenici XVI. gimnazije, pridonesemo osjećaju zajedništva volontirajući.

Početkom školske godine prof. Medić našu je pažnju pridobila pozivom na volontiranje u humanitarnoj udruzi MALI ZMAJ za poboljšanje kvalitete života siromašne i nezbrinute djece. Odazvalo nas se toliko da smo na prvom sastanku jedva stali u prostoriju. Na sastanku nam je rečeno da bismo mi, kao volonteri i učenici jezične gimnazije, mogli davati instrukcije iz jezika djeci koja posjećuju udrugu te bismo im na taj način postali podrška, pratnja i mjesto bezbrižnog raspoloženja. Kako udruga ima nekoliko lokacija u Zagrebu, volontiranje se organiziralo na više mjesta u različitim terminima. Podijelili smo se prema lokacijama te je volontiranje uskoro počelo.

Prvi puta kada sam došla u udrugu, bila sam iznenađena toplinom koja zrači iz svake osobe u udruzi: nasmijani i veseli djelatnici, ostali volonteri i ljudi koji pomažu doniranjem raznih potrepština. Svi zrače toplinom i ljudskošću. Nakon rada s djecom i sudjelovanja u iznimno ugodnoj radnoj atmosferi, shvatila sam kako ljubav i humanost uistinu nemaju cijenu. Iako smo tu uzrečicu čuli nebrojeno puta, smatram da je ne možemo potpuno razumjeti sve dok ne osjetimo zadovoljstvo koje proizlazi iz pomaganja, a u našem slučaju dijeljenja znanja s djecom, i pružanjem podrške drugima. Mali dio našeg znanja koje dijelimo s djecom u udruzi isključivo je naša težnja da prvotno sebi osvijestimo, a zatim i drugima oko nas, kako obrazovanje ne smije ni o čemu biti ovisno, već da mora biti jednako dostupno svakom pojedincu. Također, želimo pomoći u stvaranju novih i boljih generacija te smatramo da je obrazovanje temelj u izgradnji samosvjesnih ljudi. Vodimo se izjavom grčkog filozofa Platona koji je izjavio: „Ljudi su kao zemlja, mogu ti pomoći da rasteš kao osoba ili usporiti tvoj rast i pretvoriti te u običan korov“. Mi nismo ona zemlja koja stvara običan korov, već smo mi oni koji potiču rast i znanje i pomažu u sazrijevanju.


Marta Kaminski, 2.e

Ovaj hvalevrijedan projekt popratili su i hrvatski mediji, konkretno dnevnik.hr. Prilažemo poveznicu na članak i reportažu iz medija:


https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/bolja-hrvatska-mladi-srednjoskolci-pomazu-osnovnoskolcima-u-ucenju---724449.html

Uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja, Društvo za psihološku pomoć ovog je proljeća provelo projekt „Živim bolje, osjećam se bolje: Psihoedukativne aktivnosti od mladih za mlade“. U projektu su sudjelovali učenici iz šest škola, među njima i učenici 3. a i 3. e XVI. gimnazije.

Cilj projekta bio je unaprjeđenje kvalitete života aktivnim uključivanjem mladih u senzibilizaciju i edukaciju vršnjaka, ali i njihovih nastavnika i stručnih suradnika, o strategijama brige o mentalnom zdravlju i povećanju mentalno-zdravstvene pismenosti. Uz pomoć volontera-studenata psihologije, učenici su izradili 12 psihoedukativnih letaka, čije teme uključuju teorijska i praktična znanja o mentalnom zdravlju kao što su kako brinuti o mentalnom zdravlju, kako prepoznati znakove narušenog mentalnog zdravlja te kada i gdje potražiti pomoć.

Zbog velikog interesa naši su učenici bili podijeljeni u dvije grupe, od kojih je svaka izradila jedan letak Psihološka prva pomoć i Kako biti nježan prema sebi?.







Letke su predstavili profesorima na sjednici Nastavničkog vijeća održanoj 27. svibnja i na online konferenciji održanoj 2. lipnja. Na konferenciji su prisustvovali učenici i stručni suradnici škola uključenih u projekt, volonteri i predstavnici Društva za psihološku pomoć. Sve pohvale Jani, Jakovu, Emi, Miji Mihaeli, Bruni, Jakovu, Lauri, Vanji, Tjaši, Anđelini, Lari, Roberti, Ledi, Robertu i Martini za marljivost, kreativnost te odličnu prezentaciju i veliko hvala volonterkama Klari Garmi, inače bivšoj učenici škole, i Magdaleni Miler na pruženoj pomoći i podršci!



Ana Ribarić Gruber, prof.

Festival srednjoškolskog frankofonog kazališta u Zagrebu @ftlf.zagreb


Drugo izdanje zagrebačkog Festivala srednjoškolskog frankofonog kazališta održan je 15. svibnja 2022. u našoj školi. Riječ je o projektu međugradske i međunarodne suradnje srednjih škola kao mjesta susreta učenika srednjih škola koji uče francuski jezik. Zagrebačke gimnazijalce, kao i one iz Rumunjske, Egipta, Italije i Alžira, ocjenjivali su ataše za obrazovnu i jezičnu suradnju u Francuskom veleposlanstvu Benoît Le Dévédec, umjetnička i kazališna pedagoginja Grozdana Lajić Horvat te kazališni redatelj Hrvoje Korbar, a program je odlično vodio naš uvijek dragi gost Alexis Messmer.


Ove smo godine imali dvije dramske skupine koje su predstavljale našu školu. Dramska skupina Les Stylistes, pod vodstvom profesorice francuskog jezika Davorke Franić, prikazala je predstavu Merveilleux !!! u kojoj su na šaljivi način prikazali događaje 2020. godine uzrokovane globalnom pandemijom. Dramska skupina Les passants, pod vodstvom profesorice francuskog jezika Alke Vrsalović, prikazala je predstavu Qui est le vrai Molière?



Program je završio dodjelom nagrada na kojoj su Les Stylistes osvojili nagradu za najbolju predstavu Festivala, a Les passants nagradu za originalni scenarij.

Čestitamo našim profesoricama Davorki Franić i Alki Vrsalović na organizaciji Festivala te svim učenicima glumcima iz francuskih dramskih skupina naše škole.

Jana Tepuš, 2. e

Učenici koji su sudjelovali u interdisciplinarnom projektu Dioklecijanova palača, pod vodstvom profesorice likovne umjetnosti Maje Marović, posjetili su Split 29. i 30. travnja kako bi sve što su naučili na učioničkoj nastavi vidjeli uživo.

Učenici su se sastajali tijekom godine na svakom satu rješavajući nastavne listiće s novim sadržajima te usvajali pojmove koje će koristiti na terenskoj nastavi.

U dva dana učenici su posjetili razne kulturne znamenitosti kako bi saznali još više o Splitu, njegovoj povijesti i baštini. Kad su došli u Split, prvo su posjetili Galeriju Meštrović, a pri dolasku u centar počeli su razgledavati grad i pomno proučavati Dioklecijanovu palaču. Posjetili su vestibul, peristil, katedralu, krstionicu, kriptu i riznicu te se uspeli na zvonik katedrale. Pri obilasku četiri su učenice imale izlaganja o pojedinim dijelovima palače.

Drugi dan proučavali su podzemne prostorije palače, posjetili Etnografski muzej i imali radionicu izrade glinenog novčića cara Dioklecijana. U kreativnoj radionici učenici su se, ali i profesori, pokazali vrlo talentiranima. Za vrijeme dulje pauze učenici su intervjuirali prolaznike o njihovom znanju Dioklecijanove palače, suvremenoj problematici ove antičke palače te ih pitali i za mišljenje o njezinu očuvanju. Na kraju terenske nastave u Splitu profesori su organizirali lov na blago u kojem je pobjednička grupa Čeh-Duh osvojila zlatnike od čokolade.


Mjesec dana kasnije učenici i profesorica Marović ponovno su održali sastanak na kojemu su razmjenjivali dojmove o terenskoj nastavi i usvojenom znanju. Također su se i dogovorili o koncepciji izložbe realiziranog projekta koji će prezentirati u školi u rujnu, na početku nove školske godine.

Jana Tepuš, 2. e

Dragi čitatelji,


u ovoj rubrici možete pročitati o svim događanjima u školi u školskoj godini 2021./2022.

Žuta groznica u Karlovcu

Što donosi novi film Filmske grupe?

Otkrit ćemo vam nekoliko detalja!


Naš film Tri dana plasirao se na 27. Filmsku reviju mladeži i 15. Four River Film Festival koji će se održati od 6. do 10. rujna u Karlovcu u organizaciji Hrvatskoga filmskog saveza i Kinokluba Karlovac. Od 1364 prijavljenih filmova selekcijska je komisija odabrala 63 filma, a među njima i naš kratkometražni igrani film Tri dana. Osim po natjecateljskom programu, ovaj je festival poznat i po svojem popratnom programu kao što su radionice, okrugli stolovi i suradnje s mnogim partnerima. Naš film predstavljat će učenice Lucija Marketin (3. C) i Vida Novosel (3. C). Od srca čestitamo čitavoj filmskoj ekipi i mentorici Margareti Đordić, prof. te nestrpljivo očekujemo dojmove naših učenica o festivalu, projekciji našeg filma i boravku u Karlovcu!


Ove nastavne godine naši su filmaši revno radili i na novom kratkometražnom filmu. Nakon što su napisali sinopsis i scenarij te izradili knjigu snimanja, održali su i audiciju te podijelili uloge. Sa snimanjem počinju u rujnu. Nećemo vam otkriti previše, ali riječ je o parodiji horor-filmova. Bit će tu svega – od zubarske ordinacije, vampira, državne mature do neočekivanog obrata. Dok svi željno iščekujemo novi film, našim filmašima želimo pregršt zabave na snimanju, što manje tehničkih poteškoća i što bezbolniju montažu!


Margareta Đordić, prof.



Naši učenici vjerno pohađaju Filmsku naSTAVu @ kino Tuškanac

Filmska naSTAVa jedini je filmskoobrazovni program namijenjen srednjoškolcima koji je potpuno besplatan. Održava se svake godine u dvama ciklusima: tijekom zimskih i proljetnih praznika. Tijekom pet dana u jednom ciklusu učenici na velikom platnu gledaju pet umjetnički relevantnih filmskih ostvarenja različitih kinematografija, a nakon projekcije slijede analiza i interpretacija filma s posebnim naglaskom na filmskim izražajnim sredstvima. Program je dobio preprouku Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, Katedre za filmologiju Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatske kinoteke, portala medijskapismenost.hr te Ministarstva znanosti i obrazovanja.


Zimski ciklus
Velik dio učenika u zimskom je ciklusu pratio Filmsku naSTAVu online zbog nepovoljne epidemiološke situacije, a dio njih u kinu Tuškanac.



Ove sam zimske praznike sudjelovala u online Filmskoj naSTAVi. Budući da sam se prvi put prijavila, nisam znala kako će mi biti pa nisam imala velika očekivanja. Već nakon prvog dana bila sam oduševljena. Iako je nastava bila ujutro i trajala četiri sata, nije mi bilo teško ostati zainteresirana. Uživala sam slušati objašnjenja i analizu voditelja i ostalih učenika koji su iznosili svoje mišljenje. Naučila sam mnogo o filmu, kadrovima, montaži i kako obratiti pozornost na detalje. Atmosfera je bila jako opuštena, voditelji su bili vedri i strpljivi pa smatram da nije bilo teško izraziti svoje mišljenje. Filmovi su bili raznovrsni, a posebno me se dojmilo što nisu bili isključivo američki, što smo gledali različite filmske žanrove, dugometražne i kratkometražne filmove, ali i one iz 1950-ih. Najviše me se dojmio film "Prozor u dvorište" Alfreda Hitchcocka. Smatram da sam kvalitetno provela svoje praznike prateći Filmsku naSTAVu, proširila svoje znanje o filmu i dobro se zabavila. Odmah sam se prijavila i na proljetni ciklus, a sigurna sam da ću se prijaviti i na ljetni ciklus te ću to predložiti i svojim prijateljima. Osim što ću se zabaviti i provesti slobodno vrijeme gledajući dobre filmove, također ću i još mnogo toga naučiti.

Petra Viktorija Mršić, 3. C







Proljetni ciklus

Naši su učenici i proljetne praznike proveli na programu Filmska naSTAVa u Tuškancu koji se nakon dvije konačno vratio pred veliko platno kina Tuškanac. Tijekom pet dana trajanja Filmske naSTAVe pogledali su umjetnički relevante filmove, a nakon projekcije uslijedile su analiza i rasprava s voditeljima. Prikazan je i film Zbornica redateljice Sonje Tarokić, bivše učenice naše škole, koja je sudjelovala u raspravi i spremno odgovarala na pitanja naših znatiželjnih učenika.



Lana Blaić (3. c) prvi je put sudjelovala i podijelila svoje dojmove:
Da pitate učenika srednje škole bi li htio svoje dragocjene praznike provesti na nastavi, odgovor bi većinom sigurno bio ne. Ipak, odlučila sam riskirati i prijaviti se na Filmsku naSTAVu u kinu Tuškanac koja je na kraju bila sve osim tipične nastave. Prijavila sam se kako ne bih cijele praznike ljenčarila te sam prvi dan došla bez mnogo očekivanja. Mislila sam da će biti problem ustati se rano svaki dan, ali uzbuđenje je uvijek nadvladalo umor. Prvo me iznenadio odabir filmova jer se program sastojao od kultnih filmova koje svi moraju pogledati. Neke filmove sam već gledala prije, ali sam i naučila da dobar film treba pogledati najmanje dva puta. Rasprave nakon gledanja filma bile su uvijek opuštene, ali i pune zanimljivih zaključaka. Atmosfera je bila ugodna te sam brzo prešla preko straha od sudjelovanja jer smo se svi međusobno poticali da kažemo što mislimo bez obzira na to hoćemo li se složiti. Za to su zaslužni i voditelji koji su se jako potrudili da svi dođu do riječi. Na Filmskoj naSTAVi naučila sam mnogo o filmskom jeziku kao što su vrsta kadra, rakursi, filmski planovi, pokreti kamere, zvučna slika i svjetlost što prije nisam radila. Filmska naSTAVa nadmašila je sva moja očekivanja jer sam naučila mnogo novih pojmova, družila se i upoznala zabavne ljude te gledala jako dobre filmove. Sve što sada ostaje jest iščekivanje novog ciklusa na koji ću se sigurno prijaviti.


Vida Novosel (1. c) na Filmskoj naSTAVi sudjeluje od 1. razreda. Ovo su njezini dojmovi:

Organizatori i voditelji svake godine učenicima pripreme savršeni paket filmova od kojih je svaki od njih ostavio trag u svjetskoj kinematografiji. Svaki je dan jedinstven i zbog toga svaki dan učenici mogu doživjeti jedinstvenu priču. Analizom filma i raspravom o njemu voditelji navode učenike na posebne detalje, filmska izražajna sredstva, simboliku i općenitu poruku filma, no također im daju prostora za maštu, postavljanja pitanja i stvaranja vlastitih zaključaka. Tijekom svakog ciklusa gleda se i hrvatski film nakon kojeg gostuje redatelj, scenarist ili glavni glumac toga filma. Upravo je to savršena prilika da učenici dožive pravi filmski svijet i sve što se u njemu zbiva. Postavljanjem često originalnih i zanimljivih pitanja iz gosta mogu izvući zanimljive i do tada nepoznate informacije o filmu i njegovu nastanku. Čar Filmske naSTAVe čine opuštena atmosfera, dobra komunikacija i razumijevanje. Hrvatski filmski savez je tijekom pandemije organizirao i Filmsku naSTAVu online pa su učenici i profesori iz cijele Hrvatske dobili mogućnost sudjelovanja. Nakon žestokih izolacija i mjera u pandemiji, učenici, željni filmskoga znanja, popunili su gledalište kina Tuškanac tijekom proljetnog ciklusa.


Margareta Đordić, prof.

Fotografije: Hrvatski filmski savez

Jeste li čitali Harmsa?

Ovo vam je posljednja šamsa!


Volite li Bramsa?

A mi više Harmsa!


Daniil Harms i njegove Sasvim obične besmislice okupirale su pozornost Teatrološke grupe XVI. gimnazije u školskoj godini 2021./2022.

Hrabro, odvažno, veselo uhvatiše se u koštac s Harmsovim izričajem misleći da će sve biti samo igra. I bilo je! Puno radosti, poleta pri susretima, nebrojenim probama na hodnicima XVI. gimnazije koji su pravo otkriće. Pokazali su se kao savršeno kazalište!

Lana Makarun, Dora Rudelj, Lea Horvat, Marko Kalaica, Ali Alili, Karlo Cmrečnjak i profesorica Jasna Košćak.


Izbor je pao na besmislicu Mišinova pobjeda. Nekako otpočetka najteže je bilo s Mišinom... Čekali smo jednu glumicu da prihvati ulogu, drugu koja je bila u bolnici, treću... Profesorica Košćak se našla u toj ulozi i probe su tekle. Spremala se premijera, no nije nam išlo ove godine, Koršunov kojega je u Besmislicama tlačio stanoviti Kuligin, u stvarnosti je nastradao, pao i slomio nogu.

Premijera odgođena!

Nadamo se da će nam jesen donijeti dobru premijeru.

mr. sc. Jasna Košćak, prof.

Dani hrvatskoga jezika obilježeni su u ožujku (14. ožujka 2022.) online natjecanjem iz poznavanja hrvatskoga jezika.

Osnovno načelo ovoga natjecanja je dobrovoljno sudjelovanje te poticanje usredotočenosti na učenje i poznavanje hrvatskoga jezika.

Najboljim učenicima uručila je nagrade je uručila ravnateljica Nina Karković, prof.

1. mjesto: Marta Markić, 4.c (mentorica: Dalila Sladoljev, prof.)

2. mjesto: Lana Blaić, 3.c (mentorica: Margareta Đordić, prof.)

3. mjesto: Leona Smailagić, 3.c (mentorica: Margareta Đordić, prof.)

Pohvalnice su dodijeljene Petri Viktoriji Mršić (3.c), Luciji Kačavendi (4.c), Antunu Antoloviću (4.c), Emi Žilavec (3.c), Miji Coti (3.c) i Tini Prugovečki (3.c).


Ne smijemo zanemariti vrijedne učenike Likovne grupe, pod vodstvom profesorice Maje Marović, koji su izradili prigodne plakate u povodu Dana hrvatskoga jezika u različitim tehnikama. Izdvajamo dva likovna rada Luke Bolfeka (2.a) i Stelle Margetić (1.a) te rad na računalu u alatu Canva Lee Bešlić (1.c)

Stella Margetić (1.a)






Lea Bešlić (1. c)


Luka Bolfek (2.a)

Erna Bužančić, prof.

Dragi čitatelji,


u ovoj rubrici možete pročitati sve o uspjesima naših učenika i njihovih profesora na natjecanjima.

ŽUPANIJSKA NATJECANJA

ENGLESKI JEZIK

2A

13. mjesto : Petrač Majda, 2.e (mentorica Danijela Ille, prof.)

13. mjesto: Ivna Salečić, 2.c (mentorica Mirela Hrubi, prof.)


4A

13. mjesto: Halambek, Helena Ida, 4.c (mentorica Anamarija Sabioni, prof.)

13. mjesto: Fran Lukas, 4.d (mentorica Anamarija Sabioni, prof.)

20. mjesto: Baltić Hrsan Vilma, 4.e (mentorica Lada Rebernjak, prof.)


TALIJANSKI JEZIK

LISTA A

1. mjesto: Posar, Nina, 4.d (mentorica Bekić, Jelena, prof.)

8. mjesto: Kašner, Korina, 4.e (mentorica Jelena Bekić, prof.)

9. mjesto: Sršek, Aurora, 4.d (mentorica Ivana Skvrce Kramarić, prof. )

10. mjesto: Kišur, Franka, 4.e (mentorica Jelena Bekić, prof.)

15. mjesto: Gelo, Mara, 4.d (mentorica Jelena Bekić, prof.)

18. mjesto: Karačić, Lea, 4.d (mentorica Skvrce Kramarić, prof.)

18. mjesto: Slovinac, Fran Lukas, 4.d (mentorica Jelena Bekić, prof.)


LISTA B

3. mjesto: Božičković, Franka, 4.e (mentorica Ivana Skvrce Kramarić, prof.)

3. mjesto: Veselica, Ana, 4.d (mentorica Ivana Skvrce Kramarić, prof.)

7. mjesto: Mandić, Marta, 4.d (mentorica Ivana Skvrce Kramarić, prof.)

13. mjesto: Gligora, Ivan, 4.d (mentorica Ivana Skvrce Kramarić, prof.)

17. mjesto: Kovačević, Viktorija, 4.d (mentorica Ivana Skvrce Kramarić, prof.)



FRANCUSKI JEZIK

LISTA A

1. mjesto: Tena Vinčazović, 4.e (mentorica Alka Vrsalović, prof.)

15. mjesto: Ida Vanjur, 3.e (mentorica Alka Vrsalović, prof. )


LISTA B

3. mjesto: Andrić, Dora, 3.a (mentorica Mirela Hrubi, prof.)

6. mjesto: Radošević, Tjaša, 3.e (mentorica Mirela Hrubi, prof.)

6. mjesto: Taus, Lea, 4.e (mentorica Mirela Hrubi, prof.)

8. mjesto: Prugovečki, Tina, 3.c (mentorica Mirela Hrubi, prof.)


ŠPANJOLSKI JEZIK

3. mjesto: Vladić, Tea, 4.a (mentorica Ana Kočman, prof.)

6. mjesto: Ban, Luka, 4.a (mentorica Ana Kočman, prof.)

9. mjesto: Paladin, Lucija, 4.c (mentorica Ana Kočman, prof.)


NJEMAČKI JEZIK

Kategorija I

5. mjesto: Lušić, Petra, 2.a (mentorica Jasna Jukić-Vukoja, prof.)

15. mjesto: Bolfek, Luka, 2.a (mentorica Jasna Jukić-Vukoja, prof.)

18. mjesto: Lengelić, Laura, 2.e (mentorica Dina Šimatović, prof.)

Kategorija II a

9. mjesto: Alerić, Anđelina, 3.a (mentorica Dina Šimatović, prof.)

16. mjesto: Posavec, Iva, 3.a (mentorica Dina Šimatović, prof.)

20. mjesto: Ferlan, Roberta, 3.a (mentorica Dina Šimatović, prof.)

Kategorija II b

4. mjesto: Vasilj, Ana, 3.b (mentorica: Vesna Huskić Jančikić, prof.)

12. mjesto: Kutleša, Katarina, 3.e (mentorica: Vesna Huskić Jančikić, prof.)

12. mjesto: Mirdita, Marta, 3.e (mentorica: Vesna Huskić Jančikić, prof.)

HRVATSKI JEZIK

12. mjesto: Magdalena Tustić, 2.d (mentorica Lorena Ponoš, prof.)

23. mjesto: Marta Markić, 4.c (mentorica Dalila Sladoljev, prof. )

POVIJEST

1. razred

16. mjesto: Luka Bolfek, 2.a (mentor Zoran Kantolić, prof.)

36. mjesto: Mišetić Nika, 2.e (mentor Petar Bagarić, prof.)


1. razred

21. mjesto: Lara Filipović Duspara, 4.e (mentor Petar Bagarić, prof.)


1. razred

9. mjesto: Josipa Grubeša, 4.e (mentor Petar Bagarić, prof.)

GEOGRAFIJA

8. mjesto: Nika Hajduković, 4.c (mentorica Sandra Golub, prof.)

9. mjesto: Antonio Ivanović, 3.a (mentorica Nataša Kauzlarić, prof.)

LIKOVNA UMJETNOST

Natjecanje-izložba učenika osnovnih i srednjih škola Grada Zagreba iz područja vizualnih umjetnosti i dizajna LIK 2022. sva tri rada naših učenica odabrana na školskoj razini selektirana su na županijskoj razini.

Naša tri rada ušla su u 10 najboljih.

Zrinka Frketić, 2.c (mentorica Maja Marović, prof.)

Petra Vešligaj, 3.c (mentorica Vesna Rohaček, prof.)

Anja Horvat, 3.d (mentorica Vesna Rohaček, prof.)


Iako se nisu plasirale na državnu razinu na koju idu samo tri rada, njihovi su radovi objavljeni na virtualnoj izložbi tog natjecanja, što je velika čast.


PRIJEVOD S FRANCUSKOGA JEZIKA

Beata Kopčić, 4.e - 1. mjesto na nacionalnom natjecanju u prevođenju!

Tena Vinčazović, 4.e - 2. mjesto na nacionalnom natjecanju u prevođenju!

Beata putuje u Francusku!


POZVANI NA DRŽAVNO NATJECANJE

TALIJANSKI JEZIK

LISTA A

Nina Posar, 4.d - jedina iz Zagreba i prva na Županijskom natjecanju

LISTA B

Marta Mandić, 4.d

Franka Božičković, 4.e

FRANCUSKI JEZIK

LISTA B

Dora Andrić, 3.a

Tina Prugovečki, 3.c


PROJEKT GRAĐANIN

Vito Biljan (3.b), Antonio Ivanović (3.a), Marta Merlić (3.a) i Elena Zekušić (3. b) na Županijskoj smotri projekata iz građanskog odgoja predstavili su se projektom Uvođenje sveobuhvatnog spolnog odgoja.

Tim projektom plasirali su se na državnu smotru!

Mentorice: Lea Sunčana Kolbezen, prof. i Margareta Đordić, prof.


DRŽAVNA NATJECANJA - REZULTATI

TALIJANSKI JEZIK

LISTA A

1. mjesto: Nina Posar, 4.d (mentorica Jelena Bekić, prof.)


LISTA B

1. mjesto: Franka Božičković, 4.e (mentorica Ivana Skvrce Kramarić, prof.)

1. mjesto: Marta Mandić, 4.d (mentorica Ivana Skvrce Kramarić, prof.)


FRANCUSKI JEZIK

LISTA B

3. mjesto: Dora Andrić, 3.a (mentorica Mirela Hrubi, prof.)

4. mjesto: Tina Prugovečki, 3.c (mentorica: Mirela Hrubi, prof.)

Beata Kopčić i Tena Vinčazović osvojile 1. i 2. mjesto na nacionalnom natjecanju u prevođenju! Beata putuje u Francusku!

Ove je godine održano nacionalno natjecanje u prevođenju u organizaciji Veleposlanstva Republike Francuske, Francuskog Instituta u Hrvatskoj i Wallonie-Bruxelles International te u suradnji s Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu i Odjelom za francuske i frankofonske studije u Zadru. Zadatak natječaja bio je prevesti na hrvatski jezik pjesmu Poitrines Rugissantes belgijske slam-pjevačice Joëlle Sambi.

