Dunavske legende

Crvena Marta

Legenda o Erdutskoj kuli

Legenda o svetom Ivanu Kapistranu

Legenda o Katici

Legenda o Kemzi

Dunavske legende

DANUrB+, Ekonomska škola Vukovar

Legenda o kapelici na priljevu

Legenda o Crvenoj Marti

Do prije stotinjak godina Zmajevac je i nosio ime Vörösmart, što na mađarskom znači Crvena Marta, prema okrutnoj feudalnoj vladarici s dugom crvenom kosom koja je živjela na ovim prostorima i tjerala strah u kosti svim Baranjcima. Prema legendi, ova je moćna vlastelinka naplaćivala prelazak preko Dunava jedan zlatnik, a ljude koji nisu imali za platiti tjerala je na rad u svojim vinogradima i pritom ih je tukla i bičevala.

pročitaj više

Legenda o Erdutskoj kuli

Prije mnogo godina gospodari dvorca željeli su se zaštititi od neprijatelja s Dunava. Ovo brdo bilo je idealno za osmatračnicu. Vidi se daleko na drugu obalu Dunava, ali i na sve strane uokolo. Tadašnji gospodar dao je izgraditi kulu koja će poslužiti i za obranu. Vojnici bi na puškarnicama mogli vidjeti neprijatelja i braniti selo, ako tko pokuša nepozvan ući. Da zaštite grobove svojih umrlih, gospoda su odlučila u podrumu kule napraviti grobnicu. Tako neće biti plijen pljačkaša kao do tada.

+pročitaj više

Legenda o svetom Ivanu Kapistranu

Milijuni su slušali njegovu vatrenu riječ. Bio je on i ljubljen i mržen, bio je predmetom divljenja i prezira kao malo tko; oko njega se vodi borba sve do naših dana. U svom vremenu zasjao je poput meteora. Izišao je iz tame i ponovno je nestao u tami. Neizvjesno je njegovo porijeklo, nepoznato je i samo ime njegova roda; nitko ne zna gdje počivaju njegove kosti. Jeka njegova glasa, kojim je odzvanjao prije pola tisućljeća, neka i danas odjekne Zapadom i neka probudi uspavane savjesti. Legenda kaže da je sveti Ivan Kapistran na samrti obećao subraći da dokle god njegovo tijelo bude počivalo u Iloku, iz njega neće nestati franjevaca, što se pokazalo točnim. Na njegovom grobu dogodila su se brojna čuda i ozdravljenja.

Legenda o Katici

Za turskog pašaluka u Vukovaru živio je ondje čestiti kršćanin Marko Lukić, te je imao u sretnome braku jedinicu Katicu. Zamalo umre on i žena mu, te sirota Katica ostade sama kao prst. Kako je bila pobožna, zavjetovala se dragoj Gospi da će ostati djevicom. Da si pribavi svagdašnji krušac, sakupljala je jagode, ljekovito bilje i korijenje u šumi. S vremenom se djevojčica razvila, da je bila čuvena zbog svoje ljepote u Vukovaru i okolici. Jednoga će dana po običaju kupiti jagode u šumici kraj sela Lušca. Nuto na svoj užas najednom spazi kraj sebe vukovarskog kajmakama (načelnika) Hasana. Ovaj je stade odmah salijetati griješnim ponudama, no naša Katica zagrabi kao srna u bijeg. Na njenu sreću izmiliše najednoć iz one šumice dva kršćanina, koji jadnicu jedva osokoliše i umiriše. Postiđeni Hasan stade tuliti od jada i bjesnila, zagrozivši joj se, da se sutradan imade zacijelo stvoriti u spomenutoj šumici, ako joj je život mio. Ona dva poštenjaka dovedoše svu dršćuću Katicu do neke kolibice. Sutradan ujutru čeka Hasan nestrpljivo na djevojku, ali nju ne bi sada nikakva paklena sila u Lužac dopremila. Hasan se sve pjeni od srdžbe, što mu tako siguran plijen umače, te stade od vaja i očaja guliti i čupati rusu bradu svoju i o paklenoj osveti razmišljati.

Naloži svome sluzi Ibrahimu neka Katici, kada pođe u nedjelju u crkvu, potajno podmetne njegov dragocjen prsten u džep. Poslije službe Božje, stvori se kao iz oblaka pred drvenom crkvicom vukovarskom Hasan ljuti te zagrmi: „Tko se to usudio od vas đaurske štenadi ukrasti moj skupocjeni prsten; držim da će ta drskost tog lupeža haka (sigurno) glave stajati!“ Ibrahim, loši sluga još lošijeg gospodara, stade sada svima džepove prevrtati dok konačno ne nađe taj kobni prsten u džepu prestravljene Katice. Svjetina se sada stade kameniti od čuda: ta kako bi mogla čestita Katica najednoć biti podla tatica! Hasan je smjesta dade uhititi, te je baci u tamnicu ljutu. Kada se je sirotica osvijestila preporuči se suznim očima Pomoćnici kršćana – dragoj Gospi. Hasan je ponovno u tamnici napastvovaše, te joj obeća bregove i planine zemaljskih užitaka, ali Katica odoljevaše neprestanim zamamnim obećanjima raspuštenika i prevjernika. Bijesan i očajan zbog njene postojanosti, dade nevinu djevojku pogubiti, te mrtvo joj mučeničko tijelo baciti pred gladne pse. Međutim, pobožni vukovarski kršćani iskupiše za skupe novce njene mučeničke ostatke od krvnika, te je noću u najvećoj tišini ukopaše baš na onome mjestu gdje je danas crkvica Svete Petke na Dobroj vodi.

Legenda o Kemzi

Prema pričama onih koji su navodno vidjeli neman, Kemza je nalik velikoj ribi, a najviše sliči somu pokrivenom muljem i travom. Drugi pak tvrde da je sličniji čovjeku s kandžama i dugim repom. Za razliku od čudovišta iz Loch Nessa, Kemza nikada nije bio tako popularan. Tome je možda doprinijela činjenica da nema snimaka. Jedna jedina snimka iz 1938. godine za koju je mislilo da predstavlja Kemzu, predstavlja zapravo dijete iz sela Lipe koje lovi ribu.

Smederevski ribiči godinama prenose legende o Kemzi, misterioznoj nemani iz Dunava. Nitko ne zna kada se Kemza prvi put pojavio, ali sudeći po imenu koje ima turske korijene, priča vjerojatno seže u vrijeme Osmanskog carstva. Tada je ovdje prerađen najvjerojatnije neki od slavenskih mitova o vodenim duhovima. O Kemzi je pisao i povjesničar Leontije Pavlović koji ga je opisao kao "oličenje zla koje vreba priliku da nekoga udavi". Napisao je i da neman "ribare i kupače navlači u virove gdje repom zaplete žrtvu kojoj onda nema spasa".

Legenda o kapelici na Priljevu

Tada jedva doteturali su do jednog uzanog sokačića, koji je bio usred spahinske bašće sučelice vlastelinskom dvoru. Ovdje prisloni hulja Ištvanović našeg vinskim duhom obmamljena Ivana, da tamo drijema, dok se na svoj užas ne probudi. U pomenutom sokačiću najednoć zaskoči Ištvanović iz zasjede na Išpana Matića, koji se je ondje na svoju nesreću slučajno desio, te ga nakon očajnog hrvanja na zemlju obori, oplijeni i ubije. Krvav nož te njegovo ime i prezime u korice urezano, odviše je jamčilo, da je Ivan glavom ubilac i zločinac. Uto ga pograbe jake šake...U ono strogo i vrlo ćudoredno doba bio je proglašen prijeki sud u Vukovaru za svaki grabež i umorstvo, tako da je svaki sumnjivac već za 24 sata visio! Uoči tako nemile smrti stade Ivan iz sveg glasa naricati Gospi. Nuto čudo, kakovo Vukovar nikada jošte dosle doživio nije... Gospa najednoć zakrili nedužnog Ivana, da ga nitko više nije mogao za čitav četvrt sata istrgnuti iz materinjeg naručja Njenog. Nato stadu Vukovarci klicat: - Ivan je nevin, Ivan je nevin! Ta sama ga naša Gospa na hrastu brani! Uskoro pronađoše Vukovarci u Vuki leš nesretnog Ištvanovića, a u džepu njegovog otrcanog kaputića nađoše sat ubijenog išpana Matića. Ovom tronutom i vanrednom zgodom zavjetovahu se Vukovarci, da će prvom zgodom podignuti Gospi na hrastu kapelicu. Ivan je bio odmah pušten na slobodu, te je jošte dugi niz godina poživio poštovan od svakoga sve do smrti svoje.”

Nekoć je živjelo u Vukovaru dvoje čestitih supruga: spahinski lugar Ivan Matijević i njegova dobroćudna žena Liza. No nesretno društvo iskvarilo je ubrzo srce njenog dosele vjernog i dobrog supruga Ivana, da ju je najednoć odnemario. Nesretnik je zalazio u zakutne krčme te tamo trošio novce i dragocjeno vrijeme, pijući i kartajući se do zore. Dragi Bog je nadario supruga zornim sinčićem Markom. No niti ova spona njihovih bračnih srdâca nije više mogla da skloni Ivana na čestit I krjepostan život. Tužna bi Liza sa svojim čedancem ljuto gladovala, te se je od nužde previjala i češće jadikovala i naricala, da se jeća u komšiluk čulo. Vlastelinski išpan Matić vidjevši, da nema od Ivana nikakve koristi, otpusti ga iz službe. To se je Ivana tako na zlo dalo, da je mislio Matića ubiti. Na to ubistvo najviše ga je poticao i nagovarao neki Mišo Ištvanović, najgori pijanica i propalica u Vukovaru. Dapače kažu, da je to učinio iz puke osvete prema njegovoj ženi Lizi, koja da ga je u svoje vrijeme odbila te ga prezirom vazda izbjegavala. Jednoć u zabitnoj i čađavoj krčmi k “zelenom orozu” sjedila su do u kasnu noć naša dva znanca, pijanci Ivan i Mišo. Kada je Ištvanović ljudski opio Ivana, izvadi mu iz džepa nož, te ureže u korice ime i prezime Ivanovo. Ovako pijana izvede napolje.