Naša učenica Beata Kopčić osvojila je prvo mjesto te putuje u Francusku na dvotjedno usavršavanje francuskog jezika. Uz to je primila brojne darove koje su za nju pripremili organizatori natjecanja.

Učenica Tena Vinčazović osvojila je drugo mjesto te je također primila vrijedne darove organizatora.

Ponosni smo na sve naše učenike koji su sudjelovali u natjecanju te se nadamo da će ove osvojene nagrade biti poticaj ostalim učenicima da sudjeluju u natjecanjima i, naravno, da uče francuski jezik.


Alka Vrsalović, prof.

Naše učenice Nina Posar (4. d), Franka Božičković (4. e) i Marta Mandić (4. d) ostvarile su odlične rezultate na Državnom natjecanju iz talijanskog jezika koje se održalo u Puli. Nina Posar osvojila je briljatno 1. mjesto na listi A (nastavljači) i stipendiju boravka u Toskani (Arezzo) u trajanju od tjedan dana. Franka Božičković osvojila je izvrsno 3. mjesto na listi A (početnici) i nagradu za najbolji sastavak na listi B, a Marta Mandić odlično 5. mjesto na listi B ( početnici).

I učenicama i njihovim mentoricama Jeleni Bekić, prof. i Ivani Skvrce Kramarić, prof.čestitamo od srca i želimo mnogo novih uspjeha i osvojenih natjecanja u budućem školovanju.



Zajedno s učenicima Klasične gimnazije mi, učenici španjolskog jezika XVI. gimnazije, ove smo školske godine posjetili Španjolsku na tjedan dana. Putovanje je bilo nezaboravno i jako smo zahvalni što smo uopće dobili priliku za ovo iskustvo. Zabavljali smo se, pjevali i plesali, učili o povijesti Španjolske, upoznali nove ljude i kulturu te smo sve naše znanje španjolskog jezika stavili na test.

Rano ujutro 7. svibnja iz Zagreba uputili smo se prema Madridu koji smo imali priliku razgledati nekoliko sati. U tom vrlo kratkom vremenu uspjeli smo osjetiti maleni dio lokalne vedrine i pozitivne energije grada koja nas je oduševila.



Izmoreni od cjelodnevnog putovanja, u subotu predvečer autobusom smo stigli na naše završno odredište, grad Caceres. Ovaj predivan povijesni grad nalazi se u španjolskoj autonomnoj zajednici Ekstremadura, na krajnjem zapadu države, uz granicu s Portugalom. Odmah nas je iznenadio veliki broj ljudi na ulicama grada, a kada smo došli do centra gdje smo bili smješteni, saznali smo da je upravo taj vikend u Caceresu godišnji glazbeni festival WOMAD koji okuplja ljude iz cijele države. Festivalu smo se, naravno, pridružili te smo tu večer iskusili nevjerojatan događaj. U samome centru redovno živi oko 20 000 ljudi, a baš ovu večer na istom mjestu izbrojeno je njih više od 30 000. Pozitivna i energična glazba, vedri i ljubazni mještani i predivan zalazak sunca u starom gradu obilježili su ovaj dan koji ćemo zasigurno pamtiti. Nedjelju smo proveli u samostalnom upoznavanju s gradom. Nakon nedjeljnog odmora uslijedilo je pet dana ispunjenih učenjem španjolskog jezika, druženjem i odrađivanjem različitih aktivnosti. Internacionalna škola španjolskog jezika „Liceo Hispanico“, koju smo pohađali svakim danom u jutarnjim satima, pobrinula se za to da nastava bude maksimalno prilagođena našoj razini znanja te da ne bude dosadna, već da u nama probudi zanimanje.



Svakoga dana imali smo priliku, uz vrlo drage voditelje i naše divne profesorice, otkriti mali dio španjolske kulture te tako nakon tjedan dana sastaviti zamišljeni mozaik o gradu Caceresu. U organiziranom obilasku grada, uz lokalnog vodiča koji je pričao isključivo španjolski, naučili smo puno o povijesti ovoga grada koja čak seže u doba prije Rimljana te smo čuli legende o gradu i njegovim stanovnicima, a cijelo vrijeme su nas okruživale stare srednjevjekovne zidine.





Zatim nam je bilo omogućeno degustiranje tipičnih španjolskih proizvoda kao što su kobasice i sirevi. Neki od nas nisu bili oduševljeni mirisom pršuta i mesa (vjerojatno zato što su vegetarijanci) dok su neki toliko uživali u okusima da smo neke proizvode iznova dobivali po dva ili tri puta. Posjetili smo i muzej „Museo Helga de Alvear“ koji je neovisna i neprofitna organizacija osnovana prema želji Helge de Alvear da svoju privatnu kolekciju podijeli s javnošću. Muzej se nekima svidio, a nekima nije. Međutim, svi smo bili zainteresirani za zanimljive priče koje se kriju iza svakog umjetničkog rada. Škola „Liceo Hispanico“ za nas je organizirala nekoliko grupnih izazova koji su uključivali komunikaciju s potpunim strancima u gradu. Možemo reći da je bilo pomalo stresno, ali se na kraju isplatilo jer smo se jako nasmijali i zabavili.




Nakon trčanja po gradu i traženja osoba koje su nam voljne pomoći u tim izazovima, zasluženo smo se osvježili uz dobru glazbu u predivnom baru „Maestro Piero Gastrobar“. Zahvaljujući školi, također smo posjetili lokalnu churreriju u kojoj smo vidjeli i okusili domaće churrose, tipičnu španjolsku poslasticu. Mogli bismo reći da smo ovdje doživjeli najveći kulturološki šok kada smo saznali da Španjolci u svojim lokalnim kafićima sav otpad (maramice, pakiranje od šećera) bacaju na pod. Tako smo isprva mislili da je u ovoj churreriji večer prije bila zabava poslije koje nisu uspjeli počistiti.



Posjetili smo i Park prirode Los Barruecos koji je poznat kao stanište velikom broju bijelih roda. U sklopu spomenika prirode nalazi se i muzej „Museo Vostell Malpartida“ čije su prostorije nekada bile namijenjene ispiranju i tretiranju vune, a sada čuvaju djela mnogih (većinom) avangardnih umjetnika. Muzej mi se najviše svidio i na mene ostavio upečatljiv dojam zbog poruka umjetničkih djela. Zadnju smo večer u petak, kao oproštaj od ovoga grada, svi zajedno otišli u šarmantan bar na otvorenoj terasi, gdje smo se družili i zabavljali.



Ovo putovanje u Španjolsku definitivno je iskustvo koje nikada nećemo zaboraviti, a za koje se nadamo da će se ponoviti i sljedeće godine. Smatramo da su upravo putovanja doživljaji iz kojih najviše možemo naučiti. Zahvaljujemo profesorici španjolskog jezika u Klasičnoj gimnaziji Meliti Kovačev koja je organizirala cijelo putovanje i, naravno, našoj profesorici hrvatskog jezika u XVI. gimnaziji Margareti Đordić koja nam je bila pratnja. Bez ovih profesorica putovanje ne bi bilo niti upola onakvo kako je bilo bilo uz njih. Iskreno se nadamo da će nova prijateljstva i poznanstva koja smo stvorili na putovanju postati dugotrajna, a znamo da će nam znanje koje smo stekli zauvijek služiti.


Marta Kaminski, 2. e

Fotografije: Margareta Đordić, prof.

Učenici 3. B i 3.C razreda u pratnji svojih razrednika nakon dugih godina izolacije otišli su na svoj prvi izlet u srednjoj školi! Šetajući Korzom i kupajući se u pomalo hladnom moru u Crikvenici, naši su trećaši napokon dobili doživljaj odlaska iz škole na zabavno, ali i pritom edukativno putovanje. Prvo stajalište bilo je u Trsatu gdje su uz pratnju vodiča slušali o povijesti Rijeke i Trsata. Posjetili su stare održane građevine i samostan, a zatim su se uputili u Rijeku gdje su posjetiti Palaču Šećerane odnosno Muzej grada Rijeke uz pratnju kustosice. Nakon zanimljivoga obilaska muzeja, učenici i profesori prošetali su se Korzom te se uputili u Crikvenicu gdje su ostatak puta proveli u društvu i zabavi.

Leona Smailagić, 3. c

Učenici drugih razreda, 3. i 4. lipnja 2022., imali su priliku istraživati ljepote najvećeg hrvatskog poluotoka – Istre. Tajnovita riznica kulture i povijesti, oaza mira, plavetnilo beskrajnog mora samo su neki od sinonima za ovaj prekrasni dio Lijepe Naše u kojem su učenici i profesori, nesumnjivo, uživali.

Nakon više od dviju dugih pandemijskih godina u kojima su se izleti rijetko organizirali, a još rjeđe realizirali, sama pomisao na zajedničko putovanje motivirala nas je da se usredotočimo na predstojeće obveze i što uspješnije privedemo školsku godinu kraju kako bismo neometano uživali u posjetu Istri. Upravo zato ni kišno zagrebačko jutro nije uspjelo upropastiti veselo raspoloženje s kojim smo krenuli prema cilju putovanja. Naša prva postaja bio je Hum, poznat kao najmanji grad na svijetu. Izrazito simpatičan i susretljiv turistički vodič poveo nas je u razgledavanje i objasnio nam kako je Hum sav svoj šarm uspio „ugurati“ u dvije ulice i jedan trg. Alejom glagoljaša, cestom koja simbolizira povijest opismenjavanja na glagoljici u Hrvata, stigli smo do malenog gradića Roča. Tijekom 15. i 16. stoljeća Roč je bio središte hrvatske pismenosti, nakladništva i tiskarstva što ga čini nezaobilaznim dijelom našeg putovanja.


Nakon kratkog razgledavanja krenuli smo prema Motovunu, srednjovjekovnom gradiću opasanom bedemima. Smješten je na stožastom brežuljku, no naporno se penjanje svakako isplatilo jer nas je na vrhu dočekao idiličan pogled na zelena polja u dolini rijeke Mirne. Poreč je bio naša posljednja destinacija tog dana. U pratnji lokalnog vodiča posjetili smo najvažnije gradske znamenitosti među kojima se svojom kulturnom važnošću svakako izdvaja Eufrazijeva bazilika. Sagrađena je na temeljima ranije trobrodne bazilike polovicom 6. stoljeća za vrijeme stolovanja biskupa Eufrazija, a sada se nalazi pod zaštitom UNESCO-a.

Sljedeći dan uputili smo se prema Puli i razgled grada započeli najpoznatijim i najvažnijim spomenikom – nezaobilaznom Arenom. Lokalni se vodič zaista potrudio objasniti utjecaj prohujalih stoljeća na važnost ove građevine, ali i cijele Istre, pa smo tada svi, barem na trenutak, odlutali u doba starih Rimljana, velikog Bizanta i moćnih Mlečana. Šetnja gradom i posjet ostalim spomenicima poput Augustova hrama i Slavoluka Sergijevaca bio je tek uvod u poslasticu koja nas je čekala. Sa sigurnošću mogu reći kako me Rovinj, nekada rimski castrum, kasnije veliko ribarsko selo, a danas jedan od najposjećenijih gradova na Jadranu, u potpunosti oduševio. Uske kamene uličice i pogledi na ljeskanje mora vodili su nas kroz iscrpnu gradsku povijest i sve spomenike koji su u njoj nastali. Nakon slobodnog vremena koji su mnogi iskoristili za otvaranje sezone kupanja, zaista mogu reći kako smo u Istri uživali svim osjetilima.



Svi smo putovanje doživjeli na drugačiji način, ispričane priče nismo jednako protumačili i sve ljepote Istre gledali smo iz različitih kutova, no vjerujem kako bismo se svi složili oko jednog – ovo putovanje nadmašilo je sva naša očekivanja. Stoga bih ovu priliku iskoristila i da se zahvalim svim profesorima koji su nam pružili ovu nezaboravnu priliku, nadam se samo jednu od mnogih koje su još pred nama.



Marta Prelčec, 2. e

Učenici svih prvih razreda išli su na svoj prvi jednodnevni izlet sa svojim razrednicima. Ne samo da su posjetili dragulj sjevernog Jadrana nego su i prije imali stajališta u Trsatu i Rijeci. Prvo su se uputili u Trsat gdje su zajedno sa svojim vodičima posjetili samostan te učili o povijesti Rijeke i Trsata. Sljedeća im je destinacija bila Rijeka u kojoj su, šećući se Korzom, upoznavali njezinu kulturu i slušali o njezinu nastanku. Nakon prekrasnih i uvelike edukativnih destinacija, uputili su se u Opatiju. I učenici i profesori su u ovome prekrasnome gradu uživali do kraja dana u slobodnome vremenu otkrivajući čari Opatije i uživajući u dobrome društvu.


Leona Smailagić, 3. c

Dragi čitatelji,


u ovoj rubrici možete pročitati kamo smo sve putovali nakon dvije godine pandemije. Također, možete pročitati i intervju s učenicom Laurom Telles Đermanović koja je u našu školu došla iz dalekog Brazila.

Iz Brazila u Hrvatsku

2.e razred ove je godine dobio posebnu učenicu, Lauru Telles Đermanović, koja je došla u našu školu čak iz Brazila. Željeli smo saznati više o njihovoj kulturi i kako joj se sviđa Hrvatska pa smo je intervjuirali.


Zašto ste se odlučili preseliti baš u Hrvatsku, a ne neku drugu zemlju?

Laura: Moj tata je iz Hrvatske pa smo odlučili doći ovdje i naučiti jezik.


Koliko je trajao let iz Brazila? Je li putovanje bilo naporno?

Laura: Presjedali smo nekoliko puta. Prvo smo letjeli do Francuske i taj je let trajao osam sati. Nakon toga imali smo još dva leta, jedan od četiri i pol sata te jedan od sat i pol. Mislim da nam je ukupno trebalo oko 15 sati.


Možeš li nam reći nešto o svom rodnom gradu? Kada bismo te posjetili, što bi nam pokazala? Postoji li nešto posebno što bi željela da posjetimo?

Laura: Moj rodni grad zaista je drugačiji od Zagreba, ali vjerojatno bih vam prvo pokazala brazilsku hranu. Zapravo, naša je kultura puno drugačija od vaše. Svakako bih vas odvela do Muzeja Oscara Niemeyera. To je ogroman muzej u obliku oka. Poseban je jer se u njemu održavaju brojne poznate izložbe.



Dio u kojem je Laura živjela je Paraná (ljubičasta boja na jugu).


Kada si već spomenula hranu, koje brazilske specijalitete nam preporučuješ? Što bismo trebale probati?

Laura: Sajmovi hrane su vrlo česti u Brazilu i tamo biste mogle probati pão de queijo, kruh napravljen od sira. Također, u Brazilu postoji jelo slično bureku, moj tata ga zove „prženi burek“.


pão de queijo

Kada ste se preselili u Hrvatsku?

Laura: Preselili smo se krajem kolovoza, ali prije nego što smo stigli u Hrvatsku, proveli smo dva tjedna u Sloveniji zbog izolacije.


Što misliš o našoj školi i kako ti ide zasad? Postoje li razlike između brazilskog i hrvatskog sustava obrazovanja?

Laura: Sviđa mi se, ali škola je i dalje škola. Sustav obrazovanja ovdje drugačiji je od onog u Brazilu. U Brazilu je većina škola privatna i svaka škola ima vlastiti sustav, vlastite knjige. Možemo birati između škole u jutarnjoj (7:00 – 12:00) i popodnevnoj smjeni (13:30 – 18:45), a promjena smjena ne postoji. Još jedna razlika je to što u Brazilu postoje tri razreda srednje škole. Prve dvije godine su normalne, isto kao ovdje, ali treća je godina kaotična jer su dvije godine sjedinjene u jednu. Primijetila sam kako ovdje mijenjate učionice nakon svakog sata, u Brazilu to nije tako. Tamo smo u istoj učionici cijeli dan. Također, naša školska godina počinje u siječnju i završava u prosincu.


Možete li birati predmete koje želite učiti ili učite sve?

Laura: Isto je kao i ovdje, učimo sve. Nemamo program kao u Americi gdje učenici biraju predmete koji ih više zanimaju.


Jesi li naučila neke hrvatske riječi? Kako napreduju sati hrvatskog jezika?

Laura: Znam samo osnovne riječi. Imam sate ponedjeljkom i petkom s profesorom Kosovićem. Zasada učim samo osnovne riječi i najviše radimo na vokabularu. Ovdje postoje padeži, odnosno sedam varijacija jedne riječi i to me poprilično zbunjuje.


Koji ti je najdraži predmet? Pretpostavljamo da to nije hrvatski jezik?

Laura: Sviđaju mi se povijest i biologija, no puno toga ne razumijem jer profesori predaju na hrvatskom. Ali osoba pored mene mi uvijek pomaže i prevodi.

Postoji li predmet koji ti predstavlja problem? Koji predmet ti je najteži?

Laura: Kemija. Zaista je zbunjujuća.


Postoji li matura u Brazilu?

Laura: Da, postoji. Moramo pisati taj poseban ispit ako želimo ići na fakultet. Ocjene i sportovi u srednjoj školi nisu važni, jedina bitna stvar je upravo taj ispit. Javni fakulteti u Brazilu su općenito bolji i više se cijene, ali najveći problem je u tome što većina učenika ili barem oni koji si to mogu priuštiti cijeli život plaćaju privatne škole. Kasnije kod upisa na fakultet oni vrlo često „ukradu“ mjesto onima koji imaju potencijala, ali si ne mogu priuštiti privatne škole.


Tko ti je omiljeni profesor?

Laura: Profesorica Alanović jer se najviše trudi da razumijem sve teme o kojima pričamo na satu i uvijek mi nosi radne materijale koje svi rade, samo na engleskom.


Kako ti zvuči hrvatski jezik? Zvuči li grubo i teško?

Laura: DA. Mislim da je portugalski blag jezik, a engleski više fluidan. Hrvatski mi zvuči teško zbog svih posebnih zvukova kao š, č, ć ,đ i dž.


Koje si hrvatski gradove posjetila do sad i koji ti se najviše svidio?

Laura: Prije doseljenja bila sam u Hrvatskoj tri puta i posjetila sam puno otoka i priobalnih gradova, trenutno se ne mogu sjetiti kako se točno zovu, i Dubrovnik.


Kako se dobivaju ocjene u Brazilu? Imate li isto brojeve ili koristite slova?

Laura: Ovisi o školi. Većinom imamo skale od 1 do 10 ili od 1 do 100, ali to nije postotak nego je to baš ocjena od 1 do 100. Ako dobiješ 60 ili manje padaš razred, a ako dobiješ 61 ili više, prolaziš.


Jesi li se uključila u koje izvannastavne aktivnosti?

Laura: Nisam jer su većinom na hrvatskom pa bi mi bilo preteško pratiti.


Jesi li imala neke hobije u Brazilu? Jesi li sa bavila nekim sportom?

Laura: U mojoj školi u Brazilu mogli smo odabrati izvannastavne aktivnosti pa sam išla na sve koje sam mogla. Svirala sam klavir, crtala i igrala sam golf izvan škole.


Koji su najpopularniji hobiji u Brazilu?

Laura: Puno ljudi igra nogomet i imamo jako veliku momčad, mislim da smo čak i svjetski prvaci. Brazil je zaista lud za nogometom. Imamo i puno roštiljada, ljudi u Brazilu obožavaju roštiljade.


Sviđa li ti se hrvatska glazba?

Laura: Da, ali zapravo ne znam toliko hrvatskih pjesama, pa ih zato ne slušam toliko.


Kakva se glazba sluša u Brazilu?

Laura: Ja većinom slušam stranu glazbu, ali u Brazilu imamo pagode i sambu. Pagode se sluša na roštiljadama, a samba se sluša na karnevalu. Kada dođe karneval, imamo dva tjedna bez ispita u školi, to je zaista veliki praznik za nas.


Koje si hrvatske specijalitete probala dosad? Jesi li probala ćevape ili možda burek?

Laura: Oh, ćevapi su moje omiljeno jelo. Nisam još probala mlince, ali ću ih jesti ovaj vikend.


Imaš li neke planove za budućnost? Znaš li što želiš studirati?

Laura: Razmišljam o nečemu povezanom s tehnologijom ili astronomijom, to su stvari koje mi se sviđaju.

I JOŠ NEKOLIKO ZANIMLJIVOSTI O BRAZILU…

Moja omiljena stvar kod Europe je to što nakon dva ili tri sata vožnje možeš posjetiti neku drugu državu, a u Brazilu se ponekad voziš deset sati i još uvijek ćeš biti u Brazilu.


Kapibare slobodno hodaju po parkovima u centru, to je njihov dom, ali u Brazilu su parkovi ogromni. Ljudi ih ne diraju jer su to ipak divlje životinje, ali mislim da im ne bi smetalo jer su jako lijene. Isto imamo puno tropskih ptica, ali ne u centru grada nego na otocima u okolici grada, ali ja nikad ne idem tamo jer se jako bojim ptica.

Kada ljudima kažem da sam iz Brazila, često me znaju pitati puno glupih pitanja kao hodaju li žirafe oko grada, a mi uopće nemamo žirafe, ili kako kontroliramo sve te paukove u kućama. Jako je smiješno.


U Brazilu imamo Dan djece, kao što vi imate Dan očeva ili Majčin dan, ista je stvar, samo što roditelji moraju kupiti nešto svom djetetu


Brigadeiro - desert od čokolade u prahu i kondenziranog mlijeka



Amazonija


Jardim botânico

Ópera de Arame

Museu do Olho

Novinarke: Marta Prelčec i Jana Tepuš, 2. e



Dragi čitatelji,


u ovoj rubrici možete pročitati koje su poznate osobe pohađale XVI. gimnaziju i intervju s filmskom redateljicom Sonjom Tarokić, bivšom učenicom naše škole.

Završih XVI., dakle jesam!


U ovom članku možete pročitati o izvanrednim ljudima koji su se školovali u XVI. To je dokaz da završiti jezičnu gimnaziju ne mora značiti da ćete se u svom životu baviti samo jezicima, već da će vam oni na vašem putu samo pomoći.


Andrej Plenković poznat je kao hrvatski diplomat, pravnik, političar i predsjednik Vlade Republike Hrvatske. Tijekom bogate političke karijere radio je u Ministarstvu vanjskih poslova, a uskoro nakon ministarstva postao je jedan od hrvatskih članova za Europski parlament. Paralelno s redovitim školovanjem, učio je i strane jezike, pa tako danas govori talijanski, njemački, francuski i engleski. Diplomirao je na Pravnom fakultetu s temom Institucije zajednice i proces donošenja odluka. Tijekom studija volontirao je i sudjelovao u radu Europske udruge studenata te postao predsjednikom Europske udruge studenata Zagreb, a godinu dana kasnije i predsjednik ELSA-e (Europska udruga studenata prava) za cijelu Hrvatsku i predsjednik Međunarodnog odbora sa sjedištem u Bruxellesu. Osim fakulteta, položio je i državni stručni ispit, ispit za diplomatskog savjetnika na Diplomatskoj akademiji i pravosudni ispit te je magistrirao međunarodno javno i privatno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Radio je razne poslove u Ministarstvu vanjskih poslova, s Europskom unijom i Vijećem Europe, te je bio govornik i održavao razna predavanja na fakultetima i konferencijama diljem svijeta. Za predsjednika HDZ-a izabran je 2016., a nakon što je HDZ iste godine pobijedio na izborima, izabran je i za 12. predsjednika Vlade Republike Hrvatske, a tu funkciju i trenutno obnaša. Kada nađe slobodnog vremena, voli zaigrati košarku.



Mislav Herman rođen je 21. ožujka 1977. u Zagrebu. Nakon jezične gimnazije upisao je Medicinski fakultet gdje je 2008. završio za specijalista ginekologije i opstetricije.

Još kao student, Mislav Herman bio je od 1997. aktivan u Mladeži HDZ-a te je s vremenom postao predsjednik Odbora za branitelje, član Odbora za izbor i imenovanja, član Odbora za zdravstvo i član Odbora za javna priznanja.

U lipnju 2017. ušao je u Gradsku skupštinu kao zastupnik, a u listopadu 2020. izabran je za predsjednika zagrebačke Gradske organizacije HDZ-a.



Sandra Benčić rođena je 28. siječnja 1978. u Zaboku. Završila je Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu te je pripadnica političke platforme Možemo! Zastupnica je u Hrvatskom saboru od 22. 7. 2020. Obnaša dužnosti Predsjednice Odbora za zaštitu okoliša i prirode i članica je Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav.


Akademik Slobodan Vukičević redovni je profesor na Zavodu za anatomiju i kliničku anatomiju i voditelj je Laboratorija za mineralizirana tkiva, Centar za translacijska i klinička istraživanja, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, te Hrvatskog znanstvenog centra izvrsnosti za regenerativnu medicinu. Osnivač je Genere istraživanja, prve hrvatske biotehnološke kompanije.

Objavio je više od 220 znanstvenih radova i poglavlja u knjigama u znanstvenim časopisima visokog faktora odjeka. Izumitelj je na više od 30 globalnih patenata te urednik četiriju knjiga o regeneraciji organa koštanim morfogenetskim proteinima. Član je ocjenjivačkog odbora za EU Framework Programme for Research and Innovation „HORIZON 2020”, u sklopu kojeg je bio predsjedavatelj panela Advanced Grants LS7: Diagnostic tools, therapies and public health Europskog vijeća za znanost (ERC) 2015. i 2017. godine.

Dobio je više nagrada za postignuća u znanosti.

Redovni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) od 2014. godine, koordinator Hrvatskog znanstvenog centra izvrsnosti za regenerativnu medicinu (2015. – 2024.) i predsjedavatelj panela LS7–Diagnostic Tools, Therapies and Public Health.



Duško Šibl je hrvatski slikar koji je, nakon XVI. gimnazije, završio je studij komparativne književnosti i povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Naime, tada se želio baviti novinarstvom s obzirom na to da je oduvijek obožavao čitati. Svjetske metropole, poput Londona, motivirale su ga i odredile te je diplomirao slikarstvo na Byam Shaw School of Art u Londonu jer je tražio studij gdje neće trebati toliko govoriti te je s riječi, odnosno književnosti, prešao na djelo. Završio je poslijediplomski studij na Royal College of Art. Razvio je svoj osebujan stil te u ulju slika ekspresionističke figuralne kompozicije kojima naglašava osamljenost i ugroženost suvremenoga čovjeka kao što je Pigmalion iz 1993., a pastelom imaginarne senzualno-poetične portrete kao što je Figura u pokretu iz 2005. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Londonu, Sarajevu, Krku, Zadru i Splitu, a trenutno živi na relaciji Zagreb-London.



Mira Furlan bila je hrvatsko-američka filmska, kazališna i televizijska glumica. Međunarodno je poznata po nastupima u američkim televizijskim serijama Babylon 5 i Izgubljeni. Diplomirala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti te je iste godine postala članica HNK-a u Zagrebu. Za svoje je uloge višestruko nagrađivana. U filmovima se prvi put pojavila u Kiklopu Antuna Vrdoljaka, a zatim je postala jedna od vodećih hrvatskih glumica te se osobito istaknula u filmovima Za sreću je potrebno troje, U raljama života i Ljepota poroka. Uz kazališne i televizijske uloge, prosječno je glumila u tri do četiri filma godišnje. Kako bi glumila u kazališnim predstavama u oba grada, stalno je putovala između Zagreba i Beograda, gdje je živio njezin suprug Goran Gajić, srpski redatelj najpoznatiji po seriji Babylon 5. Nakon početka Domovinskog rata HNK ju je otpustio jer je odbijala napustiti festival u organizaciji beogradskog kazališta iako je HNK prekinuo svaku suradnju s beogradskim kolegama zbog uzaludne nade da će osuditi napad na Hrvatsku. Preminula je u 66. godini u Los Angelesu, 20. siječnja 2021., od virusa zapadnog Nila koji joj je prenio zaraženi komarac.



Marko Torjanac je kazališni, televizijski i filmski glumac. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 1990. Osnovao je kazalište Planet Art čiji je izvršni ravnatelj i producent. Uz kazalište za odrasle, pokretač je i voditelj Edukativnog kazališta za djecu i mlade za koje piše tekstove i režira. Pokrenuo je Stand up comedy radionice, bio je urednik časopisa Hrvatsko glumište te scenarist i autor nekoliko televizijskih emisija. Njegove najpoznatije televizijske i filmske uloge su u serijama Bitange i princeze, Zabranjena ljubav, Zlatni dvori, Smogovci te u filmovima Kradljivac uspomena, Diploma za smrt, Živjeti od ljubavi… Također je vrlo poznat i u sinkronizaciji animiranih filmova i serija kao što su Ratovi zvijezda: Ratovi klonova, Dumbo, Madagaskar, Izbavitelji 2, Ekipa za 6, Obitelj Kremenko, Timon i Pumba, Shrek, Pokemon, Štrumpfovi, Kralj lavova 1 i 3 i mnogi drugi.


Jasna Bilušić je hrvatska glumica, jazz-pjevačica i TV voditeljica. Završila je Akademiju dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, seminar imaginarne filmske Akademije u Grožnjanu i scenaristički seminar na University of Ohio. Glazbom se profesionalno počela baviti 1988. te je uspješna i vrlo priznata jazz-pjevačica i članica sastava Cool Date. Objavila je tri reggae i jazz-albuma, a također je gostovala na brojnim izdanjima hrvatskih glazbenika. Niz godina surađuje s Big Bandom HRT-a i kao vokalni solist i kao autorica tekstova te voditeljica na njihovim koncertima. Dobitnica je nagrade hrvatskog glumišta za 2002. u kategoriji najbolje ženske uloge za tumačenje Edith Piaf u glazbenoj predstavi Piaf u zagrebačkom kazalištu Komedija, čija je stalna članica od 1990. Također je poznata po sinkronizaciji brojnih animiranih filmova i serija kao što su Potraga za Dorom, Snježno kraljevstvo, Krš i lom, WALL-E, Lilo i Stitch…



Tatjana Matejaš Cameron (Zagreb, 1. srpnja 1970.), poznata kao Tajči, hrvatska je pjevačica i jedna od većih pop-zvijezda ranih 1990-ih godina.



Katarina Strahinić Madirazza je kazališna, filmska i televizijska glumica. Diplomirala je na Akademiji dramske umjetnosti te je jedan semestar provela na Praškoj filmskoj akademiji. Sudjelovala je na raznim glumačkim festivalima u Zagrebu i članica je Gradskog kazališta Zorin dom u Karlovcu. Njezine najznačajnije uloge do sada su u seriji Nemoj nikome reći i njemačkom filmu Winnetou i stari Shatterhand, a glumila je i u velikom broju kratkih filmova. Njezine najpoznatije televizijske uloge su u serijama Tko te šiša, Prelaženje granica, Na terapiji i Dar mar koja se trenutno prikazuje na televiziji. Najpoznatije filmske uloge su joj Teret, Arene, Nakaza, Povjetarac, Bilješke o želji… Uskoro je možemo očekivati u prvoj srpskoj znanstvenofantastičnoj seriji Beležnica, a prošle je godine i zapjevala u HRT-ovu šou Zvijezde pjevaju gdje je pokazala i svoj pjevački talent.



Domagoj Janković je poznati hrvatski glumac za kojeg se kaže da je hrvatski Sylvester Stallone. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te je član Hrvatskog društva dramskih umjetnika i jedan od osnivača Kunst teatra. Prije dvije godine zapanjio je publiku ulogom barunice Castelli u Glembajevima, a najpoznatiji je po filmovima Odlazak, Broj 55 i Prava žena. Glumio je i u kratkim filmovima Bloodline, Scout, Kraljica i Frankenstein. Osim filmova, glumio je i u puno serija kao što su Bogu iza nogu, Kud puklo da puklo, Rat prije rata, Čista ljubav i Crno-bijeli svijet. Snimio je i sinkronizaciju za Zootropolu, animirani film u kojem je svoj glas posudio Jogiju.



Kristina Krepela je hrvatska glumica te je pohađala Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Njezina prva uloga bila je u kratkom filmu Leptir, a sljedeća, za nju vrlo važna, uloga bila je u filmu Žena mušketira gdje je glumila španjolsku princezu Marie Therese, zajedno sa svjetskim poznatim glumcima poput Gerarda Depardieua, Michaela Yorka, Nastassje Kinski i ostalih. Nakon toga se vraća u Zagreb i igra u serijama Ljubav u zaleđu, Ne daj se, Nina, Bibin svijet, Igre prijestolja, Nestali, i filmovima Lov u Bosni, Zagorka, Mahmut i Meryem i Crossroads. Također je imala puno uloga u sinkronizaciji poznatih serija, filmova i crtića poput Ben 10, Rock'n'roll škola, On je sve to, Power Rangers, Rimski gladijatori, Instant Mom, Spužva Bob Skockani, Dora istražuje i drugih.



Svebor Sečak je nacionalni prvak baleta HNK-a u Zagrebu. Usavršavao se u Sankt Peterburgu na Akademskom učilištu Vaganova, diplomirao na Royal Academy of Dance u Londonu te magistrirao na University of New England. Na istom je sveučilištu završio doktorski rad te stekao titulu doktora znanosti. Surađivao je s brojnim poznatim koreografima kao što su Milko Šparemblek, Vasco Wellenkamp, Krzysytof Pastor i plesačima kao što su Agnes Letestu, Irina Dovjenko, Amaya Ugarteche te najistaknutijim hrvatskim balerinama. Od 1981. je u stalnom angažmanu Baleta HNK-a u Zagrebu, a predavač na Studiju baletne pedagogije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti od 2013.




Sonja Tarokić je redateljica koja je magistrirala filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti te diplomirala studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu. Autorica je nekoliko kratkih filmova. Tlo pod nogama prikazan je na filmskom festivalu u Rotterdamu te osvojio nagradu za najbolji film na ZFF-ovim Kockicama dok su filmovi Crveno, Pametnice i Ja sam svoj život posložila prikazani i nagrađivani na međunarodnim festivalima kao što su Sarajevo Film Festival, Vila do Conde, Angers Premiers Plans, Brief Encounters FF, Next Bucharest FF. Sudjelovala je na radionicama Sarajevo Talent Campus, CPH:Lab te Script&Pitch Torino Film Lab. Radi na reklamama, vodi raznolike filmske radionice, piše filmske kritike te je nedavno objavila svoj prvi dugometražni film Zbornica.



Hrvoje Korbar je hrvatski redatelj koji je pohađao studij kazališne režije i radiofonije. Režirao je dječje predstave Najljepši posao na svijetu i Drvo koje je pjevalo, monodramu Ne mogu nastaviti. Nastavit ću., sezonu koncerata Tri godišnja doba za Zagrebački ansambl flauta, ispitne produkcije na ADU (Preobražaj, Bez trećeg, Komedija V.), niz koncerata u okviru ciklusa Vivat academia na Muzičkoj akademiji, a djeluje i kao radijski autor i u ciklusu Oda-birano Hrvatskog radija. Za režiju Kafkina Preobražaja nagrađen je Dekaničinom nagradom i posebnim nagradama za razvoj autorskog izraza na Međunarodnom festivalu kazališnih akademija u Brnu i festivalu Teatralny Kufar u Minsku, a njegova dokumentarno-glazbena priča Mrtva slatko pjevam osvojila je treću nagradu na 23. festivalu Prix Marulić. Asistirao je na dramskim i opernim produkcijama domaćim i inozemnim redateljima, kao i na sveučilišnim opernim produkcijama. 2015. sudjeluje na kazališnim radionicama u okviru Venecijanskog bijenala, a 2017. u okviru suradnje ADU i Indiana State Universityja (SAD) radi kao asistent redatelja na produkciji Cyrana de Bergeraca. Na Dubrovačkim ljetnim igrama 2018. debitira režijom u triptihu Odbrojavanje - na piru s Držićem i Nalješkovićem, a u prosincu se predstavlja prvom samostalnom režijom u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Proslavio se i režijom otvaranja ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara.



Marko Vargek je sportski novinar RTL-a.



Jelena Pajić je televizijska voditeljica i zaštitno lice RTL-a koja je svoju karijeru započela na radiju, a trenutno je nazivana najugodnijom TV voditeljicom.


Ivan Forjan je novinar Nove TV te je diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, a svoj novinarski put počeo je na portalu Sportnet.hr. Dolaskom na Novu TV deset godina provodi izvještavajući za informativne emisije Nove TV o temama poput politike, ekonomije, prirodnih katastrofa i problema građana, a 2021. postaje dio sportske redakcije.



Milan Stjelja je sportski novinar i reporter koji je svoju karijeru započeo 2005. godine u Sportskim novostima, a na Novu TV prešao je 2011. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti. Profesionalno je trenirao nogomet te je u svojoj nogometnoj karijeri igrao u 2. hrvatskoj nogometnoj ligi, između ostalog i protiv legendarnog Luke Modrića. Aktivan je član Hrvatske reprezentacije sportskih novinara jugoistočne Europe (SEESJA), a 2016. godine dobio je godišnju nagradu Hrvatskog zbora sportskih novinara za televizijsku reportažu godine u Dnevniku Nove TV.



Marko Biočina je urednik Jutarnjeg lista. Osim XVI. gimnazije, educirao se na SOAS University of London te Royal Holloway. Također je osvojio razne nagrade za svoje radove.



Antonija Blaće je rođena u Šibeniku, diplomirala grafičku tehnologiju te završila školu za odnose s javnošću. Prvi puta se na televiziji pojavila kao natjecateljica u showu Big Brother te se sljedeće sezone pojavila kao glavna voditeljica. Osim Big Brothera, vodila je i X Factor Adria, Hrvatska traži zvijezdu, Tri, dva, jedan – peci!, Tri, dva jedan – kuhaj! i dr. Jedno vrijeme bila je i radijska voditeljica na Narodnom radiju emisije Jutro uz Narodni te Prvom radiju Zagreb za emisiju Dobro jutro Zagrebe. Postala je i ambasadorica Udruge RTL pomaže djeci te je osvojila nagradu Večernjakov ekran za debitanta godine i Najžensku TV osobu.



Ariana Vela jedna je od najpriznatijih stručnjakinja za fondove EU-a u Hrvatskoj i regiji. Njezino 17-godišnje iskustvo te odlično poznavanje pravnog, institucionalnog i financijskog okvira u kojem nastaju projekti neprocjenjiv je kapital koji osigurava da UEP radi po najvišim standardima struke. Savjetnica je i vodi EU financiranje najvećeg projekta u Hrvatskoj (Cestovna povezanost s južnom Dalmacijom). Osim toga, smislila je prvi hrvatski portal o fondovima EU-a (eu-projekti.info). U karijeri je pripremila više od 500 projekata, napisala je više od tisuću kolumni i savjetodavnih članaka za medije te je napisala prvu knjigu o pripremi i provedbi projekata u financijskom razdoblju 2014. – 2020. (Menadžment ESI fondova u izdanju Školske knjige). Specijalizirala se za rješavanje kompleksnih problema u provedbi infrastrukturnih projekata, nepravilnosti u području javne nabave i strateško planiranje, ali s jednakim žarom pristupa savjetovanju klijenata u projektima iz drugih sektora. Jedna je od rijetkih konzultantica koja priprema i provodi projekte u svim operativnim programima i programima Europske unije.



Jadranka Sloković poznata je hrvatska odvjetnica, a mnogi je smatraju jednom od najboljih odvjetnica u Republici Hrvatskoj. Poznata je po tome što je branila mnoga hrvatska poznata lica iz politike, ali i estrade. Osim toga, poznata je i po svojoj modnoj osviještenosti, pa je mnogi modni portali i časopisi često nazivaju jednom od najbolje odjevenih Hrvatica, a pogotovo poslovnih žena.


Martina Bienenfeld javnosti je poznata kao direktorica zagrebačke Turističke zajednice koja je pokrenula manifestaciju Advent u Zagrebu. Na poziciju direktorice Turističke zajednice grada Zagreba došla je s mjesta voditeljice Odjela za turizam pri Gradskom uredu za gospodarstvo, rad i poduzetništvo Grada Zagreba.

2015. godine u organizaciji časopisa Zaposlena nagrađena je titulom „Žena godine”. Žiri je svoju odluku obrazložio riječima da je ona pridonijela tome da Zagreb postane sjajna hrvatska turistička destinacija.


Jadranka Tukša, prof.

Sonja Tarokić


19. svibnja našli smo se s našom poznatom redateljicom Sonjom Tarokić, bivšom učenicom XVI. gimnazije. Osim o njezinu uspješnom prvom dugometražnom filmu, razgovarali smo i o njezinu iskustvu i dogodovštinama u našoj školi.

Poznato nam je da ste išli u XVI. gimnaziju i da ste za školu radili promotivni video o izvannastavnim aktivnostima. Jeste li ikada bili dio školske filmske grupe i jeste li ikada snimili nešto za još neke projekte, smotre i slično?

Tarokić: U školi je u moje vrijeme postojala filmska grupa, ali je bila na vlastitom začetku zato što je to bio period kada su se po prvi put pojavile one male digitalne kamere. Mi smo zapravo tek na drugoj, trećoj godini faksa počeli raditi s digitalnim kamerama jer se dotad još uvijek snimalo na film. Onda zapravo nije postojala filmska grupa kao neka velika grupa, nego je Jasna Salamon, tadašnja profesorica Likovne umjetnosti, sa mnom kao donaciju nabavila jednu malu digitalnu kameru preko Goethe Instituta u Zagrebu. Također je pozvala jednog bivšeg učenika škole koji je tada studirao montažu kako bi meni i još dvoje ljudi pomogao u montaži u Premieru. Tada sam ja zapravo bila jedina u školi koja je znala baratati tom kamericom, a vama bi to danas zvučalo kao nešto najbanalije i najjednostavnije. Poslije toga sve je bila samoukost – isprobavanje kamere, isprobavanje montaže... Dandanas ima puno više radionica i svega gdje se mogu naučiti takve stvari uz profesionalce. Još sam s frendicama snimala neke komične skečeve koji su doslovno bili na razini Monty Pythona. Također smo slali nešto na LiDraNo, no to nije bilo ništa spektakularno i originalno.

Koji je predmet i/ili profesor ostavio najveći dojam na Vas?

Tarokić: Uh... teško pitanje. Mislim, ja sam jako voljela društvene predmete i jako sam voljela jezike, tako da su me najviše zanimale književnost, povijest umjetnosti, engleski, ruski, njemački i talijanski jezik te povijest, to su bili predmeti koje sam stvarno voljela, ali zapravo je onda druga stvar bila s kojim se profesorima povežeš. Evo, mi smo svi jako voljeli Nedu Bedenko, profesoricu Biologije, koja je jednostavno bila super profesor. Sa svima se jako dobro slagala i nikada nismo imali osjećaj da radi razliku između nekog tko ima 1 i tko ima 5, super je bilo što smo pred njom svi bili isti. Svi profesori iz jezika, književnosti, filozofije i slično su mi nešto novo otvorili jer su to bile stvari koje su me zanimale. Naime, ja sam kasnije, osim režije, studirala i komparativnu književnost. Završila sam tri godine režije i onda sam paralelno upisala i komparativnu književnost. Znači, bila sam prva godina na komparativnoj književnosti i četvrta na režiji. To je bilo nešto što sam htjela napraviti za sebe jer mi je na ADU-u baš nedostajalo učenja, pravog znanja, čitanja i razumijevanja povijesti umjetnosti.


Koje predmete niste voljeli?

Tarokić: A ne znam, ja sam stvarno bila štreberica, meni je sve išlo. Ja sam imala 5.00 sve četiri godine, ali i na faksu i u osnovnoj sam imala sve same petice. Ja mislim da je to nešto što ti je u mozgu na taj način posloženo, da to nije stvar jesi li pametniji ili ne. Na primjer, ja sam mogla jako dobro pamtiti na satu i imala sam nekoliko načina učenja zbog kojih mi je sve jako lako išlo, za razliku od moje najbolje prijateljice koja je doma učila punom parom, a ja bih samo odslušala na nastavi. U našemu je razredu bilo užasno puno odlikaša, stvarno smo svi bili veliki štreberi. Inače sam sjedila u prvoj klupi ispred profesorske katedre i to je mjesto stvarno najbolje jer profesor gleda samo iza tebe i oko tebe pa se možeš snaći.

Jeste li kao razred bili više buntovni ili mirne bubice?

Tarokić: Nismo bili buntovni toliko kao razred, više kao cijela generacija. Tada se pojavio takozvani hands free. Kako su mobiteli tada bili novost, mobitel nije imao puno mogućnosti, no pojavio se taj hands free gdje si mogao koristiti slušalice, a odrasli nisu znali za to. Kako sam bila odlikaš, valjda sam riješila petsto testova drugim ljudima na taj način, jednostavno bi mi dali slušalicu i ja bih u nju govorila odgovore. Nisam nikada upala u nevolju zbog toga, ali sam jednom dobila minus jer sam „šaptala“, a zapravo sam govorila odgovore čovjeku u drugoj sobi. Neki su si kroz prozor bacali testove kako bi drugi razred imao pitanja za test... Svašta smo radili, no samo u nekim kriznim slučajevima.


Koliko ste zadovoljni odabirom škole i koliko vas je XVI. potaknula da se bavite ovime čime se bavite? Je li to ipak sve bila Vaša odluka?

Tarokić: Ja sam u srednjoj školi bila jako sretna. Prvenstveno zato što sam imala prekrasne prijatelje. Prijateljstva su u srednjoj školi najvažnija i sva prijateljstva koja sam stekla tada mi i dalje jako puno znače. Još od srednje škole imam iste najbolje prijateljice i, iako živimo trenutno u četiri različite države, čujemo se svaki dan. Što se tiče profesora, svi su bili različiti, no i dalje su nam dali znanje koje nam je potrebno i poticali su nas koliko su mogli.

Kada je počela ljubav za snimanje i je li oduvijek ta strast obuhvaćala samo režiju i scenarij ili nešto više u filmu?

Tarokić: Mene je zapravo u taj svijet ubacilo to što sam ja od šeste godine išla u ZKM na lutkarsku grupu i tamo smo imali super grupu i super voditeljice koje su s nama na poseban način stvarale nove i originalne predstave. Sve su predstave bile mješavina eksperimentiranja svjetlima, glazbom, likovnim materijalima. Tu sam grupu pohađala sve do prve godine faksa i tu sam shvatila da želim biti u okruženju u kojem s nekom skupinom ljudi nešto stvaraš. Film me nekako spontano privukao i apsolutno stalno sam išla u kino i to mi je bila glavna fascinacija. Posjetila sam doslovno sva kina u Zagrebu i pogledala sam gotovo svaki novi film koji je tek došao u kino.

Koji vam je najdraži film ili redatelj?

Tarokić: Velika sam obožavateljica filmova iz 1970-ih. Volim Johna Cassavetesa u filmu Husbands, film Taking off Miloša Formana, a i Roberta Altmana jako volim. Mislim, ja gledam sve i svašta, gledam i najveći trash.

Što se tiče ADU-a, kada i kako ste se počeli pripremati za prijamni i je li vam itko iz škole pružio aktivnu potporu?

Tarokić: Definitivno su mi u školi pružali potporu. Primjerice, profesorica Salamon omogućila mi je sve vezano za film, montažu i snimanje i stvarno me poticala da to radim, a i za LiDraNo smo napravili nešto. Sve te male stvari i zadaci u školi bili su koraci prema budućnosti. Za ADU sam se pripremala cijeli četvrti razred zato što sam morala napisati kratki scenarij koji sam onda dala ljudima da ga pročitaju i da mi daju povratnu informaciju o njemu. Također sam trebala i snimiti dva kratka filma. Danas se sve to za Akademiju podrazumijeva jer je film dostupniji medij i smatra se da svatko može snimiti i montirati nešto, a tada to nije bilo toliko dostupno i nije se moglo očkivati da će svatko s 18 godina doći s nekim filmićem. Sve je to bilo početnički, no sve treba započeti što ranije.

Da se možete vratiti, biste li promijenili nešto u filmu Zbornica? Ako da, što bi bilo drugačije?

Tarokić: Teško je reći u svojstvu samog sadržaja zato što su to neke stvari kojima se baviš užasno dugo i svake sekunde, dok snimaš i montiraš, jasno ti je što bi sve moglo biti bolje. Kad je film gotov, ti si sam sebi definitivno najveći kritičar. Ono što bih si eventualno mogla olakšati jest da samoj sebi pomognem, vraćajući se u vrijeme, da mi samo snimanje i montaža psihički budu lakša. Za vrijeme snimanja bila sam u ogromnom stresu, stalno sam osjećala taj neki „veliki grč” u želucu oko toga hoće li to biti dobro, neprekidno sam imala temperaturu, puno sam povraćala... Stalno sam se osjećala pod velikom napetosti, a to je nešto što ti odmaže. Voljela bih da mogu nekako eliminirati taj dio iz cijele priče vraćajući se unazad. To je naprosto rezultat toga što je taj film rađen u iznimno teškim uvijetima. Nismo imali dovoljno novaca, nego je rađen s velikim entuzijazmom, a i ogroman broj ljudi je sudjelovao na filmu.

Znate li možda koliko je ljudi okvirno sudjelovalo na filmu?

Tarokić: Teško mi je sad reći, ali sigurno 30, 40 glumaca, 30 djece, statista je bilo sigurno 150, samu filmsku ekipu je isto činilo 50-ak ljudi, dakle velika količina ljudi. Sama srž filma su producentica Ankica Jurić Tilić i njezina produkcijska kuća Kinorama, glavna glumica Marina Redžepović, snimatelj Danko Vučinović, montažer Borna Buljević, scenografkinja Tajana Čanić Stanković i kostimografkinja Katarina Pilić. Oni su autorski tim i svi svojom kreativnošću jednako doprinose koliko i redatelj.

Što se tiče Marine Redžepović i njezina lika Anamarije, je li neka osoba bila izravna inspiracija za njezin lik ili je kombinacija više ljudi?

Tarokić: Ona je bila kombinacija više ljudi. Nije nastala po nekoj osobi na način na koji su brojni drugi likovi u filmu nastali imitirajući karakteristiku neke osobe koju sam jako dobro poznavala. Ja zapravo u Anamariji vidim sebe u mnogim segmentima. Ona je osoba koja entuzijastično i naivno ulazi u svijet odraslosti u kojem joj je srce slomljeno stvarnošću time što si zapravo uvijek suočen s nekim granicama svijeta u kojem pokušavaš nešto promijeniti. Anamarija ima pravednički nastup koji isto primjećujem na sebi. Tu je Marina, koja mi je kao setsra, dala najveći korak jer ona zrači toplinom, ali daje „srce na tapeti”, dakle moguće ju je povrijediti. To je vrlo važno za njezin lik. Bitno je bilo prikazati da je Anamariji stalo do posla i kako on utječe na ostale aspekte njezina života. Kada ne bi bilo te brige za posao, ne bi bilo ni filma.

Postoji li razlog zašto je Anamarija stavljena na mjesto pedagoginje u osnovnoj, a ne u srednjoj školi?

Tarokić: Definitivno. Mislim da je bilo važno da je riječ o djeci, a ne o srednjoškolcima. Tema filma je odrasli svijet, odnosno svijet „iza zatvorenih vrata”. Djeca u osnovnoj školi se ne suprotstavljaju profesorima i s njima ne vode direktne i ravnopravne razgovore. Mi smo u srednjoj školi s profesorima pričali i bezobrazno i svakako. U osnovnoj školi je to jedna druga razina autoriteta i očekuje se da je odrasli svijet odvojen. Profesori u osnovnim školama nikako ne bi trebali djeci govoriti privatne stvari jer je to za njih previše kompleksno. Srednjoškolci se sami mogu pobuniti protiv profesora i donijeti svoje mišljenje.

Budući da je publika oduševljena ljudskosti i realističnim prikazom, kako ste došli do svih tih detalja? Jeste li imali kakvog špijuna ili ste se oslonili na svoja sjećanja iz škole?

Tarokić: Jako sam puno razgovarala s ljudima koji rade u školama, s profesorima, s pedagozima... Svi ti ljudi podijelili su sa mnom svoja osobna iskustva. Imala sam i vlastita sjećanja, ali puno toga nas povezuje na ljudskoj razini bez obzira na to gdje radimo. Svi ti karakteri postoje u svakom okruženju. Film prikazuje da su ljudi jedni drugima ponekad najveće opterećenje i da je zapravo u životu jedna od najtežih stvari neprekidno biti okružen drugim ljudima. To sam htjela prikazati. Ljudi u školama jako dugo rade na istom radnom mjestu. Često po 20, 30 godina. Mogla sam ih smjestiti i u ured, ali svi ti ljudi imaju neku važnost, a ona ne bi bila ista kada bi se radilo o uredu. U školi oni imaju neprekidnu odgovornost prema djeci.

Koja je simbolika motiva u filmu kao što su slike Ivana Generalića, narodna glazba, crvena boja?

Tarokić: Moja je ideja bila da se poveže mizanscena, kretanje i pogledi glumaca s folklornim kolom. Da bude kao repeticija iz godine u godinu, kao ciklus školske godine. S druge strane, sam folklor i ta glazba, u izvedbi ansambla „Lado”, meni je nosila težinu da su to društveno naslijeđene vrijednosti i ponašanja. Da je to emotivna prošlost naše zajednice. Svaki put kad se pjesme pokazuju u filmu imaju simboliku u stihovima. Crvena boja je dio iste ideje da je to društvena vrijednost i da se može povezati s folklorom. Osjeti se klaustrofobija u filmu kada se u vrtlogu ponavljaju isti motivi.

Koliko je završna verzija Zbornice drugačija od originalne ideje?

Tarokić: Različita je i na dobar i na loš način. Na stilskoj razini si naravno htio da neke stvari ispadnu bolje ili drugačije. Istovremeno, pozitivna strana je da su upravo glumci srce filma jer su uvelike doprinijeli. To su ljudi koje je publika zavoljela. Također, pozitivna strana je da je film uspio komunicirati s publikom. To mi je i bila nada. Ispalo je da je mnogim ljudima taj film zaista nešto značio što je maksimum kojem se možeš nadati kada radiš film. Umjetnost je tu da komunicira s ljudima. Zanimljivo je da je studentima taj film značio nešto na umjetničkoj razini, a odraslim ljudima na emotivnoj. Komunikacija s publikom, pogotovo s prosvjetnim radnicima, postala mi je jako dragocjena.

Imate li savjet za mlade ljude koji se žele baviti nekom dramskom umjetnosti?

Tarokić: Moj savjet je da se definitivno počne što prije i što više u praksi. Na primjer, učlaniti se u filmske i dramske grupe, kinoklubove... Danas je sve dostupnije na puno bolji način. Svi imamo kamere na mobitelima. Digitalizacija filma učinila ga je propusnijim. Sada se cure puno više bave režijom. Svima je na neki način otvoreno i sve te grupe i radionice stvarno pomažu. Bitno je uživati u praksi neovisno o tome hoćeš li kasnije postati glumac, redatelj, dramaturg... Važno je za film i kazalište da je to grupni rad. Ništa ne radiš sam. S druge strane, stvarno treba gledati filmove, ponekad se zaboravi na to...


Novinarke: Irma Korkut i Vida Novosel, 2. c

Doručak kao zdravi početak dana

Prema literaturnim podacima, sve više ljudi preskače doručak kao izuzetno važan prvi dnevni obrok. Brojne su neželjene zdravstvene posljedice te navike, ali utječu i na uspjeh naših učenika. Projektom Doručak profesori i učenici pet srednjih škola, među kojima je i XVI. gimnazija, iz različitih županija u Hrvatskoj, postavili su si zadatak educirati ne samo učenice i učenike nego i njihove roditelje o potrebi redovite konzumacije doručka.

Tijekom projekta učenici su naučili pravilno odabrati namirnice za kvalitetan doručak te razlikovati načine za njihovu pripremu i serviranje. Pritom je vrlo važno bilo istražiti energetsku vrijednost hrane za doručak i optimalne količine za konzumaciju.

Mi u XVI. gimnaziji posebno smo se bavili ponudom namirnica u školskoj kantini koje su uglavnom nezdrave te kako motivirati vlasnike da u ponudu uključe više zdravih namirnica koje bi učenici, u skladu s provedenom anketom, rado kupovali iako bi možda bile i skuplje.

Moja je ideja bila da pokušamo poboljšati prehranu učenika u školi, tj. da u razgovoru s vlasnicima kantine pokušamo kreirati novu ponudu koja bi sadržavala više voća, povrća, mliječnih proizvoda i prirodnih sokova. S kolegicom dr. sc. Tinom Milavić, prof. provela sam anketu o konzumaciji namirnica iz školske kantine te kako tu ponudu unaprijediti i poboljšati. Rezultati su bili očekivani: učenici žele kvalitetniju ponudu makar i po višoj cijeni. Rezultate smo predstavili vlasnicima kantine i motivirali ih da prilagode ponudu željama učenika i nastavnika:


• analizirati redovitost konzumiranja doručka
• potaknuti učenike na pripremu zdravih obroka, posebice doručka
• senzibilizirati učenike za zdrave prehrambene navike
• prepoznati važnost redovitoga konzumiranja doručka
• potaknuti učenike na redovitu konzumaciju doručka
• razvijati suradničke odnose, kolegijalnost, toleranciju, interdisciplinarno učenje o hrani i vlastitom zdravlju
• poticati učenike na promatranje i istraživanje
• razvijati kompetencije u korištenju IKT-a


Jadranka Tukša, prof.

eTwinning međunarodni projekti u XVI. gimnaziji

Ove školske godine s Mirelom Hrubi, profesoricom engleskoga i francuskoga jezika, 2. c sudjelovao je u dvama eTwinning projektima. Prvi projekt zvao se Kaleidoscope of our lives, a drugi Our town, our region: we are all European citizens.

U suradnji, kreativnosti i zabavi s još nekim europskim državama, kao što su Italija, Španjolska, Republika Češka, Turska, Rumunjska, Litva, Poljska, Grčka i Francuska, razbili smo monotoniju i izoliranost nakon pandemije, za razliku od prošle godine u kojoj smo bili zaokupljeni maskama, dezinfekcijskim sredstvima i samoizolacijom. Smirenje pandemije i nama je dalo više mira, no i više vremena i prostora za smišljanje sve boljih i originalnijih ideja. Grupni radovi bili su zanimljivi, apsolutno je svatko cijelo vrijeme nešto radio. Jedni su radili plakate, drugi su radili videosnimke, a treći su se pak okušali u dizajnu. Upoznavajući druge ljude, države i kulture, razbili smo „klasičnu nastavu“ i proputovali gotovo cijelu Europu bez izlaska iz naše škole.

U prvome projektu pozabavili smo se učenjem o radu u raznim videoprogramima te programima za uređivanje slika i postera, ali u stvaranju avatara, kreiranju obrazaca za glasanje, kvizovima, padletima, davanju glasova glumcima iz filma ili Zlati Bartl, istaknutoj predstavnici Hrvatske za međunarodni Dan žena, te dizajniranju mnogobrojnih postera u Canvi. Jedan od njih bio je prikaz romana The Cathcher in the Rye J. D. Salingera. Također smo i gledali isječke filma Avatar koji je bio izabran kao zadani film tog projekta te aplikacijom Chatterpix odglumili dijaloge iz filma za očuvanje planete i poštovanje prirode. Gledanjem filmova, izrađivanjem videa i slaganjem prezentacija stjecali smo nove sposobnosti, no učvrstili smo i međusobna prijateljstva.

Drugi projekt nas je potaknuo na jaču komunikaciju s ostatkom zemalja i tako smo razmijenili informacije o našim školama, mjestima u kojima živimo pa tako i ponešto o zanimljivim receptima naše lokalne kuhinje.

Komunicirali smo najviše sa Španjolskom i učenicima iz grada Ovieda. Otkrivanje novih ljudi i novih mjesta samo te vuče sve više prema njima i prema želji za otkrivanjem nečeg novog i nečeg nepoznatog. Uza stres zbog testova i napetu atmosferu, ovo je bio potpuni kontrast i tako smo opušteni procvjetali na nastavi engleskoga jezika.

Ovi projekti bili su odličan početak za razvoj novih projekata, novih ideja i stvaranje novih izazova i planova. U nadi da pandemija, a i druge loše okolnosti, neće opet naglo buknuti, maštamo i polako se upućujemo na nove avanture tijekom sljedeće školske godine.


Vida Novosel, 2. c

Od 8. svibnja do 14. svibnja 2022. u gradu Taviri u Portugalu održao se drugi dio međunarodnog Erasmus+ projekta Greenies. Greenies projekt naglašava važnost ekološke osviještenosti mladih diljem Europe i nudi učenicima priliku da kreativnim zadacima i projektima nauče više o održivosti. U projektu u Portugalu sudjelovalo je šest država, a to su Njemačka, Finska, Italija, Španjolska, Portugal i Hrvatska. U projektu je sudjelovalo 43 učenika i 14 nastavnika. U našoj hrvatskoj ekipi sudjelovale su učenice Josipa Burić (3.d), Roberta Ferlan (3.a), Marta Merlić (3.a) i Petra Vešligaj (3.c), u pratnji profesora Marija Kosovića i Darija Dugandžije.


Na ovom Erasmus+ putovanju, osim što smo naučili više o Portugalu, upoznali smo puno učenika i profesora iz drugih zemalja i dobili priliku surađivati s njima u raznim zadacima. Od 9. do 13. svibnja imali smo sastavljen program i cijeli dan organizirane razne aktivnosti.

Imali smo predavanja u školi, ali smo busom svaki dan razgledavali gradove po obali Algarve gdje smo posjećivali muzeje i gdje su učenici imali zajednički ručak ili večeru. Osim Tavire, posjetili smo Portimao, Lagos i Sagres, najjugozapadniju točku Algarvea i kontinentalne Europe.




Puno smo putovali i razgledavali, ali smo imali puno zadataka i aktivnosti. Radili smo plakate, prezentacije u digitalnim alatima, razne igre i upoznavanja sa svim učenicima. Erasmus+ u Portugalu bilo je jedno jako lijepo iskustvo jer nismo stekli samo nova znanja nego i nova prijateljstva.



Josipa Burić, 3. d

Dragi čitatelji,


u ovoj rubrici možete pročitati sve o eTwinning i Erasmus+ projektima koji su se ove godine održali u našoj školi.

Dragi čitatelji,


u ovoj rubrici možete pročitati intervjue s našim profesorima te otkriti nešto o njihovim interesima i projektima.

Vedrana Maslić Alanović – profesorica biologije i kemije

Ove smo godine odlučili intervjuirati svima poznatu, uvijek nasmijanu i vedru profesoricu Vedranu Maslić Alanović


Kako to da ste odabrali biti profesorica Biologije?

Maslić Alanović: Završila sam i biologiju i kemiju. Nemam što točno reći, slučajno. Bilo je tu mnogo opcija i, evo, završila sam to i nije mi nimalo žao.

Čime biste se bavili da ne predajete biologiju?

Maslić Alanović: Vjerojatno bih bila arhitektica.

Koji Vam je predmet bio najteži u srednjoj školi i zašto?

Maslić Alanović: Ništa mi nije bilo posebno teško, jedino mi oni štreberski predmeti nisu baš ležali, ali ipak može biti i do profesora. Voljela sam ja i jezike i književnost, matematiku, fiziku i kemiju, također i umjetnost. Uglavnom svestrano.

Koje Vam je najveće životno postignuće?

Maslić Alanović: Djeca.


Koja je najveća životna lekcija koju biste poručili mladima?

Maslić Alanović: Da budu svoji, da se nauče nositi sa stresom tako da uspiju odvojiti bitno od nebitnoga, za koje je stvari vrijedno „gubiti živce“, a koje stvari nisu vrijedne toga.

Imate li kućnog ljubimca? Ako ne, biste li ga voljeli imati?

Maslić Alanović: Imam. Imam dva kućna ljubimca, kornjaču i mačku. Mačka je uglavnom centar našeg obiteljskog svijeta.

Koje Vam je omiljeno područje biologije?

Maslić Alanović: Nemam baš nešto specifično, ali kad bih morala izdvojiti, možda zoologija i genetika. Općenito jako volim biologiju.

Koji su Vam hobiji izvan škole?

Maslić Alanović: Vrtlarenje mi je nova zanimacija. Imam gradski vrt i, mada sam svježa vrtlarica, jako mi je zabavno. Volim šetnje, izlete u prirodu, druženja s prijateljima, filmove, koncerte...

Koju glazbu slušate?

Maslić Alanović: Rock-glazbu. Najdraži su mi Nick Cave, The White Stripes, Peppersi, Franz Ferdinand, Arctic Monkeys... Presretna sam što mi je taj mladenački život, život izlazaka, bio u 1980-ima. I tu sam visila u Kulušiću na izvrsnim koncertima. Imala sam priliku slušati uživo bendove koje vidim da klinci i danas slušaju.


Koja Vam je omiljena knjiga?

Maslić Alanović: O tome bih morala malo više razmisliti. Uvijek sam bila sklona klasičnoj književnosti, trenutno nedovoljno čitam, poneki krimić ili roman koji mi preporuče. Na tragu tome, omiljeni pisac mi je Orhan Pamuk, turski pisac koji piše sjajne romane, a spaja klasično i suvremeno. Npr. Zovem se Crvena, Snijeg, Istanbul...

Koji Vam je omiljeni film ili serija?

Maslić Alanović: Kruna je zadnja serija koju sam pratila i čekam sljedeću sezonu. Volim dobre drame ili trilere.

Volite li putovati i koje Vam je omiljeno mjesto koje ste posjetili?

Maslić Alanović: Volim putovati. Imam omiljeno mjesto, a to je Kapadocija u Turskoj. Jako je zanimljivo i posebno.

Dakle, baš volite Tursku?

Maslić Alanović: Da, živjela sam tamo dvije godine. I ne samo u Turskoj nego i u Rusiji, Poljskoj i Španjolskoj. Posebno sam vezana za Bursu i Moskvu.

Kada ste onda počeli raditi u XVI. gimnaziji?

Maslić Alanović: Prije 14 godina, 2007.

Koja Vam je omiljena biljka?

Maslić Alanović: To je za mene sada teško pitanje. Ne znam što bih rekla. Volim svakakve, nemam omiljenu. Volim i one neugledne.

Osnovna ili srednja škola? Zašto?

Maslić Alanović: Srednja. Vi ste zanimljiviji.

Online nastava ili uživo?

Maslić Alanović: Uživo.

Koji biste savjet dali učenicima koji će upisati ovu školu, a koji učenicima koji odlaze?

Maslić Alanović: Jako je dobra atmosfera u školi, kvalitetni su profesori, stoga preporučam XVI. Dobit će kvalitetna znanja. Vama koji odlazite, ne opterećujte se maturom. Vi ćete to riješiti sigurno jako dobro. Odaberite nešto što vas zanima, ali nema veze ako pogriješite, naći ćete nešto drugo. Ja za sebe nikada ne bih rekla da ću raditi u školi i predavati biologiju, ali životne okolnosti ponekad se nepredvidivo poklope i otkrijemo nešto novo i lijepo što nismo očekivali.


Novinarka: Leona Smailagić, 3. c

Vesna Rohaček – profesorica Likovne umjetnosti u XVI. gimnaziji


Poželite li ikad sudjelovati u zanimljivim i ekološki osviještenim projektima u našoj školi, trebate se obratiti profesorici Rohaček. Predstavljamo vam profesoricu koja nije samo vrsna umjetnica nego i profesorica s kojom se može putovati po cijeloj Europi sudjelujući u njezinim Erasmus projektima.

Što je Erasmus i otkad se provodi?

Rohaček: Erasmus je europski projekt koji povezuje različite škole svih europskih zemalja i te su zemlje partneri te se međusobno pronalaze na mrežnoj stranici At Willing. Na toj se stranici profesori pronalaze i upoznaju, razmjenjuju ideje i raspisuju natječaj. Trenutno u projektu sudjeluje šest zemalja, s tim da je jedna zemlja koordinatorica, u ovom je slučaju to Njemačka, i uz nju pet zemalja partnera. Glavni je cilj Erasmusa razmjena učenika tako da zapravo svi predstavnici posjećuju jedni druge. Imamo ukupno pet putovanja i na kraju ćemo mi biti domaćini.


Koliko je novaca bilo potrebno za ovaj EU projekt?

Rohaček: Za svaku zemlju partnera bilo je potrebno 40 000 eura. Europska unija dala je novac školi na račun, no sve je moralo biti uloženo u ovaj projekt po određenim zakonima.


Kako ste dobili ideju za ostvarivanje ovog projekta u našoj školi?

Rohaček: Zato što smo prije odradili jedan takav projekt u našoj školi koji je bio jako uspješan dok se nije morao zaustaviti zbog COVID-a, ali prije zatvaranja projekta putovanja su bila jako uspješna i tada smo na jednom sastanku svi profesori došli na ideju za ovaj projekt. Profesorica Sladoljev i ja imale smo ideju za projekte, ali ovaj moj je prošao, a njezin nije.


Koji je plan i raspored putovanja te postoje li još neke aktivnosti u vezi s ovim projektom osim razmjene učenika?

Rohaček: Početkom prosinca bili smo u Njemačkoj, u ožujku putujemo na Tenerife, krajem godine u Italiju, ali se situacija može promijeniti zbog korone. Njemačka je zasada sigurna, a sljedeće godine ide se još u Finsku i Portugal te na kraju u Zagreb.

Još prošle godine počeli smo s organiziranjem manjih aktivnosti svaka dva tjedna kako bismo se pripremili za ova putovanja. Te su aktivnosti zapravo mali zadaci kao što su osmišljavanje ideje za samoodržive izvore, dizajn za prostor škole koji je samoodrživ i pun zelenila – projekt „Zeleni dnevni boravak“.

Tijekom projekta učenici, u interakciji s drugim sudionicima, predstavljaju dobre i loše primjere odnosa prema okolišu, u grupama osmišljavaju nove mogućnosti očuvanja okoliša, promišljaju o odgovornosti svakog pojedinca te dokumentiraju svoja razmišljanja i iskustva tijekom projekta. U praktičnom dijelu sudionici prvog projekta (Viersen 28. 11. – 4. 12.) imali su priliku upoznati predstavnike drvne industrije (Derix company) koja gradi kuće od ekološki prihvatljivih materijala te posjetiti vjetroelektranu u obližnjem Grevenbroichu, rudnik smeđeg ugljena u Garzweileru, krajobrazni park (Landschaftspark) u Duisburgu, a to je zapravo bivša željezara koja je pretvorena u prirodni park i odmorište za javnost, solarno polje s brojnim kolektorima koji opskrbljuju okolno područje energijom te izložbu gotovih kuća za koje se također koriste obnovljivi izvori energije.

Kako ste se organizirali kako biste ostvarili ovaj projekt? Jeste li imali pomoć i koliko Vam je vremena trebalo?

Rohaček: Pisanje projekta trajalo je nekoliko tjedana, s tim da smo mi samo zemlja partner. Zemlja koordinatorica odradila je najviše posla, a mi smo odradili ove manje stvari.


Kako se provodi razmjena učenika zbog COVID-a?

Rohaček: Za Njemačku su mjere jako stroge, svi moraju biti cijepljeni i imati negativan test, ide četvoro učenika, a ne šest koliko ih je prvotno trebalo, tako da je sve reducirano. Za prvo putovanje učenici će biti smješteni u hostelu, a profesori u hotelu pored, tako da smo svi blizu jedni drugima i sve to plaća Njemačka. Druženja tijekom tih pet dana jako su oprezno isplanirana, ali i raspored je pun cijeli dan.


Kada niste u projektu i u školi, što radite u slobodno vrijeme? Koji su Vaši hobiji?

Rohaček: Ja sam likovna umjetnica, bavim se profesionalno izradom likovnih radova i to ne samo u Hrvatskoj nego internacionalno.


Neko ste vrijeme proveli izvan Hrvatske. Zašto? Gdje ste studirali? Kako to da ste otvorili izložbu i jeste li osvojili koju nagradu?

Rohaček: Bila sam na postdiplomskom obrazovanju u Stockholmu na „Royal Institute of Art“ tri godine. Tamo sam sam desetak izložbi za vrijeme tog studija, a sveukupno imam oko 40 izložbi u karijeri. Osvojila sam nagrade u Zagrebu na T-HT-u, nagradu publike za jedan rad i nekoliko nagrada u Švedskoj. To su zapravo stipendije i rezidencije. Dobila sam rezidenciju u Parizu i Sjevernom polu. Puno se stvari otvara ako putujemo.


Koje sve jezike govorite?

Rohaček: Iskreno, govorim jako dobro samo engleski jer je moja edukacija bila na engleskom. Njemački razumijem i govorim nešto malo, talijanski i švedski na osnovnoj razini. Švedski je jako kompliciran, nešto između njemačkog i engleskog, ima taj izgovor koji je jako težak. Dosta specifičan jezik.


Kojim ste se sve projektima bavili i imate li ih još u planu?

Rohaček: Da, sve vrijeme radim neke nove projekte. Evo, sad se bavim projektom sa staklom i izrađujem skulpture od stakla. Radila sam svašta, od instalacija do završetka studija grafike na Akademiji likovne umjetnosti i studija povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu. Radim grafiku sve tehnike, kiparstvo, ali sad je naglasak najviše na staklu.


Koju glazbu slušate?

Rohaček: Elektronsku glazbu, klasičnu… Završila sam glazbenu školu, sviram klavir. Volim i rock, ovisi o fazi života. Volim jako „Boards of Canada“. To su veterani elektronske glazbe 20. stoljeća koje vi mladi vjerojatno ne znate.


Imate li kućne ljubimce?

Rohaček: Nemam, ali planiram imati psa. Moj dečko želi velikog psa, a ja baš ne, to će biti puno posla, tako da u obzir dolazi neki srednji. Ja bih srednjeg.


Kako to da ste se odlučili biti profesorica? Čime biste se bavili da niste?

Rohaček: Kako sam završila povijest umjetnosti, mislim da je to bilo jako logično. Mislim da je prekrasno prenositi znanje i inspirirana sam radom s učenicima jer daju jako lijepu energiju. Da radim u nekom ateljeu, mislim da bi mi to bilo malo depresivno. Ovo me jako ispuni i mislim da učenicima mogu puno toga dati. Mislim da je XVI. gimnazija fantastična škola, ovi učenici su toliko ambiciozni i pametni da je to nevjerojatno. Uopće ne vjerujem da postoji bolja škola od ove. Da nisam profesorica, vjerojatno bih se bavila plesom. Bavila sam se prije suvremenim plesom. Međutim, kao u nekim drugim sportovima, i u plesu imate nekakav vijek trajanja, do tridesete pa ste već u mirovini. U Hrvatskoj je dosta teško biti plesač jer nema puno poslovnih prilika da biste se samo tim bavili.


U kome i čemu pronalazite inspiraciju?

Rohaček: Učenicima, prijateljima, ljubavi, prirodi...


Koje Vam je najveće životno postignuće?

Rohaček: Zasad sve ostvarujem po planu. Imam prekrasnu ljubav trenutno, a trajalo je jako dugo dok je nisam pronašla. Naravno, poslovna postignuća kad imam neku lijepu izložbu. Sad sam dobila šest izložbi svoga stakla po cijeloj Europi u šest muzeja u Njemačkoj, Finskoj, Švedskoj i Danskoj. To će biti izložba koja traje godinu i pol. Imam galeriju u Švedskoj koja me zastupa. Tako da vam preporučam da idete van, prijavite se na Erasmus. Europa vam može pružiti toliko prilika. Jako je lijepo raditi i u Hrvatskoj, ali dobro je proširiti vidike.


Tko Vam je najveća podrška u životu?

Rohaček: Prijatelji, dečko i obitelj.


Smatrate li se ekološki osviještenom osobom?

Rohaček: Ja se zaista trudim. Razvrstavam otpad, kupujem dosta second hand, ne jedem puno mesa, pokušavam to reducirati na jednom tjedno, u projektu sam koji se bavi ekologijom i samoodrživom energijom pa mislim da se zaista trudim napraviti nešto više.


Kako se odmarate kada ne radite?

Rohaček: Na internetu, gledam televiziju i družim se s prijateljima.


Koristite li društvene mreže?

Rohaček: Da. Najdraža društvena mreža mi je Instagram. Tamo objavljujem svoje radove, po meni je to samo profesionalno – moji radovi i ja. Moj Instač. Jako je zabavno.


Kako biste opisali svoj stil?

Rohaček: Opušten, ali pomodni i moderan. Volim fine brendove koje većinom kupujem u Švedskoj. Izbjegavam „brzu modu“. Jako volim second hand trgovine u Stockholmu. Imaju jako dobre brendove koji su puno jeftiniji i jako kvalitetni.


Gdje biste najradije živjeli i koje biste sve zemlje htjeli posjetiti?

Rohaček: Najradije bih živjela u Hrvatskoj, a posjetila bih Južnu Ameriku i Aziju. U Aziji sam bila u Japanu mjesec i pol i dio Azije sam prošla, npr. Tursku, ali bih i Kinu i Tajvan, sve bih ja to rado prošla. Posjetila sam oko 30 zemalja, jako puno jer sam vani puno radila. Berlin je jako dobar, u Americi New York, centar svijeta što se tiče umjetnosti. Moskva i Tokio su mi isto bili super.


Učenicima navedite razlog za prijavu na Erasmus.

Rohaček: Zato što dobivate toliko iskustva, putujete, prekrasno je organizirano, program je predivan i vi doslovno samo dobivate. Ne možete ništa izgubiti, možete upoznati puno drugih učenika, vidjeti kako oni rade, kako oni funkcioniraju, ostati u kontaktu, puno benefita. Imam puno prijatelja iz drugih zemalja i to su pravi prijatelji koji zauvijek ostaju prijatelji.


Koji biste savjet dali budućim učenicima naše škole i nama koji uskoro odlazimo?

Rohaček: Za vas koji odlazite uskoro, sretno vam bilo, nije vam lako! Prošli ste najgore vrijeme – COVID, prosvjede, potresi. Mislim da ste očeličili zbog tih neprilika i možda ćete lakše neke poteškoće savladati u budućnosti jer ste proživjeli ovu torturu. Budućim učenicima poručujem da što više uče, da budu otvoreni za nastavni sadržaj i da se prijavljuju na Erasmus projekte.

Jezik, kao najvažnije sredstvo povezivanja jednoga naroda i njegove prepoznatljivosti, ostavio je neizbrisiv trag u čovjekovu životu te unaprijedio ljudsku svakodnevicu. Bogatstvo hrvatskoga jezika razvijalo se kroz povijest i zablistalo u štokavskom, kajkavskom i čakavskom narječju u djelima brojnih istaknutih umjetnika.


Jedan od njih svakako je Marko Marulić, hrvatski humanist i renesansni književnik rođen 1450. godine u Splitu gdje je i odrastao s roditeljima, petoricom braće i dvjema sestrama. Marulić potječe iz plemićke obitelji Pecenić/Pečenić koja je, prema humanističkom običaju, latinizirala prezime u Marulus. Vrlo često predstavljao se latiniziranim imenom Marcus Marulus Spalatensis Dalmata ističući svoje dalmatinsko podrijetlo. Latinizam, koji se sve više širio, zahvatio je sjever Hrvatske, ali i Zadar, Šibenik, Split, Istru, Hvar, Korčulu.


Dok određeni izvori tvrde da je živio raskalašenim životom, drugi smatraju da je bio vrlo skroman te uvelike pomagao hrvatskim knezovima u borbi protiv Turaka. Humanističku školu završio je u rodnom Splitu i tada započeo pisanje niza distiha o mitskim likovima. Obrazovanje je nastavio u Padovi gdje je vjerojatno studirao pravo. Poput tipičnog humanista većinu je djela pisao na latinskome jeziku, a njegovo je prvo djelo s poznatom godinom pjesma Epitaphium Georgii et Perinae (1464.). Književna mu je ostavština opsežna i raznovrsna: obuhvaća djela u stihu i prozi, ali glavni književni uzori bili su mu Biblija, patristika i klasična antika. Svojim stvaralaštvom izražava jasne moralno-teološke stavove uz duboku religioznost.


Najznačajnije djelo te tematike jest Evanđelistar, rasprava u sedam knjiga koja promovira tri glavne bogoslovne krjeposti: ljubav, nadu i vjeru. Prema opsegu i svjetskom odjeku na prvome je mjestu Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca (De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, 1496.) čiji je cilj potaknuti čitatelja na vjerski način života poštujući Božja pravila. Marko Marulić pisao je brojne epove i pjesme na hrvatskom i latinskom jeziku kao što su ep Davidias i epilij Suzana te protuturske poslanice kao što je Molitva suprotiva Turkom. Spjevao je i Juditu, prvi umjetnički ep na hrvatskom jeziku u šest „libara“. Napisana je 1504., a tiskana 1521. godine na splitskoj čakavštini te je posvećena Marulićevu kumu don Dujmu Balistriliću. Uzor u umjetničkom oblikovanju starozavjetne biblijske priče o udovici Juditi, kako sam Marulić ističe u predgovoru don Dujmu Balistriliću, bili su začinjavci, „prvi naši spjevaoci”, i antički pisci, „stari poete”. Ovaj znameniti biblijsko-vergilijanski ep očarao je mnoge istaknute književnike, proučavatelje Marulićeve baštine do naših, suvremenih dana, a Marku Maruliću, kao začetniku hrvatske umjetničke književnosti koji na hrvatskome jeziku ostvaruje književni oblik kakav su humanisti stvarali na latinskome jeziku, donio titulu Oca Hrvatske Književnosti.


Zanimljiva promišljanja o Marku Maruliću

Prvi je upotrijebio riječ „psihologija“

Iako je psihologija kao znanost postojala i ranije, Maruliću se pripisuje prva uporaba te riječi u nekoj knjizi. Njemački filozof Rudolf Gockel često se spominje kao tvorac toga pojma, no Marulić je riječ upotrijebio čak šest desetljeća prije njega. Riječ je ispisana u samom naslovu njegova djela Psichiologia de ratione animae humanae što se s latinskog prevodi kao Psihologija temelja ljudske duše. Djelo je objavljeno 1524. godine i nije sačuvano. Poznat je samo naslov djela koji se spominje u Marulićevu životopisu autora Frane Božičevića Natalisa.


Margarita zapravo nije njegovo djelo

Muka svete Margarite prvi je prilog u Firentinskom zborniku i nastao je na prijelazu iz 15. stoljeća u 16. stoljeće te se nekritički pripisuje Maruliću. Dragica Malić u svom znanstvenom radu Zašto Margarita nije Marulićeva? uspoređuje razlike između jezičnih odlika Muke svete Margarite i ostalih Marulićevih djela te time iznosi argumente zašto Margarita zapravo nije Marulićevo djelo. Marulić je i dalje važan književnik i Otac Hrvatske Književnosti, stoga nema razloga da mu se pripisuje djelo koje nije napisao.


Nije studirao u Padovi

U nekoliko biografija o Marku Maruliću spominje se da je on studirao u Padovi, no za to nema temelja. Nemamo nikakve potvrde da je on provodio bilo koji dio svog života u Padovi, ni u njegovim djelima, ni u djelima njegovih suvremenika, a ni u arhivskim izvorima. Jedini konkretan dokaz koji imamo jest crtež amblema velikaške obitelji Carrara koji se nalazi na početku jednoga Marulićeva autografskog rukopisa. No, nažalost, ne znamo potječe li crtež od samog Marulića ili od nekog kasnijeg vlasnika kodeksa. Jedna grana obitelji Marulić čak je i posjedovala kuću u Padovi. No, ne znamo je li Marulić ikada u njoj boravio. Iako možda nije studirao u Padovi, poznavao je taj grad, a i stanovnici tog grada poznavali su njegova djela, što potvrđuje sedamnaest primjeraka starih izdanja njegovih knjiga koja se čuvaju u tamošnjim knjižnicama.


Maria Morić i Nika Franjić, 2. a

Projekt pod nazivom „Marko Marulić – Otac hrvatske književnosti” odvijao se tijekom proslave 500 godišnjice izdanja „Judite” u 2021. godini u XVI. gimnaziji.

U projektu su sudjelovali učenici 2.a i 2. b razreda pod vodstvom mr. sc. Jasne Košćak, prof.

Tijekom rada učenici su proučavajući vrelo kulturne baštine i tradicije Hrvatske spoznavali vrijednost čuvanja i istraživanja bogate humanističke i renesansne (književne, povijesne, duhovne, likovne i glazbene) ostavštine. Obogatili su se spoznajama o značaju Marka Marulića u konkretnom vremenskom okviru humanizma i renesanse te grada Splita uronivši Marulićevo pismo u europski kontekst te suvremenost i svevremenost u kojoj se zrcale poticajne misli i poruke Oca hrvatske književnosti čineći moralnu horizontalu i vertikalu kao susretište vječnih istina.

Dodatak znanstveno - istraživačkome radu te razvijanje komunikacijskih i prezentacijskih vještina obogaćeno je znanstveno – književnim satom pod nazivom „Maruliću u čast” krasnoslovljenjem stihova „Judite”.

mr. sc. Jasna Košćak, prof.

U Godini čitanja na poseban smo način obilježili „500 godina objavljivanja Marulićeve Judite“.

Tim povodom učenici su izrađivali plakate manjeg formata koji su se mogli vidjeti na hodnicima naše škole. Na inicijativu profesorice Erne Bužančić i pod vodstvom profesorice Maje Marović učenici Likovne grupe iscrtali su na velikom platnu podsjetnik na obljetnicu Marulićeve „Judite“. U radu su sudjelovale učenice Maša Žilavčić (2. e), Dora Tomić Babić (1. a) i Dea Novak (1. a).


S nama su dojmove podijelile učenice koje su izradile plakat!

Uživala sam raditi na ovom projektu, dao mi je priliku raditi s materijalima koje još nisam koristila te u puno većem formatu. Drago mi je da sam pomogla obilježiti obljetnicu „Judite“ te se veselim sljedećim projektima.

Maša Žilavčić, 2. e


Što se tiče rada na plakatu, prvo bih napomenula da su svi sudionici uložili puno truda. Moram priznati da se isplatilo, izrazito sam zadovoljna rezultatom. Ponekad je bilo teško odvojiti vrijeme za rad, uz sve obaveze u školi te izvan nje. Iskreno rečeno, uz dobro društvo posao je tekao ugodnije i brže. Proces rada bio je dugotrajan, no nimalo manje zabavan.

Dora Tomić Babić, 1. a


Jako mi se svidjelo raditi na ovome projektu. Najviše od svega mi se svidjelo što sam dobila priliku raditi s novim prijateljima. Dora je jedna od mojih najboljih prijateljica. Svi smo se jako trudili napraviti najbolji mogući rad. Maša je pronašla font slova i izvježbala rukopis. Prvi smo sat napravili skicu. Treba biti strpljiv za rad s temperama pa nam je trebalo više dana da završimo rad. Likovna grupa mi puno znači jer me opušta i daje mi šansu da radim ono što volim u društvu prijatelja. Profesorica Marović je odlična profesorica Likovne umjetnosti i još bolja voditeljica Likovne grupe. Dobila sam priliku družiti se s prijateljicama izrađujući poseban rad i to me jako razveselilo. Jako me veseli što mogu reći da sam radila na tako krasnom umjetničkom djelu.

Dea Novak, 1. a





Dea Novak, 1. a

Maša Žilavčić, 2. e


Dragi čitatelji,


u ovoj rubrici možete pročitati kako je škola obilježila 500. obljetnicu objavljivanja Judite Marka Marulića, Oca Hrvatske Književnosti.

Dragi čitatelji,


u ovoj rubrici možete pročitati učeničke literarne i novinarske radove s kojima su sudjelovali na smotri LiDraNo.


Duh

Duhovima ne treba odmor


Duhovima ne treba odmor.

Razmišljam, imamo dva svijeta.

Dva svijeta, dva načina.

Vidjeti sebe, a gledati druge.


Težnja za tim da me ne gledaš onako kako sama sebe vidim,

Ne d'o Bog da sam ti toliko nisko,

Toliko malo biće,

Na čijem čelu jasno piše,

Sebe ne voliš puno...

Ne toliko, bar ne više.


Duhovima ne treba odmor.

Oni u našem oku ne postoje,

Samo bešćutno lete.

Bez stida, bez srama,

Usamljeni u svijetu krcatom,

U kojem svatko sve čuje, ali ne sluša.


Sebe ne vidiš,

Mene gledaš više.

Iza tvog oka nema sjaja,

Nema onog starog žara.

Ti ne postojiš, iako ti srce bije.

Svaka pčela ode kad je cvijet oprašen...

Jesi li sada duh?


Duhovima ne treba odmor,

Ali tvoj ga je dobio.

Ugušio ti srce, ne čuje se.

Ne sad, već nikad više.


Duhovima ne treba odmor,

Možda ipak zauvijek,

Jer jednom kad te ne bude tad najviše te imade.

Ispod zemlje si u pravu.

Nitko ne prigovara za one male stvari,

Iza njih stoje dani,

Već kad za njih oni nisu stali.


Duhovima ne treba odmor,

Samo budeš ljući.

Toliko bijesan ne smiješ otići.

Ima li se igdje požaliti?

Jednu knjigu žalbe molim,

Za ovo sve što ostaje.

Već kad ja ne mogu, neka drugi poprave.


Duhovima ne treba odmor.


Ema Kraljević, 3. e

Mentor: Marijo Kosović, prof.

Agorafobija

Predmeti su zapravo svi isti.

Ali kada ih riječ ili slika ili fotografija ožive,

Po definiciji onoga što predmeti sami po sebi jesu,

Njihovo značenje iščezava.

U njima tada postoji duh.

A:Ne bih da čitaš o onome što znaš,

Bolno je prodirati u sadašnjost.

B:Vjerojatnosti postanka su pred time zanemarive.

A:Zašto onda ne bih postala zvuk?

B:Možeš, ako zaista želiš.


Ne želim pisati o tome kako je svijet pokvaren i odbijam uopće imati kritičko mišljenje pred pojavom genijalnosti iluzije i njenih pokornika te predvidljivih stereotipa koji kreiraju ovaj predivan, ali osakaćen planet. Ja sam Nitko. Neostvaren putnik, odnosno putnica. Skačem kroz prolaze i tako bivam oni. Možda i kroz gradove prijeđem u sela pa se pojavim kao mraz, kao oblak, zraka sunca, pljusak, ponekad grom ili magla, dašak vjetra, rosa i inje, led i tuča, snijeg. Današnji pothvat hodanja kroz prolaze vremena i ljudi, bio je uspješan, odnosno može se reći da je ostvaren. Bila sam vjetar djevojci kojoj je trebao da zapuše i zaokupi njezinu fascinaciju prirodom. Tako zapravo, možda i jesam Netko. Ali, preferiram biti Nitko. Nazovite me znanstvenom fantastikom, ali radije bih zato ostala nitko. Može li se to pojmiti, a da nije apsurdno ili nezamislivo?

Znam. Ne može. Hajdemo onda zauzeti stajalište da sam Netko. Možda sjena. Tako je jednostavnije. Ja sam, dakle, Sjena.

O čemu bi sjena mogla pisati kako bi istinski bila Sjena? Kako da sjena ne bude dosadna, a da ipak ostavi trag? Preteška pitanja. Preispijene su mi moždane vijuge za komuniciranje na razini na kojoj je potrebno xy količine kave, narkotika, cigareta, čokolade ili samo psihološke nestabilnosti. Zato počnimo s krivuljom, kao u svakom kvalitetnom predavanju. Dobro, ne svakom. Započnimo s normalnom raspodjelom. NORMALNOM. Kako li je to divno, štosno i svjetlucavo, ali nikako nakaradno! Normalno! Normalno normalno normalno normalno normalno normalno normalno normalno normalno normalno normalno normalno normalno normalno normalno. Normalno. Normalno. Inače, ono što je uobičajeno, prema rječniku i što god to rječnički podrazumijevalo. Dakle, normalan svijet. E, da smo barem svi normalni! Odnosno vi. Vi svi da ste normalni. Ja sam sjena. Odnosno, Sjena. Da ste normalni, bili biste normalniji od istinski normalnoga jer normalno više ne bi bilo normalno, postalo bi nenormalno, a ono mora postojati kao mjera i pokazatelj točnosti onoga što je uobičajeno. Zato biste tada, naizgled imali šanse spoznati vizionarske ideje koje slutim da nisu lažne.

Tako, dakle, normalna krivulja jest normalna, a da nema kompletne, a usudila bih se reći ni točne definicije normalnoga u samome rječniku. Krasno. Les ennius et l'enfer (da, ovo uistinu jest prejadan pokušaj pametovanja). Zapravo, kad bolje razmislim i jest krasno. Iz razloga što se subjektivan pojam korektnosti u ovome polju ne bi cijenio jer ne može postojati zajedno s kategorijama koje normalnost zahtijeva i obuhvaća. Možda sam dijete. Odnosno, sjena-dijete. Djetinjasta Sjena. Ja sam Djetinjasta Sjena. To je moje novo ime.

Zamisli more. Često čujem šum valova, a onda odem Ondje. Pred valove, na plažu. I gledam u more. Stoljećima. Ali, ne dajte se zavarati, nemam oči. Zato je more za mene toliko fascinantno. Svaki put je novo. Novi ambijent, zvuk, miris, dodir. A opet je ugodan u svakom smislu i želji da bude ugodan. Svatko sanjari o moru i pjeva more, ako ga je barem jednom pogledao ili barem vidio zalazak sunca pred njegovo pretapanje s varijacijama plavetnila mora s jedne strane, dok se zrcali rajski se odvajajući od onoga što nebo u stvarnosti jest, s druge strane. Zato mi šumi plima i oseka, a najsnažniji vrisak odzvanja dokolicom. Toj je čar prihvaćanja uloge sjene. Zanimljivo je biti Sjena. Ili sjena?

Kako nisam započela niti dovršila „normalno“, a tek sam počela, onda se logički daje zaključiti da pred tim pojmom i željom da pročitano iole liči na neku ideju forme, nema zaključka jer je odgovor nepriželjkivan. Tako se, dakle, lakše osloniti na to da će kakav zanimljiv iznenađujući dio u djelu, konačno stići. Barem pred kraj. Jer inače, kakva je vrijednost pročitanog? Zar ne? Ako nije normalno, naravno? Onda je dosadno? Ili tek tada nije dosadno? 3+3=6. Ipak govorim činjenice.

Trčim već 200 m, ne brinite. Ipak jesmo na tragu nečega. Pardon, Nečega. Uhvatilo me vrijeme, pribrala čežnja. Zbogom, latice mira! Davno sam otrgnula vijenac tratinčice, dok sam razgibavala prste dječaka u igri Voli me, ne voli me. Lako je biti mlad.

Zapravo, gušila sam se u mladosti. Nisam ni sada ja, ja jer sam i mi i oni. Ipak, radi lakšeg poistovjećivanja sa samim piscem, odnosno spisateljicom koja to zapravo baš i nije, rekla bih, da sam ja, isključivo u svrhu pisanja, ženskog roda, ali nikako ne i spola. Bitna napomena: gramatička kategorija ovdje je jedino bitna. Rodne uloge odbacimo, to je borba za vas, ljude, a nijedna borba zaista nije uzaludna. O, da, prozivam vas, možda više da razbijem monotoniju nepostojećih događanja, a možda i da najavim kako je vrijeme da vam kažem da je ovo što slijedi; alegorijska bajka.

Dakle, jednom davno, ali i sada, žuta se lisica pripremala za kraljevsku gozbu, ali nažalost nikako nije mogla pronaći haljinu koju je htjela obući. Iako nije točno znala koju haljinu traži, znala je da čim je ugleda, će znati koju haljinu je zapravo cijelo vrijeme tražila. Prokopala je cijeli ormar, stvari su bile posvuda, ali haljine nigdje. Borila se sama sa sobom pokušavajući se sjetiti gdje se nalazi. Odjednom joj je bilo svega dosta, pa je pomislila: „Možda ni nije u sobi, možda je negdje drugdje!“. I zapravo je tako i bilo, ali mislila je da se zavarava, pa je nastavila tražiti po sobi. Vrijeme je prolazilo, stvari su se gomilale u kutove te iste sobe, nered rastao, napetost također, ali haljini nije bilo traga. Žuta je lisica ubrzo zatim odlučila svoju potragu nastaviti u dnevnome boravku. Međutim, haljina nije bila ni tamo. Nije je bilo ni u kupaoni, ni u hodniku ni na tavanu. „Odustajem, ne idem na zabavu, a nema ni smisla ići, ako nema moje haljine!“ , razmišljala je na glas. Srećom, zelena lisica je taman prolazila u blizini te čula jadanja žute lisice i odlučila joj pomoći u potrazi. Kako nisu imale mnogo vremena, dvije su se lisice podijelile, jedna je tražila u dvorištu, druga na ulici, a ubrzo su im se pridružile i druge lisice, svih duginih boja, no haljina nažalost nije bila pronađena. Istina je, da većina lisica nije ni znala što traži, ali su se uključile u akciju samo kako bi u nečemu sudjelovale. Tako je naša žuta lisica jednom davno, ali i sada ostala bez haljine, i dalje ne zna točno koje i više nije sigurna je li zapravo ostala bez nje ili ju nikada zapravo nije ni posjedovala. Kraj.

Konceptualna realizacija napisanoga nažalost nije moguća, ali sama ideja postavljanja prilike u novu formu jest blagodat mašte, a nikako uskogrudnog uma. Stoga zaključujemo da su vjerojatnosti da ovo postane nešto više od napisanoga i pročitanoga od strane maksimalno desetero ljudi, vrlo male i tako je nova forma automatski nepostojeća. Možda me to natjerava da razmišljam o uzaludnosti, besmislu, apsurdu i nihilizmu, ali, budemo li tako pesimistično razmišljali, nećemo ostvariti kompetencije za normalnost, odnosno, ovdje više balans. Balans naravno isključuje slične koncepte i zanemaruje pojavu snage volje pored konzumerizma, pa je tako jednostavnije sve to fino pomesti i baciti u jednu veliku vreću za smeće koja se ne može reciklirati, već će završiti na nekom polju, trunuti i kvariti prirodu, ali će isto tako barem daleko od nas biti zaboravljena i potisnuta. Naš je izopačen hedonizam s etiketom ipak najbitniji. Na svu sreću, meni to nije nimalo bitno, pa se kao i vi strahovito puno smješkam svakoj satiri koja to izravno prezentira. Sjena kao sjena ostaje uvijek postojana, ne evoluira i ne mijenja se, štoviše prilagodljiva sam raznim oblicima koje zauzimam. Čak ni ne ovisim o Suncu i Mjesecu. To možda govori mnogo o meni, ali tko sad ima vremena za promišljanje o tome. Bacimo se radije na posao. To je također jedna od kategorija onoga najbitnijeg.

Posao je ovdje priča. Priča o priči, ako ništa drugo, tako da, vjerovali ili ne, ona je već napisana, posao je gotovo obavljen, ali nije egzaktan, niti kompaktan. Ne treba biti možda kompaktan, ali se smiono odnosi prema izazovu da to bude, zato se možda i najbolje praviti da jest.

Priča dakle ilustrira da ne moram sada davati zaključak zašto ona to jest, ali da moram ipak dovršiti misao. Ne smijemo se šaliti s ozbiljnom književnosti. Apsolutno se voljno predajemo činjenici da ovo proglasimo formom probe, ali nikako ne i priče, možda ne isključivo, ali lako potvrdno. Tako smo zapravo zaključili da konačnog zaključka ne treba biti jer ovo esej nikako nije, a sama se priča može predstaviti kao priča sama po sebi, uz minimalnu ideju zaključka, a to je ovo. Previše se opravdavam za jednu sjenu. Sjena ne treba zaključak, ne treba joj niti priča, ovo je samo za vas, da uživate ili se izmaltretirate pokušavajući odgonetnuti jesam li upravu ili bi mi se prava da pišem trebala oduzeti. Tanka je linija. Između mnogih stvari, ne samo priča i stvarnosti.

Bez naslova

Sve mi je već jasno da takvo ŠTO ne može postojati. Ono ne preuzima neki specifičan oblik niti formu, ono jest po sebi odvojeno od fiksiranog koncepta koji tvori naše sustavne misli i kategorizacije, koje nužno nisu loše jer tvore idejnu sliku svijeta kojeg percipiramo kroz mogućnosti i sredstva koji su nam dana. Ako se i možda opredijelimo za suprotno mišljenje, gotovo je sigurno da ćemo zaokružiti i zaobići ono potrebito kako bi se vratili na početnu ili zadanu točku. Ideja je da ta putanja nije kružnica jer bi ona bila savršena formula za svako pojedinačno postojanje, a naizgled jasna posljedica eliksirne revolucije koja bi prouzrokovala sveopći nemir, a vjerojatno i smak svijeta, dovela bi TO na početak, na ono zadano. Ono što je bitno, tada iščezava, slično kao kada voda kipi u kuhalu. Ali, tada ti barem nije hladno ili barem prividno toplo. Za taj je trenutak vrijedno da cijelo kuhalo prsne od pritiska, da grune i prasne, ali bojim se da više nema TE magije. Samo je um ovdje pobjednik nad svakom negacijom, provokacijom i postulacijom. Zato zatvaram vrata pred ulaskom u emocionalni raskol. Bilo bi bezobrazno tražiti da ih otvorim bez dopuštenja. Nisam otvorena za mogućnosti koje ograničavaju moje zavezane ruke na krute kretnje kojih je ionako malo dopušteno napraviti. Dovoljno mi je da sam svjesna vlastite ukočenosti, ali i mogućnosti neočekivane mobilizacije. Zato hodam cestom do mravinjaka. Stavljam cvijeće okolo, ukrašavam ga za svečane prilike koje će doći, a koje ujedno i ne postoje. Veselim se tom malom trenutku sreće kojeg snažno želim povezati s ostalim iskustvima toga dana. Dan traje, a ja prebrzo rastem da bih percipirala njegovu izmjenu koju obavlja s noću. Vječni raj kola u meni i srce mi počinje snažnije lupati, ali ne i brže. Osjećam potpuno pomirenje s onime što ne mogu promijeniti. A, možda je TO i svojevrsna rezignacija prema entuzijastičnosti da se svijet promjeni na bolje. Ne bih se voljela miješati u takve jasne izravnosti. To je samo činjenica, kao što je nebo plavo, trava zelena, a mravi rade mravinjake. Ne možeš mi reći da bi mogla postojati potpuna mogućnost nestanka takve percepcije. Ne možeš mi to reći jer izlaz ima otvorene prozore i zaključana vrata. Problem je kad jednom prozore zatvoriš, a vrata otključaš, zaboravljaš na udobnost doma koji sjaji iznutra. Mislim da je apsurdna situacija htjeti iščupati neki sjaj koji obasjava razna područja. Možda misliš da ga ne čupaš jer ga ne vidiš kroz različite filtere i to je krivo. To što radiš je ružno. Netko ti je to morao reći, iako postoji šansa da te to ne dotiče jer ne priznaješ očito naglašenu suptilnost. Zbog tebe zapravo imam osjećaj da lebdim. Prolazim kroz prostore i vremena koje tvore bujnu sliku, jednu specifičnu umjetninu. Iako okom nevidljiva, proteže se kroz bizarne sfere, malo podsjeća na hologram. Inače se obraćam neznancu koji me možda nije ni vidio ili vidjela. Taj apsurd na koji ciljam da se osvrneš kroz iskustvenu koncentraciju na pojmove koje nižem, apsurdniji je od apsurda samog i TE tvorevine koja nema oblika. Tako dobivaš dojam da te ili korim ili podbadam, a možda samo bezvrijedno i hladno osjećaš duh mirenja. Možda ne doživljavaš, a možda upijaš. Ono što se kroz „klasični“ tekst ne dobiva jest motivacija. Tako ovo jest TA motivacija. Zapakirana je i malo premazana, ali ako ispišeš osjećaje na papir bit će ti jasnije. Osim očite želje za ciljanim pomakom koji se gubi s godinama, nije samo važno reći kako ne postoji naglasak na određenu napisanu rečenicu, već je sveopći dojam ono što ta svaka točno određena jedinica tvori, a koja, nažalost, nije atom. Razočarenje je usporedivo s preljubom, a moguća nuspojava je mržnja, ali nju nikako ne želimo, iako ju sustavno potičemo, ne želimo je. Nikako. Kako uopće stvarati otvorene ili zatvorene zaključke kada je prevladao pesimizam? Možda je zato najbolje tu stati. Podiči ručnu, za svaki slučaj jer u suprotnome, kiša bi dopustila poplavu, a većinu puta je poprilično milostiva. Kako bi smisao postojao, jer što smo mi bez smisla, velika je mogućnost da se samo kaže da ga nema. Hej, TO, pojavi se! Zemlja zove krajnosti na međusobno ispreplitanje u svrhu istrebljenja. To nije duh Zemlje same, nego nuspojava prevelikog pritiska na njezinu površinu. Osim toga, lakše je kriviti TO za sve. TO veliko TO je TO jer je to završetak TOGA u TOME kroz TO i po putanji TOGA.

Što je čovjek?

replika nečeg nadnaravnog

jeftina kopija

ili ipak fenomen,

začuđujući intelektualac

ispunjenost zlobnog sna;

anđeoski oblik dobrote?


veliko razočaranje,

evolucijska pogreška

ili jednostavna zloba,

pakost, sebičnost

rumena privlačna jabuka

iznutra mrtva od trulosti?


ili ipak, čista suprotnost,

nevino čedo

dobroćudna pčela radnica

pod višom kontrolom;

evolucijsko čudo

nepoznate prirode?


Lana Makarun, 2. a

Mentorica: mr. sc. Jasna Košćak, prof.

Ljubavna pjesma samoj sebi

nitko više nije baš

zainteresiran za pisanje

ljubavnih pjesama

ne kažem da žudim

za jednom, ali ljubav

se promijenila

zato pišem ovo sebi

želim reći sama sebi

da se volim

jer

rijetko to kažem

mogla bih pisati o

mojem blagom parfemu

ili koži mekoj poput cvijeća

ili mirisnoj kosi

ili mojim toplim očima

mogu nabacati razne

fraze, metafore i usporedbe

da izrazim moju

ljubav sebi

zapakirati tu pjesmu

u lijepu kuvertu i poslati

na svoju adresu

čekati par dana

i

primiti pismo

uzeti ga

i

pročitati pjesmu

koja vrišti

volim te, a u

kutu piše

s ljubavlju

tvoja Lana.


Lana Makarun, 2. a

Mentorica: mr. sc. Jasna Košćak, prof.

Mijena


Ti si krik bez zvuka,

Latentna vibracija

Uzde svega živog

Držiš u šaci


Ti si razjapljene ralje

Iz kojih kapa slina

Širiš se sve dalje

Al' sredina ti se klima


Blagoslovilo te sunce,

Ulilo se u te

U nosnice, pod kožu,

Pod nokte žute


Slomilo te sunce,

Spržilo ko jaje

Pa iscurilo natrag

Jer (baš) ništa ne traje


Sad si otvorena rana

U ljudskome obliku

Zadnji trag plama

U izgaženom čiku


Liježeš u krevet,

Zatvaraš oči

U srcu ti spoznaja:

I to će proći

Lažni prijekor

Kako da dam odgovore na takva pitanja, kada nisu ni pošteno postavljena? Tko si ti da grebeš po tome iz inata? Prestani prodirati kroz zidove koje sam postavila. Bez da unosim i najmanje patetike u ono kroz što se izražavam, a što ne moraju biti riječi, samo jasno naglašavam kontraste kojima težiš. To zapravo dovodi do toga da ne znaš čemu točno težiš jer se tvoja mišljenja raspare kada te se stavi pred gotov čin. I tada postavljaš pitanja, potpuno smetnut s uma i nesvjestan sebe. Izvlačiš riječi i konstruiraš rečenice s upitnikom na kraju. Ni ti ne znaš odgovor. Gotovo nikada ga nemaš spremna, a ako treba, odgovor izmisliš na licu mjesta, po prilici. Tako lukavo upakiravaš svoje neznanje da se gadiš samome sebi. Mrcvariš istinu. Pokušavaš iscijediti posljednje kapi znoja koje cure sa slova upečatljive veličanstvenosti tog pojma. I to vrlo dobro znaš. Možda, kada bi te se pitalo o tome, ne bi odmah znao odgovor, odnosno morao bi promisliti što ćeš reći, ali isto tako znaš da je odgovor već u tebi. Samo trebaš prokopati do određene točke koja tvori uspomene, koje će posljedično potaknuti tvoje kognitivne procese na vještu formulaciju odgovora.

Cijelo vrijeme se zapravo sramiš. Zato potiskuješ znanje o sebi, da se u trenutku ne možeš sjetiti što želiš. Kao da je temeljno znanje odlepršalo, dok ja paralelno, s odmakom od prave istine, ispisujem stranice prema uputama za izradu nafte. Odrađujem to organski, u povoljnim uvjetima. Ne želim da mi odletiš i da se izgubiš kroz rastvoren zvuk koji pišti u zubima i neugodno odzvanja od grubog dodira niti koja tvori realnost. Nažalost, iako blijediš, svejedno te vidim. Duboko u nama urezana je prljava ideja da netko drugi može ostvariti jednake kompetencije unutar organizma, povezujući različite paralele između bušotina. Uz gubitak kisika mogu se ostvariti ciljevi, ali ne može nestati to tvoje besciljno lupanje o goli zid. Vječno nastavljam nizati taj isti tijek misli koji ne dovodi do otkrivenja koja bi izazvala određenu izglednu satisfakciju i bez trunke vizije da se spustim na tvoju razinu, propitkujem koliko smo daleko spremni odlutati u perfekciju. To bismo onda svrstali pod ono anorgansko, nama daleku, ali neizbježnu težnju.

Zahvaljujući tebi čujem vječni huk i tih dodir udaraljki na sam rub instrumenta, dok se čvrsto isprepliću kosti i mišići gorućeg dijela leđa u kojemu su fiktivne rupe. Bojim se da pronalazim previše kisika, a ti dišeš glasno. Tada znam da opet nastupa sram, a čega se točno sramiš, ni sam ne znaš. Ali, upravo zato koristiš taj obrambeni mehanizam od kojeg grčevito želiš pobjeći. Točnije, kako bi se manje sramio, daješ drugima da se srame. Velikodušno im daruješ sram kako bi mogao suosjećati s gorčinom manjka uvježbanosti i razvijenosti ljudskih sposobnosti da se na takva pitanja vješto odgovara i sposobno konstatira. U suprotnom ti se dive, a ti to nikako ne želiš. Namjerno ne daješ mjesta drugima da se ističu ispred tvoje ekscentričnosti, koja je zapravo iskrivljena slika tvoga uma koji projicira takvo što da se doima posebnim izvana. Ali, dok si tu, lako te se pronalazi. Treba samo pritisnuti bolnu točku i već se potpuno raspadaš. Postaješ sapropel. Raspadaš se na način da se mogu pronaći komadi tebe na ulici i čak ih se količinski može izbrojati na prste. Jedan dio ovdje, drugi ondje, treći tu, četvrti tamo. Znakovito prolazim pored mjesta u kojima obitavaš podsvjesno. Zamisli da te se može izbrojati. Svesti tvoje misli i strpati ih pod kakav broj u nizu. Vjerojatno zato ponegdje vidim brojeve koji odgovaraju tvojoj pojavi. Jesi li onda samo matematička iluzija ili misliš da si bolji od toga? Za tebe postoji više, iako nisi rođen za to. A za druge? Možeš li reći da si razmišljao o njima kada si smišljao svoja pitanja? Znam da znaš odgovor i sada se sramiš. Zato podsvjesno već imaš pripremljeno sljedeće pitanje, a ovoga puta pripremaš gotov i domišljat odgovor, koji ćeš javno izreći, bez srama, dok se kupaš u moru neznanja na čijoj površini pliva nafta.


Moje zlato

Dva stara plava plastična stolca, drveni stolić ručno rađen i ploča šaha. To je potrebno za sreću mene i mog dide Tome. Duge ljetne dane provodimo u hladu jabuke koja kroz svoje guste grane motri našu igru i propusti pokoju zraku sunca kako bi pažljivo obasjala koju šahovsku figuru. Tu i tamo počuje se koja pjesma ili šum namijenjen za distrakciju protivnika, ali ubrzo prelazi u tihi duet usredotočenih šahista. Izdajničke crte na njegovu čelu uvijek ga odaju kada je u dubokim mislima ili je nezadovoljan svojim prijašnjim potezom. Koliko god se trudila, u njegovim zelenim očima ne mogu pronaći ni najmanju trunku zlobe ili osuđivanja, samo ponos za svoju zlatnu unučicu što izdvaja svoje vrijeme i s njime odigrava tko zna koju partiju zamršene igre na ploči. Često se uhvatim kako mu zurim u sijedu, neuredno ošišanu kosu s pokojim čuperkom, nuspojave pretjeranog pričanja dok ga je moja baka šišala i začešljavala žutom plastičnom izlikom za češalj. Ponekad, kada sjedimo u tišini bez pametnih tema za razgovor, počnemo sa zagonetkama koje godinama vrtimo u krug. Nikada mi ne dosadi. Naše partije šaha u većini slučajeva pomno prati naš pas oslonjen na bicikl koji stoji naglavačke, sa sjedištem u travi, i strpljivo čeka popravak vještog majstora Tome. Uz ciglaste zidove kuće oslonjena su najmanje tri bicikla ali njemu je moj najdraži. Svakih nekoliko dana odlučno uzima moj bicikl i odlučuje da je neispravan te se baca na posao. Prva je i najvažnija stvar koja dolazi prije silnih kliješta i drugog alata, naravno, probna vožnja kroz ulicu. To je tren kada moj nagluhi djed načuje imaginarne zvukove i zaključuje da je vrijeme da se bicikl rastavi na prvobitne faktore i ponovno sastavlja. Moj bicikl od svog zadnjeg popravka kod majstora Tome proizvodi razne zvukove za koje mu nemam srca reći. Dok ga je popravljao, bio je sretan poput malog djeteta. To je bio jedan od trenutaka u kojemu sam shvatila kako male stvari stvarno čine čovjeka sretnim. Ponekad su male kao popravak bicikla ili partija šaha. Skriva se nešto u njegovim očima što ga održava mladim, bila to ja i naša druženja, naši odlasci na pecanje po vrućim ljetnim danima ili nešto sasvim drugo. Osjećaj sigurnosti i ljubavi isijava iz njega kad god ga ugledam. Uvijek mi iznova pruža taj neprocjenjivi dar brige. Njegova ljubav nije nužno izrečena riječima „volim te“, ali sasvim mi je dovoljno kada me nazove svojom zlatnom unukom ili kada primi svojim starim slabim rukama moje upola manje. U njemu nema ljutnje ili srditosti, on je uvijek zraka sunca za ove oblačne dane, smireni odgovor na sve olujne situacije. U njegovu zagrljaju, prislonjena na njegovu kariranu košulju, ja se osjećam sigurno. Dok osluškujem njegove otkucaje srca, znam što znači nekome podati zlatnu titulu, nekoga zvati zlatnim. On to svojom cijelom dušom zaslužuje. Ti si moj dida, od zlata.

Otok je svijet u malom, potpuna i savršena slika kozmosa

Zamisli da pozadinu ovog pisma ispiru sjetni tonovi trzaja žica ili pak koja pjesma, a da ti je srcu draga. Možda pak poželiš da si sama dok ovo ti se čita, pa u umu duboko ukopaj maleno mjesto. Zaboravi da znaš grada i sela cijela i pođi sada voljena na svoj odmor, okružen ni sa čim, osim vodom i nebom, koji se tankom linijom tek tamo miljama daleko spajaju.

Oblak plovi nebom kao barka oko bijela svijeta što te čeka, to ti odmah mogu poručiti, ali čisto da znaš, nije svačiju budućnost još toliko bistru, lagano kazati. Da ti opišem svoju stranu. Stranu otoka tobom osunčanu cijeli dan, jer pored svjetla toliko jaka ne postoji mraka. Jedina tmina je oko tvoje milo, kao iz hrasta izrezbareno, koje samo što ne izgori od topline kojom me svako jutro iznova promatra. Neumorno poput pčele pelud, ti najdivniji dio sebe prenosiš na svakog tko ti put presječe, makar on na tebi ne ostavio traga, ti njemu zauvijek bit ćeš ona draga.

Zašto udaljene zvijezde ne smatramo toliko veličanstvenima, toliko divnima kao one nama bliže i sjajnije, ne pitaš li se? Možda je baš ona udaljenija, ona da je sjajnija i bolja. Slično kako i ljudi, zadovoljni površnim upoznavanjima i odnosima, mjesto da se probiju kroz odraze različitih lica i ta sva špiglirajuća ogledala koja ih toliko odbijaju i dođu do najsavršenija bića za sebe. Mi smo oni sretni ovdje, makar sretni u nesreći toliko drugih, koji ni sami ne znaju koliko su odlutali od svog svjetionika u noći.

Ja ću tebe saslušat' još danas da te sutra nešto drugo, meni tad već strano, ne rani. Odgađam previše svoje misli, ne znam ni tko ih tka. Okrenem li pješčani sat na stranu, hoće li s pijeskom koji više ne curi i vrijeme prestati teći? Svakim novim jutrom, sa svakim izlaskom Sunca znam da ćeš izać' i ti, a kad se to jednog dana prekine, zamolit' ću nekog da i meni dozvoli usnuti.


Ema Kraljević, 3. e

Mentor: Marijo Kosović, prof.

PALLME s dva L


Lijepo je bilo davnih dana kad su procvale Pallme. Ta divna stabla bila su neviđene ljepote i posjedovala čudesne moći. Pallme su rasle u malom vrtu ispod Medvednice. Bijaše ih šest. Svaka je nosila ime lokrije čije je moći preuzela. Prije nego što se Zemlja napunila životom, postojala su drevna bića, danas poznata kao lokrije, koja su imala izvanrednu moć. Svaka od lokrija odlučila je izraditi dar za buduće naraštaje i sve su pohranile dio moći u stablo, za one koji će ga jednog dana biti vrijedni. Petarona stvori prvo stablo u koje stavi dar glazbe i suosjećajnosti. Drugo stablo stvori Angeltora te ga ispuni zakonima i dobrotom. Lanika je u trećem ostavila dar plesa i humora. Njena blizanka Lucijeka stvorila je dar glume i milosti. Magilika je podarila snalažljivost i znanje dok je Emirilija pridonijela nježnošću i razumom. Kada su sva stabla stvorena, činila su načela svijeta i sve njegove interese. Iako nikad nitko nije saznao točno mjesto stabala, poznato je da njihove moći predstavljaju sve čemu čovječanstvo teži. Ipak, većina ljudi zaboravlja najvažniju moć koja ujedinjuje svako od stabala: prijateljstvo. Znanstvenici su ta stabla nazvali Pallme s dva l, po lokrijama, te su godinama naporno radili na njihovu pronalasku, ali bez uspjeha.

Bez istinskog prijateljstva ni jedan čovjek neće dostići svoj puni potencijal. Lokrija je bilo šest, ali nama treba samo jedan pravi prijatelj da postanemo najbolja inačica sebe i možda, samo možda, pronađemo čarobne Pallme.

Petra Blažina, 2. d

Mentorica: Lorena Ponoš, prof.

Pismo Morani


Mila Morana, jubavi života mog,

znaj da ovo oproštaj ni, nit´ pozdrav neki, već do viđenja, svitla moja. Ja kod kuće Danicu milu jubim, u ime tvoje i pričam joj priče o ljepoti tvojoj i hrabrosti srca tvoga. Otkad otišla si, otkad uzeo te Bog sebi, u onom bljesku kobnom, nisam isti, cvijete moj. Anđela divnog dobilo je nebo, a izgubila ga zemlja. Nisam mogo poć´ s tobom, jubavi moja, zaštitit´ te od rata, od zlih ćudi ljudskog uma, od pokolja, ruševina, od prizora djece koja plaču pred majkama gledajuć´ oca kako leži. Mirno. Spokojno. Iako štitit´ te mogo nisam, ružo moja, ti svejedno otišla si. Liječila ljude si, vojnike, majke, časnike, divoto moja, pomagala im, hranila ih, previjala im rane. Jubila ih ka´ svoje, dušo mila. Danica, mila tvoja kći, pitala kad dolaziš. Ja rekao uskoro, mila, uskoro. Jubavi moja, uskoro. Jedna noć se uskoro pretvorila u zauvijek. Dok ti rane si previjala, kao godinama prije meni, cukru moj, leteći strojevi u noći donijeli su tvoju zlu sudbinu. Dio neba srušio se na tebe uz tutnjavu i bljesak i odveo te od mene među zvijezde. Ostavivši u ruševinama zgrade, taj je događaj u ruševine pretvorio i moje srce. Morana mila, jubavi života mog, previj mi duševne rane. Pazi na Danicu, svoju divnu kćerkicu, koja svaku noć u nebo gleda i zaziva tvoje ime. Pjevaj našu pjesmu, gore na nebu, jer svaki put kad je čujem, sjetim se da plešeš s anđelima. Morana moja, vladarice srca mog, primi moju i Daničinu jubav i moli za nas, da se sjećamo tvojeg blaženog osmijeha. Jer, jubavi svitla, ovo oproštaj ni, već do viđenja, jer znam da ćemo se srest´ na livadi u Božjem vrtu jednog dana te ću opet vidjet´ tvoj divni ples i očaravajući osmijeh.

Uskoro,

tvoj Branimir


Petra Blažina, 2.d

Mentorica: Lorena Ponoš, prof.

Pjesme poslije ponoći




najviše vas volim

da

baš vas

pjesme poslije ponoći



s najviše ljubavi

a najmanje razuma sa željom


vi ste posebne

ležite na dnu duše moje

a budite se

kad ja dolazim spavati


i tad se moja duša diže

i tek tada

ja zapravo dišem


sve je zbog vas

zbog pjesama poslije ponoći

s najmanje razuma

ali najviše ljubavi


Petra Viktorija Mršić, 3. c

Mentorica: Margareta Đordić, prof.


Ples crnog labuda


Djevojka je dobila ulaznicu za balet Labuđe jezero. Iako obično nije uživala u slušanju klasične glazbe i gledanju ljudi u tajicama kako skakuću po pozornici, na nekoliko je sati ipak odlučila otići. Na dan izvedbe sve joj je polazilo po krivu. Porezala se spravljajući ručak, zakasnila je na autobus te pokisla čekajući sljedeći. Na putu prema kazalištu osjećala je veliku nelagodu. Imala je osjećaj kao da je nekom uvijek na oku.

Smještajući se u ložu, shvatila je da joj povoj na ruci otpada. Skinula ga je i pokušala zavezati novi, ali u tom se trenutku prostorija zamračila. Pozornica se osvijetlila i balet je počeo. Poznato je kako morski psi mogu namirisati krv svoga plijena s velike udaljenosti. Večeras tu sposobnost ima i jedna druga životinja: crni labud. Sa svog mjesta djevojka ga gledaše s najvećim zanimanjem i strahopoštovanjem. Njegove noge nisu dodirivale pozornicu. Letio je visoko iznad svih i svoj stravičan, ali neodoljiv ples posvetio samo njoj. Pogledi su im se sreli. Ona nikad nije vidjela ništa slično. U isto vrijeme htjela je pobjeći i plakati, ali tijelo joj se nije pomaklo ni milimetra. Nakon što je čin završio, izašla je iz lože da dođe do zraka. Lutala je hodnicima kazališta dok ga nije vidjela ispred sebe. Izgledao je toliko zloćudno, ali ju je u isto vrijeme privlačio. Poslušala je svoj prvi instinkt i počela se udaljavati. Još u kostimu, crni labud ju je počeo pratiti. Potrčala je, ali nije mogla biti brža od baletana. Stanka je završila. Crni labud vratio se na pozornicu i nastavio letjeti. Publika je njegov nastup ispratila gromoglasnim pljeskom. Nakon silaska s pozornice vratio se u garderobu te ponovio njemu već dobro poznat proces: uklanjanje perja s kostima. Pažljivo je svako skinuo i započeo s čišćenjem kostima. Pero za perom, sva ih je polako očistio, osušio i ušio natrag u kostim. Nije mu trebalo previše vremena jer je već bio dovoljno uvježban. Kad se pozdravio s kolegama, bezbrižno je odletio u noć.

Djevojka je pronađena sat kasnije u loži. Pored nje ležalo je jedno crno pero koje više i nije bilo crno. Postalo je crveno, krvlju obojano. Crni labud više nije viđen. Odselio je u toplije krajeve gdje je nastavio izvoditi svoj ubojiti ples još dugo vremena.


Petra Blažina, 2.d

Mentorica: Lorena Ponoš, prof.

Prva ljubav

Upoznali smo se prije tri godine u kampu. Bilo je to moje prvo ljeto na kampiranju i bio sam jako uzbuđen. Nekoliko noći prije odlaska u Samobor nisam spavao. Provjeravao sam jesam li sve spakirao. Planirao sam to putovanje skoro godinu dana i sve je moralo biti savršeno. Kad sam napokon stigao , dodijeljena mi je soba koju sam dijelio s još dva dečka. Brzo smo se sprijateljili i išli zajedno na sve aktivnosti. Navečer smo hodali uokolo po kampu i tad sam je prvi put vidio.

Njezine duboke plave oči odmah su me očarale. Bila je visoka, a kosa joj je bila boje najslađeg meda. Ostao sam bez daha. Doslovno. Imam astmu. Morao sam sjesti na pod i izvaditi inhalator iz svoje torbe. Ruke su mi se toliko tresle da nisam mogao otvoriti torbu. Izvrsno, samo mi još fali da umrem ovdje pred svim ovim ljudima. Odjednom sam vidio ruku koja mi ga pruža. Uzeo sam ga bez razmišljanja. Kako je lijepo disati. Kad sam došao k sebi, shvatio sam da je osoba koja mi je dala inhalator bila ona. Osramotio sam se pred najljepšom curom koju sam ikad vidio. Bili smo sami. Kada je vidjela moj zbunjen pogled, objasnila mi je da je otjerala ostale kako bi mogao doći do zraka. Ispostavilo se da i ona ima astmu te je zato znala kako treba postupiti. Rekla je da joj je ime Jasna i pružila mi ruku. Koje divno ime. Od tog trenutka bili smo nerazdvojni. Do kraja ljeta postali smo najpopularniji par u cijelom kampu. Nažalost, ljeto je došlo kraju i morali smo se razići. Neko smo vrijeme ostali u kontaktu, ali smo ubrzo prestali razgovarati. Najgore je to što ja nisam mogao prestati misliti na nju. Stalno mi se motala po glavi pa sam joj poslao poruku. Nikad nije odgovorila. Sljedeće sam dvije godine proveo pokušavajući misliti o njoj što manje, ali kao što ljudi kažu: prva se ljubav ne zaboravlja. Prošlo sam ljeto odlučio ponovno otići u Samobor. Uživati u ljetu s nekoliko starih prijatelja. Bilo je stvarno lijepo. Tad sam je ugledao. Bila je ista, kao da nije prošao ni jedan dan od kad sam je zadnji put vidio. Prišla mi je i molila me da porazgovaramo. Udaljili smo se od ostalih i pričali ispod zvijezda do kasno u noć.

Odlučili smo dati svojoj vezi još jednu šansu. Sada, za razliku od prvog puta, razgovaramo svaki dan te se trudimo što češće viđati. Od kad smo zajedno, po drugi put, Jasna se uvijek brine da imam svoj inhalator jer mi ona često oduzima dah, a ja mislim samo na nju. Smiješno je to kako u životu možeš upoznati pravu osobu u krivo vrijeme.


Petra Blažina, 2.d

Mentorica: Lorena Ponoš, prof.

Treća opcija


Posljedice su bile iznenađujuće gore od očekivanih, ubrzo sam shvatila. Saginjući se ispod kauča, pronašla sam par mrlja koje sam previdjela kada sam prvi put brisala pod. Dok je bol u koljenu bila zaboravljena, smrad izbjeljivača i dezinficijensa i dalje je bio vrlo prisutan. Prozori su već bili otvoreni, ali soba se nije stigla prozračiti. Mirisi se nisu odlično spojili, ali barem su prekrivali prijašnji smrad.

Užurbano sam provjerila sve površine koje sam se sjetila očistiti, jer ipak nisam imala puno vremena. Još dvije minute, ako sam točno brojila. Gledajući u sat, razmišljala sam o tome kako je ovo sve moglo biti puno jednostavnije da sam učinila ono što sam trebala ranije.

Jelena je imala brojne interese i bila je vrlo inteligentna osoba. Mogla je raspravljati o bilo kojoj temi i znala se prilagoditi različitim društvima. U njezinoj prisutnosti svi su se osjećali ugodno i imala je tu neku karizmu, neki šarm zbog kojeg je uvijek privlačila ljude. Uvijek je govorila pravu stvar, u pravo vrijeme, pravoj osobi. To nije u potpunosti nenormalno, jer neki su ljudi jednostavno rođeni s više sreće ili pameti nego drugi. Ali Jelena je ponekad znala rješenja prije zadatka, odgovore prije pitanja. Znala je stvari koje ne bi trebala znati, koje nikako nisu mogle imati smisla.

Dok smo hodale prema školi, Jelena je bila tiša nego inače. Ponekad se znala izgubiti u svojoj glavi, ali danas je bilo drukčije. „Je li sve uredu? Čudna si mi danas,“ pitala sam ju. Sa smiješkom na licu, Jelena se okrenula i pitala, „Da moraš birati između dvije loše stvari, od koje obje imaju negativne posljedice, kako znati što odabrati?“ Trebala mi je minuta da joj odgovorim. „Ovisi o nekoliko stvari, ali ako uopće imaš dvije opcije, onda pretpostavljam da nisi zadovoljna s prvom,“ odgovorila sam joj. „Ako nisi sigurna, pokušaj pronaći neku treću opciju.“

Svi su razgovori s Jelenom bili neobični zadnjih nekoliko tjedana. Ponekad bih primijetila kako me gleda s druge strane učionice, sva namrštena i zamišljena. Kad bih ju uhvatila, uvijek bi se pravila kao da je sve normalno i ignorirala me ostatak dana.

Počela sam primjećivati stvari koje nisam primjećivala prije. Jednog utorka popodne prošla je pored mene u hodniku. Pretpostavila sam da je trebala uhvatiti nekog profesora prije njegovog sljedećeg sata ili se možda samo otišla sastati s nekime. Ali kad sam se vratila u učionicu, ona je već bila tamo. Smijala se nekoj šali koju je netko rekao te je ona već ubacila i neku svoju. Pogledala sam na hodnik i zatim ponovno nju, a ona se samo nastavila smijati. Nešto nije u redu sa mnom, pomislila sam. Nešto stvarno nije u redu sa mnom.

Sljedeći dan kad smo se vraćale iz škole krenula mi je pričati o novoj knjizi koju je dovršila. „Knjiga je dugačka, ali je jako zanimljiva. Inspirirana je nekim starim azijskim ratom, tako da je relativno predvidljiva, ali…“ Ovo je bilo prvi put da sam čula za tu knjigu i stvarno ju nisam imala vremena čitati. Glava me boljela i bilo mi je teško fokusirati se na bilo što cijeli dan, kao da je sve bilo pomalo mutnije nego inače. Pretpostavljam da sam u nekom trenu prestala obraćati pažnju na Jelenu jer me pitala slušam li ju uopće. „Ah Jelena, kada ja tebe ne slušam? Molim te nastavi svoj bolan monolog o čemu god si pričala.“ Nadala sam se da se čulo u mojem tonu i izrazu da sam bila umorna te sam joj nabacila iziritirani pogled ako nisam bila dovoljno jasna.

„Vidim da si nešto čangrizava danas. Išla sam ti ispričati o novoj knjizi koju sam dovršila nekidan. Knjiga je dugačka, ali je jako zanimljiva. Inspirirana je-„

„Onim starim azijskim ratom, to si već spomenula. Zapravo sam i slušala taj dio, ne moraš ponavljati.“ Mislila sam istaknuti kako se u zadnje vrijeme vrti u krug, ali zaustavio me njezin pogled. Na sekundu se učinila iznenađeno, možda čak i prestrašeno, ali zatim se nasmijala kao da se ništa čudno nije dogodilo. „Baš blesavo od mene,“ odgovorila je. Ostatak smo šetnje šutile.

Tjedan poslije bio je još gori. Nije prošlo deset minuta bez da sam ju negdje vidjela. Na putu od i do škole ponavljala je iste razgovore i svaki put me je neobično gledala, kao da je očekivala da ju ispravim. Gledala me je kao da je znala što ću sljedeće reći. Jedan dan me pitala, „Što ako nema treće opcije?“ Trebalo mi je par sekundi da se sjetim našeg prijašnjeg razgovora, kako bih joj na kraju odgovorila, „Uvijek ima treće opcije.“ Nije izgledala zadovoljno s mojim odgovorom.

Iako mi više nije bilo u potpunosti ugodno u njezinom društvu, i dalje nisam osjećala kao da sam u bilo kakvoj pravoj opasnosti. Možda sam trebala znati bolje. Dan prije proljetnih praznika pozvala me da dođem do nje. Bit će kao nekada, rekla je. Prva stvar koju sam primijetila kad sam stigla je kako je sve bilo vrlo čisto. Skinuvši čizme, krenula sam prema fotelji jer smo planirale gledati filmove. Dok je Jelena skidala svoje cipele, promrmljala je nešto oko nekih devet minuta. Htjela sam ju pitati o čemu ona govori, ali spriječila me oštra bol na lijevoj strani glave. Pala sam na pod te nisam stigla primijetiti Jelenin hladan pogled i nešto oštro u njezinoj ruci. U strahu sam zabila nogu u njezino koljeno što sam jače mogla, ali nisam puno postigla, jer prije nego što više nisam bila sposobna išta reći, čula sam njezine riječi „Nije bilo treće opcije.“

U potrazi za izgubljenim bojama današnjice


Koliko je drukčiji život bio prije samo četrdeset godina te zašto danas enormnu količinu mladih toliko privlače osamdesete godine 20. st.? Odgovori su sadržani u briljantnoj seriji koja će u vama zasigurno pobuditi nostalgiju prema vremenu koje biste htjeli proživjeti, a možda ste to čak i učinili.

Naši roditelji svoje djetinjstvo proživjeli su u „crno-bijelom“ svijetu osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, a jedan je od rijetkih načina na koji mi možemo pobliže spoznati njihovu svakodnevicu onaj putem hrvatske dramsko-humoristične televizijske serije Crno-bijeli svijet. Naslov serije redatelja Gorana Kulenovića koja se sastoji od četiriju sezona emitiranih u razdoblju od 2015. do 2021. skriva referencu na istoimenu pjesmu izrazito poznatog hrvatskog rock-sastava Prljavo kazalište, a time aludira na vremensko razdoblje koje nastoji ekranizirati. Serija gledatelja stavlja u kontekst vremena SFRJ kada su politički sustavi, ljudske vrijednosti, socijalne norme i odnosi, ali i općenito cijela kultura življenja bili znatno drukčiji od današnjih sustava, vrijednosti itd. Prateći seriju i njenih četrdeset osam epizoda, spoznajemo prednosti i mane života u SFRJ, ali i čar nostalgičnog vremena okarakteriziranog brojnim liberalnim pokretima među mladima.

Promatrajući generaciju Z, možemo uvidjeti kako unutar nje postoji rastuća supkultura „alternativaca“ koji iskazuju svoj afinitet prema nekadašnjim vremenima i sveopćoj kulturi osamdesetih godina. Serija nastoji što bolje prikazati tadašnji život ljudi s izrazitim fokusom na život tadašnje omladine što je možda i razlog njene popularnosti među današnjom mladeži. U današnjem svijetu ljudi su otuđeni, izolirani, a otuđenost modernog čovjeka znatno je naglasila pandemija. Ljudi zato čeznu za jednostavnijim vremenima kada tehnološki razvitak nije omogućavao neprestano rastuću međuljudsku distancu.


Može li serija gledateljima vjerodostojno dočarati osamdesete godine 20. st.?

Vjerodostojnost serije kompromitirana je postojanjem fiktivnih likova poput Voljena Kipčića (Filip Riđički), Marine (Sara Stanić), Djermana Kurtele (Slavko Sobin) koji zadiru, a često i utječu na stvarne likove i događaje iz tog vremena, ali svi događaji koji su se odvili u zbilji prisutni su u seriji u malo drukčijim okolnostima. Lude avanture po Dubravi, a tako i stalna kašnjenja na probe Davorina Bogovića poznate su anegdote o životu slavnog pjevača Prljavog kazališta o čijim okolnostima ne znamo mnogobrojne detalje, ali zato Crno-bijeli svijet uzima događaje poput Bogovićevih ludorija i daje im karakter, a pritom ne mijenja bit samog događaja. Davorin Bogović i dalje bi izvodio raznorazne bedastoće neovisno o postojanju Voljena Kipčića i Djermana Kurtele, ali s fiktivnim likovima gledatelji mogu proživjeti događaje koji s izmijenjenim elementima i dalje sadrže istinitu podlogu. Radnja je generalno smještena u Zagrebu te najveći izazov redatelju predstavlja scenografija eksterijera zbog raznih urbanističkih promjena koje su zadesile Zagreb u zadnjih četrdeset godina te iako serija ponekad eksterijerom odstupa od vjerodostojnog prikaza, svoje mane kompenzira kostimografijom, odličnom scenografijom interijera, različitim rekvizitima koji upotpunjuju ugođaj osamdesetih te radnjom koja prati istinite događaje s elementima fikcije. Serija je dobar uvid u kulturu življenja osamdesetih te izmijenjena istina ne mora nužno značiti da serija nije dobar prikaz stila i kulture vremena koje nastoji prikazati.


Novi val dvaput postaje novitet

Današnja mladež vjerno istražuje nekadašnju punk, rock, funk, elektronsku glazbu, a mladež s prostora bivše Jugoslavije nerijetko iskazuje ljubav prema jugoslavenskoj rock glazbi čija popularnost opet postaje uobičajena svakodnevica. Prateći oživljavanje novog vala u 21. st., Crno-bijeli svijet uredno daje naslove svakoj od četrdeset osam epizoda po poznatim pjesmama jugoslavenskog novog vala. Tako postoje epizode nazvane isključivo po poznatim pjesmama glazbenih sastava Azre (Nemir i strast, Lijepe žene prolaze kroz grad, Kurvini sinovi …), Haustora (Skriven iza lažnih imena, Radnička klasa odlazi u raj, Tko je to…), ali i već spomenutog Prljavog kazališta (Sve je lako kad si mlad, Korak od sna, Pisma ljubavna…) itd. Pojava novog vala sastavni je dio radnje Crno-bijelog svijeta i jedan je od njezinih glavnih pokretača, ali i interesa fiktivnih likova u seriji koji, kao i današnji mladi buntovnici, uživaju u stihovima Darka Rundeka.


Gluma i osobni gubitak razuma

Radnja serije prati život mladog novinara Voljena Kipčića te njegove životne zgode, ali i zgode njemu bliskih ljudi (njegova brata Željka, polusestre Une, oca Jure, majke Ksenije, prijatelja Djermana….) te većina glumaca svoje uloge odrađuje sasvim respektabilno, neki su zavrijedili čak i pohvale, a posebne pohvale s moje strane za izvrsnu glumu dobivaju Filip Riđički (Kipo), Slavko Sobin (Djermano), Anica Dobra (Jagoda Miličević, Jurina supruga) i Sreten Mokrović (Jura, Voljenov otac, Jagodin suprug). Kada bih mogao stati isključivo na glumačkim pohvalama, ova bi kritika bila pretežno pozitivnog karaktera te me zato prilično žalosti što moram izdvojiti i neke glumce čija me gluma jednostavno toliko iznenadila da ne mogu smisliti kvalitetan negativan pridjev kojim bih opisao tu grozotu. Naime, ne znam radi li se ovdje o mojoj negativnoj neumjerenosti u kritiziranju loše glume ili jednostavno o glumačkoj nesposobnosti izvedbe toliko jednostavne skripte koja subjektivno gledajući ne zahtijeva završenu Akademiju dramske umjetnosti, ali smatram da su Karlo Maloča (Željko Kipčić) i Jelena Miholjević (Ksenija Kipčić) bez ikakvog problema mogli biti zamijenjeni znatno boljim glumcima koji bi kompletno upotpunili ovu seriju. Kada sumiramo negativne i pozitivne strane, lako je vidjeti kako pozitivni aspekti nadvladavaju one negativne, no i njih je bitno napomenuti kako se gledatelji ne bi, kao ja, neugodno iznenadili.

Inspiracija svima, a pretežito „alternativcima“

Serija pomno prikazuje društveni kontekst tadašnjeg vremena. Odlično portretira omladinu koja najviše vremena provodi socijalizirajući se bez ikakvih slojeva međusobne odvojenosti. Srednjoškolci poput Željka i Nenada provode većinu vremena na nogometnom igralištu, u kino dvoranama, pa i u nekim danas zatvorenim zagrebačkim kultnim mjestima poput Kulušića. Realistično prikazuje društvenu povezanost koja je bila znatno drukčija prije samo četrdeset godina. Serija je prikaz vremena u kojem postoji mnogo negativnih čimbenika u društvu poput totalitarnog sustava, čestih pronevjera, međudržavnih tenzija, ali i onih dobrih čimbenika poput zajedništva, druželjubivosti, nekomercijalizirane glazbe koji bi se mogli primijeniti u današnjem ne pretjerano bajnom društvu. Stoga u sebi sadrži čar koja privlači današnju mladež. Dio čari možemo pripisati samoj seriji, a dio i magičnim osamdesetima koje bi po svojim dobrim čimbenicima mogli zapamtiti naši roditelji, ali i mi. Snimanje serije obustavljeno je zbog nedostatka novčanih sredstava, ali gledajući kako Crno-bijeli svijet prikazuje svijet pun boje, u meni se probudila nostalgija za vremenom koje mi je upravo serija i približila. Pitanje o tome je li serija pronašla izgubljene boje današnjice je nedvojbeno, a njen snažan utisak neupitan.

,,Gradove ljudima, a ne autima!’’

ili zašto su podzemne garaže rovovi jada


,,Ok, ali šta ako mi zatvorimo cijeli centar Bjelovara za aute?’’, odlučno izjavljuje moj otac dok prolazimo pokraj Konzuma u Bjelovaru. ,,Ok, ali šta će nam onda uopće ceste u Bjelovaru? Dobro, o čemu ti pričaš?’’, odgovara moj ujak gotovo iste sekunde i tako započinje dvadesetominutnu debatu o tome kako se treba sanirati cestovni promet u gradu Bjelovaru. U ovoj raspravi visokog kalibra, u kojoj su sudjelovale dvije intelektualne gromade, bilo je raznih ideja, ali do konsenzusa nije došlo. Ideje su varirale od otvaranja većeg broja šetališta te smanjivanja broja parkirnih mjesta u samom centru grada sve do pretvaranja cijele stare jezgre u veliki kružni tok. ,,Ajde mi, molim te, objasni šta ćeš onda s kružnim tokom kod benzinske, dolje na izlazu iz grada ako je cijeli grad kružni tok?’’ već ljutito upita moj ujak. ,,Pa šta, šta ću? Okrenut ću znakove.’’ nonšalantno odgovara moj otac. ,,Ma bravo, svaka čast, Rođeni, ajde ih, molim te, okreni onda.’’ - i na tome je ovaj razgovor od iznimne važnosti stao - djelomice zato što je moj ujak morao izaći iz auta jer smo već neko vrijeme stajali pred njegovom kućom, a djelomice zato što su shvatili da ni jedan ni drugi ne znaju ništa o organizaciji gradskog prometa. Usprkos banalnosti ove (za mene već uobičajene) rasprave, moji otac i ujak u trenutku su čiste prosvijetljenosti postavili jedno validno pitanje: ,,Što s podzemnom garažom u Bjelovaru?’’ Naime, u Bjelovaru je 2014. godine službeno otvorena podzemna garaža ispod starog rukometnog igrališta koje je od samog centra grada udaljeno 600 metara, ali ona od otvorenja zjapi prazna.


Što je to rov jada?

Pitanje bjelovarske podzemne garaže ponovno se pojavilo u mom životu nekoliko dana kasnije. Bio je ponedjeljak; na satu hrvatskog radili smo Pirandella i njegovu ideju iluzija pa sam, potaknut tim razmišljanjem, zaključio kako je matura iz hrvatskog jednako tako samo iluzija. Stoga sam donio zrelu odluku da, umjesto na pripreme za maturu, odem na (definitivno bezalkoholno) piće s još nekolicinom istomišljenika iz razreda. Razgovor je tekao svojim tokom sve dok nismo došli do teme prometa, što me potaknulo da počnem pričati o raspravi koju sam slušao tri dana ranije i o problematici podzemne garaže u Bjelovaru. Naravno, moji prijatelji nisu dijelili moju strast što se tiče problema podzemne garaže u gradiću smještenom 90 kilometara istočno od naše tadašnje lokacije. ,,Pa šta, to je samo rov jada’’, rekla je Magdalena pokušavajući izbjeći moj monolog o neadekvatnom rješenju problema parkirnih mjesta u mom rodnom gradu. ,,Rov jada’’ - djelomice je interna šala u našem krugu, a djelomice istinski dobra sintagma za opisivanje raznih sociološko-ekonomskih situacija u Republici Hrvatskoj. Sve je počelo kada je ta ista Magdalena iskoristila taj pojam kako bi opisala rupe u parketu učionica naše škole i od tada se ta izjava aplicira na bilo koji drugi problem u našim svakodnevnim životima. Ta izjava (iako joj je primarna svrha bila da me ušutka) potakla me na dublje razmišljanje o samoj ideji podzemnih garaža i njihovoj funkcionalnosti i simbolici.


Ljudska genijalnost ili prepotentno nadmetanje?

Čovječanstvo može graditi u samo dva smjera - gore i dolje. Da bismo odgonetnuli zašto baš garaže ukopavamo u zemlju, moramo prvo odgovoriti na pitanje što se to uzdiže u visine. Naravno, tu ne planiram govoriti o nekim mitološkim babilonskim kulama niti o odašiljačima signala, već o zgradama, konkretno neboderima. Oni uz svoju funkciju, bila ona stambena ili neka druga, predstavljaju tehnološki vrhunac čovječanstva, našu kompletnu dominaciju nad prostorom koji nas okružuje. Neboderi su spoj ljudske kreativnosti i genijalnosti. Građevine kao što su Burj Khalifa, Empire State Building i The Shard savršeni su primjeri arhitekture koja se ne pokušava uklopiti u ono što je okružuje, već nastoji pokazati sva dostignuća ljudske civilizacije, u doslovnom smislu - visine do kojih smo došli. Ali što se nalazi ispod svih tih spomenika čovječanstvu? Ispod tih veličanstvenih kreacija nalaze se stotine metara rovova jada, tone i tone betona kojima je jedina svrha privremeno čuvanje osobnih vozila. Što viša zgrada, to dublja garaža. Opozicija u kojoj se nalaze te dvije krajnosti jako dobro pokazuje najveći problem suvremenog društva koji opisuju svi od Marxa pa do Foucaulta - otuđenost. Ona se zbog tih istih nebodera i podzemnih garaža nalazi na ulicama naših gradova. Iako možemo graditi samo u dva smjera, mi se kao slobodni ljudi možemo kretati bilo gdje, ali dobrovoljno ograničavamo vlastitu slobodu u korist nebodera, garaža i automobila koji se u njima nalaze. Ulice, umjesto da budu prepune pješaka koji su primorani socijalizirati se jedni s drugima, preplavljene su automobilima koji štite pojedince od svakodnevnih ljudskih interakcija i svode ih na poneku psovku upućenu osobi u automobilu pokraj ili neku monotonu radijsku emisiju. Automobili - naše vlastite kreacije, osim što popunjavaju podrume naših zgrada, dominiraju našim ulicama, a samim time i našim životima.


Čemu onda prazne garaže?

Možda je, dakle, i bolje da bjelovarska garaža stoji prazna već više od pola desetljeća, a možda je i moj otac bio u pravu kada je rekao da cijeli grad treba pretvoriti u kružni tok, ali svaka osoba u sebi ima i mog ujaka koji će se protiviti toj, na prvu, suludoj ideji. I kako ne bi, kad smo od rođenja definirani automobilom? Bilo to zbog čiste praktičnosti ili nekog statusnog simbola, odrastamo u društvu koje više cijeni prostor za automobile nego ljude. Ljudi na dnevnoj bazi hodaju po ispucalim i prastarim pločnicima dok se u autoceste godišnje ulažu milijuni kuna. Ljudi nisu ništa više od robova automobila, a automobili ništa više od lijesova u kojima ćemo sami sebe zakopati u bezbrojne rovove jada, bilo to privremeno ili na kraju krajeva vječno.


Predstava Ivan Penović: Katalonac


13.11.2021. s početkom u 20h, u Kazalištu &TD održana je još jedna izvedba predstave Katalonac redatelja i autora teksta Ivana Penovića, inače premjerno izvedena 14. lipnja 2018. S obzirom na broj izvedba, predstava ima kultni status, a autorski tim uključujući redatelja i glumce Bernarda Tomića (Bara), Domagoja Jankovića (Katalonac), Karlu Mrkša (M), Pavlu Vrkljana (Ivo), Matiju Čigira (Purger) i Filipa Triplata (Maska), vješto iznosi probleme današnjeg društva kroz smijeh, improvizaciju i teatar apsurda.

Iako je predstava glumački zahtjevna, glumci ne odaju ni najmanji dojam da ne uživaju na sceni, dok kroz „smisleno-nesmislene“ razgovore koji izazivaju komičan efekt, a često ne govore o nečemu konkretnome, tvore satiričnu atmosferu i na vrlo suptilan način kritiziraju različite društvene skupine, razuzdanost, rat, globalno zatopljenje, ljudsku glupost... Ne okreću se filozofičnosti ili debatiranju, štoviše kroz određena ponavljanja, igre riječima, poentirane video uratke, također posebno osmišljene i režirane te specifične scene na rubu da ih se naziva degutantnima, izazivaju različit spektar emocija koji publici pruža da se iskreno nasmije, a kasnije zapita. Možemo reći da se Penović vodi stilom „smijeha kroz suze“, zbog čega je ovaj kazališni komad prepun tragikomičnih elemenata, ali je u svakom smislu riječi ipak satira. U predstavi se temeljno radi o dva cimera, od kojih jedan od njih, Ivo, ima Couchsurfing stranicu i svoj je kauč trenutno iznajmio jednome Kataloncu, za kojeg se ispostavlja da je zapravo Zagrepčanin iliti „Purger“. Iako je ova radnja glavna vodilja u predstavi, zapravo je potpuno sporedna, do gotovo samoga kraja, kada dolazi do scene u kojoj se događa komedija zabune, a koja jednako tako prelazi u apsurd i kritiku vjerovanja takvim apsurdnostima kojima često bez promišljanja vjerujemo. Predstava traje tri sata, na što nas nakon prvih pola upozorava jedan od glumaca i na što publika zapravo i ne vjeruje jer nema uopće ideje o čemu se zapravo radi, a ta misao zadržana im je u glavi do samog kraja, kada isti glumac izjavljuje: „Jesam li vam rekao da će predstava trajati tri sata? A, vi ste mislili da sam vas zajebavao…“ i kada se jednako preispitujemo o tijeku radnje, promišljenosti i nepromišljenosti određenih momenata, pitanju umjetničke slobode i ideje da se o nečemu konkretnome uopće mora raditi.


Ivan Penović mlad je kazališni redatelj te svojom moći da šokira te istovremeno nasmije kroz istančan osjećaj za umjetnost i kazalište koje kako i u samoj predstavi kaže „umire“, prenosi svoja snažna razmišljanja i kritike kojima nastoji obrazovati i približiti se ponajviše mladoj publici, ali i prikazati život njegove i nadolazećih generacija koje se bore s novim i drugačijim problemima od prethodnih. Međutim, ova predstava za moj se ukus preeksplicitno dotiče teme silovanja koja je danas izrazito skliska i neugodna za razgovor te koja nikako ni u najmanjem pogledu ne bi trebala biti predmet određene vrste ismijavanja jer u predstavi, u kojoj glume isključivo muškarci, teško se dotaknuti nečega tako gnusnoga, a opet ne dovoljno poentiranoga, da bi zaslužila status perfektno promišljene scene. Unatoč tome, ostale su scene vrlo jasne koliko i nejasne te se česti paradoksi vrsno poklapaju i tako tvore izrazitu ritmičnost. Iako predstavu Katalonac ne karakterizira posebnost određene radnje, jer je svaka za sebe odvojena i tako tvori cjelinu, u ideji da bude apsurdna, zabavna, kritična i samokritična, apsolutno je uspješna. Glumci se znoje, piju, puše, pljuju i „bljuju“, ljube se, vole i mrze, a život provode na kauču ne imajući ideje što će biti, ne iščekujući ništa bolje ili novo, svjesni vlastite zakržljalosti i lijenosti da naprave nešto novo i inovativno. Mijenjati svijet je teško, treba krenuti od sebe, a to je možda i najteže. Možda je najlakše pobjeći, na koji god način ne suočiti se sa situacijom, kao što to radi jedan od likova, Ivo, na samome kraju, kada trčećim korakom izlazi iz dvorane, bježeći iz Hrvatske, od kauča i budućnosti, a možda i života, pošto se on prečesto čini besmislenim u svijetu koji je osuđen na propast.

Zatvorena kružnica školskog sustava


Uzmemo li šestar i na praznom papiru nacrtamo punu kružnicu, shvatit ćemo da smo mi oni koji šestarom upravljamo, jedini koji šestar mogu zaustaviti ili koji kružnicu mogu izbrisati, pa umjesto nje stvoriti novi geometrijski oblik. Međutim, nađemo li se u situaciji u kojoj nam profesorica kaže da moramo nacrtati kružnicu, ne možemo postupiti po vlastitom nahođenju te, unatoč nezadovoljstvu, poslušno crtamo. U početku je to samo kružnica na testu iz matematike, ali kasnije motiv zatvorenog kruga postaje sve veći problem u svakodnevnim trenucima.

Kako, gdje? Profesor je učeniku zaključio ocjenu nedovoljan. Roditelji dolaze u školu i pritišću nadležne zbog pogrešne procjene. Hrana u školskoj kuhinji je iznimno nekvalitetna, učenici se žale na nju. Problem se godinama nije razriješio jer nadležne institucije nisu odobrile zamjenu kuhara. Profesor ne odrađuje svoj posao, star je, ali nema dovoljno godina radnog staža. Učenici trpe njegovu neprofesionalnost na svojim leđima još nekoliko godina dok ne ispuni uvjet za mirovinu. I tako se vrtimo u krug, generacija za generacijom. Redateljica nekoliko nagrađivanih kratkometražnih filmova Sonja Tarokić svojim nas prvim dugometražnim filmom Zbornica na svojevrsno specifičan, poseban i neviđen način, uz navedene probleme, uvodi u samo središte zatvorene kružnice školskog sustava. Gledatelji su na temelju naslova filma mogli naslutiti da se radnja odvija u školi te da je žanr filma vjerojatno drama jer se prikazuje hrvatski školski sustav, ali na koji je način ovako kontroverzna i osjetljiva tema naše svakodnevice ugledala velika platna?

Sonja Tarokić, uz produkciju Ankice Jurić Tilić, vrsnim umijećem upravljanja scenom kroz filmska izražajna sredstva direktno dopire do gledatelja, a kao rezultat tog dodira gledatelji doživljavaju emocije. Kao redateljičin najveći uspjeh mogu se navesti dinamične scene uz prigodnu prizornu glazbu. Te dinamične scene i brza izmjena kadrova ne pojavljuju se nenajavljeno, već predstavljaju kulminaciju određenog dijela fabule. Iako se takve trenutci mogu predvidjeti, gledatelje ne ostavljaju ravnodušnima. Većina dinamičnih scena događa se upravo u zbornici ili rjeđe na nekom drugom mjestu koje obilježava velik prostor i velik broj likova. Zbornica je središte drame, sukoba, svađa i nemira pa se tako oni najnapetiji trenutci događaju upravo tamo. Glazba u filmu koja prati dinamične scene jest hrvatska folklorna glazba uz koju se izvodi kolo. U kadrovima se pojavljuju slike hrvatske naivne umjetnosti kao vizualni indikator tradicije. Upravo saznanje o uvođenju tradicionalne muzike i plesa u moderan problem oponaša emocionalnu ocrtanost kao dio nasljeđa i kao nešto nepromjenjivo. S druge pak strane poručuje kako likovi unutar jedne škole čine ansambl te svojim (ne)produktivnim djelovanjem čine zatvorenu cjelinu. Uvođenjem glazbe uz koju se pleše kolo, ples koji se vrti u krug, dočarana je repeticija unutar dugog niza postojanja školskog sustava, a u filmu unutar godine dana. Repeticija je direktno utvrđena scenom na sastanku Vijeća roditelja, u kojoj gospođa Vlahović u ljutnji na ravnateljicu i pedagoginju izjavljuje: „Pa mi se samo vrtimo u krug!“ zbog problema sa školskom kuhinjom. Unutar jedne školske godine dva glavna lika, Anamarija (Marina Redžepović) i Siniša (Stojan Matavulj), iznova i na potpuno suprotne načine pokušavaju utvrditi na koji bi se način trebali nositi s vlastitom pozicijom u mikrozajednici. Njih dvoje, kao glavni nositelji radnje i sukoba, međusobno su vezani isprepletenim događajima i mislima koje ih spajaju i razdvajaju. Anamarija je mlada, entuzijastična i nova pedagoginja u osnovnoj školi u kojoj prvi put dobiva stalan posao. Odmah po dolasku ponajviše je osuđuju i ismijavaju drugi profesori kojima je njezina želja za promjenom predmet ismijavanja i nepoštivanja. Uz to je brižna i zabrinuta za učenike pa ima drugačiji pristup radu, što po dolasku u školu stvara nevidljivu, ali osjetnu prepreku između nje i drugih. Time uzrokovani sukobi najčešće su prekriveni lažnim osmijesima, a jedina osoba koja je direktno ne poštuje jest Siniša, stariji profesor povijesti. U njihovu se odnosu stvara dojam da on osjeća nadmoć zbog njezina osjetljivog karaktera i nove radne pozicije, stoga je besramno ismijava. Anamarija se u tim trenucima slabosti i nepovjerenja suočava sa snažnim migrenama i panikom kao psihičkom posljedicom, a to se vidi u njezinu razgovoru s mužem i majkom koji je indirektno pokušavaju odbiti od posla. Ona je prikazana kao tipičan lik radnika u školskom sustavu koji želi, ali ne može dobiti promjenu, zbog čega je zarobljen u repetitivnom konceptu. Na drugoj je strani Siniša Jambrović koji je zapravo Anamarijin antipod. On je drzak, antipatičan, neprimjeren, neprofesionalan i odbojan profesor koji ne želi prihvatiti promjenu u sustavu ili u vremenu u kojem živi. Kao primjer neprofesionalnosti može se navesti trenutak u kojem za vrijeme putovanja direktno ismijava dijete zbog mucanja, a u svojoj se komunikaciji nerijetko koristi vulgarizmima. S obzirom na to da većinu vremena provodi u sukobu s pravednom pedagoginjom zbog pogrešnog pristupa radu, prema njoj se u tim trenutcima svađe i ljutnje ponaša posebno impulzivno i agresivno, a u samoći djeluje napeto i neuravnoteženo. Rezultat tih sukoba jest njegova osvetoljubivost. Rijetko je prikazana njegova dobronamjernost. Primjećuje se u trenutcima sklada u Sinišinu odnosu s Anamarijom, a dokazana je kada joj pokušava dati savjet koji je vjerodostojan, iako se i tada neprimjereno izražava uzvikom „Ma ljudi su govna!“, te kada joj ostavlja bombonijeru na radnom stolu. On se priklanja strani koja mu je korisna, bez obzira na moralne dvojbe ili sukobe kroz koje mora proći. Isprepletenost Anamarije i Siniše kao likova može se primijetiti u vrlo specifičnoj situaciji. U jednom trenutku primirja Siniša je Anamariji govorio o Galileu Galileiju i njegovoj poznatoj izjavi Eppur si muove čime joj je htio dokazati da je Galileo, unatoč svim presudama, ostao vjeran sebi. Na isti je način Anamarija na završnoj priredbi ostala vjerna sebi i izgovorila rečenicu „Ipak se kreće!“ nakon što je pokrenula predstavu koja je bila zaustavljena zbog odsutnosti ravnateljice.

Osim Anamarije i Siniše, važan lik u razvoju radnje jest ravnateljica Vedrana (Nives Ivanković). Vedrana je iznad ostalih likova i iznad svakog zbivanja dok je na neki način upletena u sve radnje u školi. Umiješanost u radnju i njezina visoka pozicija mogu se primijetiti u razgovoru pedagoginje, profesora i roditelja u kojem se izjavljuje: „Gledajte, ako ne možemo ovako, onda idemo do ravnateljice!“ Vedrana je manipulativna, tvrdoglava, osvetoljubiva, motivirana osobnim uspjehom i ovisna o roditeljima. Ta se ovisnost primjećuje kada jedna od profesorica u razgovoru o ravnateljici izjavljuje: „Ako nju roditelj pritisne, e to ti je njoj glavni prc“. Naravno, Vedrana nije isključivo negativan lik, njezina dobra ćud je ponekad primjetna, ali je češće maskirana u osobu kojoj je potrebno uputiti strahopoštovanje. Jedina je osoba u školi prema kojoj profesor Siniša pokazuje poštovanje, odanost i odgovornost.

Svaki je lik u određenom trenutku kada nosi radnju barem u jednom kadru prikazan krupnim planom. Gledateljima je tako omogućeno povezivanje s likom nasamo jer iz njegova izraza lica u krupnom planu mogu se iščitati sve unutarnje dvojbe, naslućivanja i emocije. Krupni planovi, potpuno suprotni od kadrovskih ansambla, pružaju potpunu intimnost s likom i njegovim unutarnjim zbivanjima kako bi gledatelji shvatili njegovo djelovanje u cijelom ansamblu.

Uvođenjem motiva zatvorenog ansambla, čiji su dijelovi potpuno različiti, no koji moraju zajednički funkcionirati, Sonja Tarokić probija svaku pretpostavku i naslućivanje o načinu rada hrvatskog školskog sustava te pažnju usmjerava prema jednodimenzionalnom svijetu bez pragmatičnosti. Aktivan i objektivan tijek radnje gledatelju omogućuje osvješćivanje problematike filma koja je utemeljena na modelu djelovanja u kojem hijerarhijski vrh nije u doticaju s njegovim dnom. Shvaćamo da sustav nije izgrađen tako da traži uporište na više mjesta kako bi bio stabilniji, već traži uporište u jednoj točki središta koja je nestabilna i ranjiva te pritom odgovorna za svoje radnje.


Marta Kaminski, 2. e

Mentorica: Margareta Đordić, prof.

Razrednica: Dina Šimatović, prof.

Arapović Tena

Bartolić Natalie

Bednaić Petra

Bosanac Damian

Bratulić Marta

Čelam Tara

Fabijanković Petra

Gavrančić Maja

Gorjanc Nika

Grediček Lara

Ipša Dora

Jovin Eva

Kozlek Petar

Krstanović Lucija

Krznar Dora

Margetić Stella

Miličević Paula

Mustafić Šimun

Novak Dea

Pavelić Klara

Pisk Nika

Prusac Marina

Srebačić Vida

Stanković Marija

Šarčević Franciska

Tomić Babić Dora

Vlajić Vilim

Vrbat Jana

Razrednica: mr. sc. Ljubica Stalman, prof.

Bat Eva

Bohaček Buga

Bojić Lea

Brekalo Iva

Cesar Dora

Dragovan Eva

Đorđević Paola

Fiket Vita

Frgačić Lukas

Galić Petra

Grgić Juraj

Grgić Marko

Husak Ana

Jakopović Iva

Jambrešić Mihaela

Jordan Mara

Marović Franka

Mezdjić Lea

Ravlić Mila

Simikić Dora

Tolić Fabijan

Užbolt Lara

Vrančić Petra

Žafran Antonija

Žunko Ema

Razrednica: Verica Dervoz, prof.

Bešlić Lea

Biškup Teuta

Blažanović Petra

Brnić Maja

Džanija Iva

Ebeid Maja

Kin Toma

Kokot Gabrijel

Lopar Lucija

Mateljak Klara

Mihoci Ana

Mikelić Mia

Mitok Petra

Moharić Antea

Mušćut Katja

Parunov Lucija

Pavlović Klara

Perović Klara

Radić Lorena

Stivičević Mia

Stražičić Dora

Tadić Ella

Vatsel Laava Magdalena

Zonjić Lana

Župarić Eva

Razrednik: Marko Glavić, prof.

Arnuš Lucija

Baletić Ema Noemi

Barbić Nikola

Barišić Hana

Biliškov Zvjezdana

Bjelinski Erin

Boras Buga

Canosa Chiara

Dimjašević Dora

Dumenčić Sara

Gabrić Pjer

Gazić Ema

Gazić Marta

Georgijević-Špiler Jan

Gunjača Ema

Ivanuša Lea

Jović Franka

Kolarić Anja

Krupa Robertina

Nazor Darija

Solčanski Iva

Stejskal Hana

Stunković Nora

Vilović Ana

Vlašić Vito

Zeba Margareta

Razrednica: Vedrana Maslić Alanović, prof.

Barbarić Sara

Bilić Lena

Bursać Klara

Čorko Korina

Drobić Melissa

Đukić Karla

Đumlija Tara

Elkaffash Amna Lili

Jakić Lana

Juraga Eva

Kovačević Marko

Lučić Leona

Ljubić Fran

Matušek Terra Gita

Mataić Nika

Mećava Leona

Migić Lara

Milonja Gala

Pleše Lina

Sikirica Nika

Sinovec Andrea

Tariba Dora

Torti Mia

Tupek Dora

Ulamec Katarina

Vukadinović Lucija

Razrednica: Jasna Jukić Vukoja, prof.

Ali Alili

Karla Barković

Lea Bićanić

Luka Bolfek

Karlo Cmrečnjak

Ana Marija Čupić

Nika Franjić

Lea Horvat

Marko Kalaica

Lara Kette

Hana Krajnović

Terezija Krmelić

Ana Lučić

Petra Lušić

Lana Makarun

Melani Matić

Ana Mesarek

Tina Mimica

Maria Morić

Karla Nikolić

Bruna Plehan

Lovro Rajić

Ana Rezar

Dora Rudelj

Alma Ružir

Jurja Šimunac

Korina Tušinski

Helena Vurušić


Razrednica: Maja Marović, prof.

Mara Bilić

Dora Dejanović

Laura Dubravica

Ema Ćufurović

Marina Fraviga

Tera Gospočić

Iva Ivanušić

Eva Jurišinac

Timon Klapšić

Sara Malić

Ana Matijević

Tonka Mihelj

Lucijana Papak

Ema Petričević

Hana Pilat

Rita Puhiera

Nino Radočaj

Nikica Raspović

Klara Simić Bodrožić

Lucija Stanić

Morana Svetina

Leona Šajatović

Ivona Šarčević

Bernarda Šimić

Tea Škvorc

Tina Tomašić

Petra Vdović

Lana Vukojević

Razrednica: Margareta Đordić, prof.

Ida Borić

Nika Bunjevac

Vito Čović

Hana Ćosić

Karla Fiket

Zrinka Frketić

Katja Galunić

Niko Glasnović

Laura Horvat

Jana Jakopović

Petra Jukica

Ema Jurić

Irma Korkut

Lina Lenac

Lucija Marketin

Serhii Mykhalkovskyi

Mia Nikić

Vida Novosel

Lara Pili

Pavla Pintarić

Leonarda Prežec

Dora Radaš

Ruta Rogina

Ivna Salečić

Lucija Skočić

Filip Staub

Vito Vidmar

Hana Vukadinović

Razrednica: Ileana Tomljenović Sertić

Klara Barković

Petra Blažina

Larissa Brcković

Ema Buković

Katarina Erceg

Lucija Gnjidić

Lana Hrešć

Angelina Hukman

Sara Paola Ivančić

Hana Jurilj

Helena Karlović

Ani Koletić

Lucija Krbec

Kaja Krolo

Nola Kudelić

Ariana Lučić

Tin Marković

Melissa Mičić

Leonarda Mlikotić

Antonija Mužar

Kaja Rubić

Ema Strbad

Dora Špoljarec

Rino Štaba

Magdalena Tustić

Ema Živković

Razrednica: Danijela Ille, prof.

Lea Ban

Lina Beg

Katja Bobrek

Klea Buneta †

Natalia Ceci

Tonka Doko

Liza Ettinger

Kiara Hrkač

Ella Hudika

Laura Janković

Marta Kaminski

Lucija Kičić

Lana Korajlija

Petra Kračun

Laura Lengelić

Ivor Matovinović

Nika Mišetić

Ema Pavlaković

Majda Petrač

Marta Prelčec

Tia Radunović

Aleksandra Ruski

Lara Šavora

Marija Šinković

Jana Tepuš

Vili Varga

Maša Žilavčić

Razrednik: Damir Bešić, prof.

Vito Alpeza

Nela Baretić

Mihaela Beljan

Jelena Brkičić

Buga Budimir

Franka Devčić

Patricia Doko

Lukas Grahovac

Lana Hrenović

Katarina Jurić

Karla Kekelić

Ema Knežević

Vita Kruhak

Rea Lacić

Tonka Malešević

Petra Mia Markulin

Arian Miškulin

Mirjam Oštrić

Ela Pešić

Marta Posilović

Marijeta Radić

Saša Rakić

Gloria Staneković

Karla Šaravanja

Vanja Topolovec

Ema Živković

Razrednik: Marijo Kosović, prof.

Anđelina Alerić

Dora Andrić

Magdalena Babec

Barbara Baričević

Tomislava Barišić

Lara Bocchetti

Ana Rene Čolak

Roberta Ferlan

Mihaela Fofić

Andrea Gotovac

Antonio Ivanović

Leda Ježek

Katarina Jukić

Bruna Jusufhodžić

Andrija Kaić

Jakov Kartelo

Laura Kudrić

Ana Lončar

Marta Merlić

Iva Posavec

Lucija Radenić

Sara Smajlović

Rafaela Šmit

Mirta Šojat

Robert Thaller

Martin Volarević

Martina Zec

Razrednik: Zoran Kantolić, prof.

Joud Aboud

Hana Badrov

Eva Berišić

Ana Bikić

Pavel Bilić

Vito Biljan

Anna Bušić

Petar Ciprić

Tara Čale

Klara Čolović

Klara Dajčić

Matea Dasović

Edvina Harčević

Izvor Hidić

Nikolina Jerkić

Klara Kramarić

Matea Matić

Lina Odak

Ana Pandžić

Lorena Pavlinec

Vanda Petric

Katja Rožmarić

Petar Savić

Antonela Šipura

Eva Štokić

Kristina Todorić

Ana Vasilj


Razrednik: Dean Brkić, prof.

Luna Baričević

Lana Blaić

Tia Brlek

Mia Cota

Svea Delač

Matko Grubišić

Eva Jakšić

Karla Janković

Ana Marija Josipović

Demetra Jušić

Marta Knežević

Ana Maljković

Marta Markulin

Nika Matusinović

Petra Viktorija Mršić

Gabriela Pehar

Tina Prugovečki

Vita Radišić

Ema Rakić

Ela Rožić

Sara Severinac

Leona Smailagić

Helena Špeka

Petra Tepeš

Fran Tišma

Petra Vešligaj

Ena Vicković

Ema Žilavec


Razrednica: Jelena Bekić, prof.

Ana Baković

Ema Brnjac

Luka Broz

Lovro Bulaja

Josipa Burić

Laura Demirović

Anja Horvat

Saša Jazić

Klara Kovačević

Marina Krapljan

Nika Kukec

Mia Kurta

Ana Mihaljević

Niko Nemet

Aurora Ribić

Elizabeta Sesvečan

Riana Soldić

Mila Sopta

Dori Sušanj

Anika Šepović

Anđela Todorić

Boris Trojnar

Zara Zatezalo


Razrednica: Nataša Kauzlarić, prof.

Iva Ajduković

Jana Ajduković

Ema Belić

Laura Borojević

Mia Mihaela Bušić

Ena Capan

Bruna Čikara

Nika Domitran

Lara Filipović Duspara

Kimi Maria Gobec

Ivana Gudelj

Jakov Jakupak

Anja Jelčić

Ema Kraljević

Anja Krneta

Maximililan Kutle

Katarina Kutleša

Vanja Matanović

Anna Enna Marassi

Marta Mirdita

Tjaša Radošević

Hana Rukavina

Antonio Senjak

Nika Tesar

Ida Vanjur

Brigittta Žutić

Razrednica: dr. sc. Tina Milavić, prof.

Patricija Babić

Luka Ban

Marko Begović

Vid Brnas Filković

Lara Crvenka

Klara Debeljak

Vera Dušanović

Stella Rose Gero

Helena Hudurović

Magdalena Ille

Natalija Jandrić

Zlatan Junuzović

Marina Kušić

Marija Lacić

Leonarda Licitar

Marta Lui

Gabriela Marić

Tonka Medvid

Lara Miladin

Andrea Prijić

Maša Rizvanović

Katarina Sivrić

Andrea Sukarovska

Klara Škarica

Tea Vladić

Dubravka Vrsaljko

Hana-Doria Zajec

Razrednica: Ivana Skvrce Kramarić, prof.

Iva Cvitković

Nika Čavlović

Lana Čović

Lea Čukman

Lea Filipčić

Oton Fratrić

Jelena Galić

Mara Gelo

Katja Gerić

Ivan Gligora

Petra Grabušić

Lucija Grladinović

Dorotea Husta

Lea Karačić

Viktorija Kovačević

Ema Kuprešanin

Marta Mandić

Magdalena Patačko

Petar Pezer

Nina Posar

Rebeka Pucko

Fran Lukas Slovinac

Patricija Smes

Lara Solenički

Aurora Sršek

Petra Škiljan

Ana Veselica

Lucia Vukres

Maja Zadravec

Razrednici: Vesna Huskić Jančikić, prof. / Andrej Ciglar, prof.

Andrijana Andrešić

Marija Baljkas

Nikolina Ban

Antonio Baretić

Maksimilijan Čretnik

Lucija Dekanić

Marija Eremut Petrušić

Vanja Francetić

Paola Hleb Brbot

Marija Ilić

Josipa Iveljić

Marta Kaleb

Jurica Keleković

Maria Krnetić

Matea Litvić

Anita Lovrić

Luka Lovrić

Lorna Maltar

Lea Markoč

Lara Matić

Marija Sekulić

Klara Sivec

Mia Tomić

Ema Lara Trivić

Katarina Vujica

Damjan Zec

Razrednica: Antonia Božić, prof.

Antun Antolović

Ilija Baković

Ariella Isabel Dodig

Petra Dürrigl

Nika Hajduković

Helena Ida Halambek

Iskra Horvat

Ozana Jarak

Margareta Juričan

Lucija Kačavenda

Ena Kljajić

Miriam Marion Kreszinger

Marta Markić

Nola Matić

Maria Mikulić

Tara Mirković

Lucija Paladin

Mia Petričević

Iskra Petrinjak

Petra Rogić

Petra Rončević

Maja Sedlar

Laura Tot

Mattia Louis Vela

Zita Zarevski

Razrednik: Petar Bagarić, prof.

Vilma Baltić Hrsan

Bruno Blašković

Franka Božičković

Lovro Božić

Barbara Brčić

Lucija Čović

Lea Draginić

Heda Filošević

Magdalena Franković

Josipa Grubeša

Magdalena Grubeša

Martina Michelle Jagar

Tamara Jarnjak

Korina Kašner

Franka Kišur

Beata Kopčić

Sara-Vida Kovačić

Sofija Lacković

Arijan Maričić

Ema Pernek

Petra Piasevoli

Lea Taus

Emma Toromanović

Tena Vinčazović

Svečani oproštaj maturanta generacije 2018. - 2022.


Svečanost u povodu odlaska maturanata održana je 2. lipnja u XVI. gimnaziji, a vodila ju je Petra Viktorija Mršić, učenica 3.c razreda. Na samome početku ravnateljica Nina Karković, prof. s nekoliko ohrabrujućih i emotivnih riječi obratila se ovogodišnjem naraštaju maturanata, ali i proglasila maturanta te domaturanta generacije.

Voditeljica programa Petra Viktorija Mršić (3. c)

Ove su školske godine te pohvalne titule svojim trudom, sudjelovanjem u različitim aktivnostima, ali i pružanjem pomoći i podrške kolegama zaslužile proglašena maturantica Josipa Grubeša, učenica 4.e razreda, te domaturantica Nika Hajduković iz 4.c razreda.
Maturantica generacije Josipa Grubeša (4.e) i domaturantica generacije Nika Hajduković (4 c)

Rođena je i nova tradicija škole. Naime, profesor Miljenko Grubeša svake će školske godine, kao što je to učinio i ove, nacrtati portret učenice ili učenika proglašenih maturantom generacije te će se taj portret izložiti u prostorima škole.
Portret maturantice generacije Josipe Grubeše koji je naslikao Miljenko Grubeša, prof.

Nagrađene su i učenice koje su sudjelovale na državnome natjecanju iz talijanskoga jezika. Prvakinja države Nina Posar (4.d) i Marta Mandić (4.d) koja je osvojila 5. mjesto. Hana-Doria Zajec (4.a) dobila je nagradu za najčitača godine među maturantima jer je posudila najveći broj knjiga u školskoj knjižnici.

Svečani program započela je Magdalena Ille (4.a) koja je odsvirala stavak iz „6. Metamorfoze po Ovidiju“ Benjamina Brittena, a nakon nje vješta pijanistica Mia Tomić (4.b) izvela je skladbu „Tango Etida br.3.”


Magdalena Ille (4.a)

Mia Tomić (4.b)

Antun Antolović (4.c) izvrsno je utjelovio baruna Lembacha iz drame „U agoniji“ Miroslava Krleže. Ema Pernek krasnoslovila je pjesmu „Pobratimstvo lica u svemiru“ Tina Ujevića, a nakon njezine točke maturantima se motivacijskim govorom i izvornim radom „Tvoja staza” obratila Eva Bat, učenica 1.b razreda ističući: „Ovo je tvoj život i tvoja svrha i ti si jedini koji može koračati tom stazom. Život nije uvijek jednostavan, a napredak nije linearan. (...) Sposobni smo za velike stvari, samo moramo biti dovoljno hrabri krenuti svojom stazom. Ipak, moramo paziti da se ta hrabrost ne pretvori u aroganciju. Znaj svoju vrijednost, no znaj i vrijednost drugih.“ Između ostaloga, talentirana Eva još je nadodala: „Možda ne znaš tko si. Nebitno. Definicije nisu prikladne ljudima jer isključuju mogućnost promjene, a mi smo bića koja se mijenjaju svaki dan. Neka te određuje tvoja staza, tvoje iskustvo. Ti nisi samo ti, ti si mozaik svega što si učinio i svih ljudi koje si volio, makar samo na sekundu. Ti nisi samo ti, ti si tvoja staza. I zato moraš njome krenuti.“

Antun Antolović (4.c)

Ema Pernek (4.e)

Zaokruživši program, učenica Nina Posar (4.d) odsvirala je skladbu „Dedication“ u obradi Franza Liszta, a voditeljica programa poželjela je maturantima sreću na ispitima državne mature te u daljnjemu privatnome i profesionalnome životu.


Lea Bojić, 1. b

Tvoja staza

Najčešće pitanje koje ljudi postavljaju je: „Zašto smo ovdje?“ Postoje i mnoge varijacije na temu: „Tko nas je stvorio? Zašto? Koji je smisao života?“ Smisao života. Svi ga želimo znati, međutim, to je jedno od onih pitanja koje ima tisuće i tisuće odgovora, a nijedan nije dovoljno dobar da utaži našu žeđ za shvaćanjem samoga sebe i vlastite svrhe u životu. A što ako smo smisao života upravo mi sami?

Smisao života je – živjeti. Ovo mnogima nije dobro objašnjenje, no istina je. Neki će reći da život nema smisla. I to može biti istina, kako god kontradiktorno zvučalo. Ali ako život nema smisla, onda vlastiti smisao stvaraš upravo ti. I tvoj vlastiti smisao je da živiš ostvarujući sebe i svoj život. To su otvorena vrata, a iza njih te čeka tvoja staza. Tvoja je zato što je ti stvaraš, ona ne postoji dok ne napraviš prvi korak. Ovo je tvoj život i tvoja svrha i ti si jedini koji može koračati tom stazom. „Tko zna što ti sutra sprema“. Život nije uvijek jednostavan, a napredak nije linearan. Nitko te ni ne pita želiš li živjeti. Odjednom si samo prisiljen na postojanje i život je bol, i život je patnja, i život je agonija, no živ si i to je čudesno! Stoga digni glavu i kad padneš, ustani. Sposobni smo za velike stvari, samo moramo biti dovoljno hrabri krenuti svojom stazom. Ipak, moramo paziti da se ta hrabrost ne pretvori u aroganciju. Znaj svoju vrijednost, no znaj i vrijednost drugih. I ne daj nikom da te skrene s tvoga puta. Ponekad ćeš htjeti odustati, okrenuti se i poći natrag. Možda će ti se činiti da je planina na tvojoj stazi previsoka. Nikad nije, to je samo dio puta. Uvijek ima načina. Možeš zaobići tu planinu, a možeš i sjesti na neko vrijeme, skupiti snagu i onda je prijeći. Daj si vremena (no nemoj ga protratiti) i sjeti se da su i koraci unatrag dio plesa. Samo nemoj odustati. To je tvoja staza i ti određuješ kojim ćeš je tempom prijeći.

Jednog dana bit će kraj te staze. Nećeš više moći dalje, no moći ćeš se okrenuti i vidjeti koliki si put prešao. I bit ćeš ponosan. To je smisao života. Možda ne znaš tko si. Nebitno. Definicije nisu prikladne ljudima jer isključuju mogućnost promjene, a mi smo bića koja se mijenjaju svaki dan. Neka te ne određuju definicije i neuspjesi, već one dobre stvari koje si učinio. Neka te određuje tvoja staza, tvoje iskustvo. Ti nisi samo ti, ti si mozaik svega što si učinio i svih ljudi koje si volio, makar samo na sekundu. Ti nisi samo ti, ti si tvoja staza. I zato moraš njome krenuti.

Sretno!


Lea Bojić, 1. b


4. a njemački jezik ostat će u nezaboravnom sjećanju!


4. a

Završih XVI., dakle jesam! Profesor Andrej Ciglar i 4. b

Oproštaj od škole prilika je da se uputi i na propuste
4.b s transparentom

4. C

Volimo sve, no razrednicu Antoniju Božić najviše!

Profesorica Kočman u zagrljaju 4. c

4. d

4. d pleše

Ponosna razrednica Ivana Skvrce Kramarić, prof.

Glasnogovornik 4.e zahvalio je za sve četiri godine provedene u školi





Razrednik Petar Bagarić, prof. zaslužio je cvijeće

Tko kaže da jezičari ne vole kemiju? Profesorica Jasna Ferenčak i 4.e

Profesorica Ana Bedek i 4.e

Uza zvižduk u novi život

Josipa Grubeša, maturantica generacije

Iznimna osoba i mudra prijateljica



Josipu je teško opisati nekome tko ju osobno ne zna jer je uistinu posebna. Josipini uspjesi pokazuju koliko je inteligentna i koliko znanja posjeduje, no ne pokazuju njezinu iznimnu osobnost. Jako je dobra osoba i prijateljica koja uvijek daje sve od sebe kako bi pomogla i bila uz druge. Tijekom zajedničkog školovanja vidjela sam koliko truda ulaže u obrazovanje. Iako su joj Povijest i Njemački jezik oduvijek bili najdraži predmeti, njezina posvećenost i ostalim predmetima nije bila ništa manja. Ona je savršen primjer da se može uživati u srednjoškolskim danima, a istodobno i ići prema svojim ciljevima. U društvu je uvijek vesela i nasmijana i u svemu vidi pozitivnu stranu. Njezini prijatelji znaju da joj se uvijek mogu povjeriti i osloniti na nju. Jako je mudra i zrela za svoje godine i uvijek je spremna dati savjet.

U ove četiri godine vodila je naš razred kao predsjednica razreda i davala sve od sebe da sve uvijek bude u redu. Josipa je razumna i praktična, no i znatiželjna osoba puna želje za učenjem i istraživanjem i vjerujem da će u životu zbog svoje upornosti i dobrog karaktera postići velike uspjehe.


Magdalena Grubeša, 4.e


Nika Hajduković, domaturantica generacije

Divna prijateljica i aktivna volonterka



Nika Hajduković i ponosna razrednica Antonia Božić, prof.


Nika je svoje srednjoškolsko iskustvo posvetila upornom radu i trudu na nastavi te povezivanjem s vršnjacima. Osim što je divna najbolja prijateljica, svojim kolegama u razredu uvijek je spremna pomoći i pružiti im podršku. U svome razredu također je imala ulogu predsjednice sve četiri godine te je na toj poziciji brinula o međuljudskim odnosima u razredu te uvijek nastojala uskladiti različita mišljenja. Neki od njezinih interesa, kao što su politika i geografija, potaknuli su je za daljnjim obrazovanjem u inozemstvu, točnije Nizozemskoj, gdje će studirati program Global Management of Social Issues. Ove godine njezin interes za geografijom potaknuo ju je na školsko natjecanje gdje je postigla uspjeh županijske razine. Osim iznimne uključenosti i aktivnosti koju je pokazivala na nastavi, od prvog razreda dio je debatnog kluba BČRSŠ s kojim je bila na natjecanjima županijske te međunarodne razine, gdje je uvijek individualno postizala vrlo uspješne rezultate. U drugom razredu predvodila je ekipu na natjecanju iz prve pomoći koja je osvojila prvo mjesto. Od 2021. Nika svaki tjedan volontira pomažući djeci osnovnoškolskog uzrasta pri učenju i razumijevanju gradiva Hrvatskog, Engleskog i Njemačkog jezika. Nika se bavi i mnogim izvannastavnim aktivnostima kao što je boks , a ujedno je i članica plesnog kluba Universe gdje pleše hip-hop. Nika se također iznimno ponosi svojim dugogodišnjem članstvom u udruzi izviđača XV SDI Tornado, gdje ima poziciju volontera jer vodi satove izviđača za niže uzraste te svake godine sudjeluje u akciji pošumljavanja.


Petra Durigl, 4.c