Dan škole

školska godina 2020./2021.

Literarni i likovni radovi

Osnovna škola Nedelišće

Koronadnevnik ili privremeno nenormalno Srijeda, 16. prosinca 2020. Dragi dnevniče! Opet sam u samoizolaciji. Već treći put otkad je počela školska godina. Ovoga puta stvar je ozbiljnija jer je korona ušla u naš dom. Kod mame, brata i sestre utvrđena je RNK SARS-CoV-2. To znači da su pozitivni na koronavirus. I ja sam bila na testiranju. Jako sam se bojala, ali uopće nije bilo strašno. S nestrpljenjem iščekujem rezultate testiranja. Nadam se da sam otpornija od njih i nisam pokupila virus. Tijekom svoje prve samoizolacije bila sam zbunjena, ali i pomalo uzbuđena zbog svega što bi se moglo dogoditi nakon što je moja najbolja prijateljica Tara postala kovidpozitivna. Bila joj je pozitivna cijela obitelj. Na svu sreću nije im bilo jako loše. Nadam se da će tako biti i mojima. Drugi put sam bila u samoizolaciji zbog učiteljice iz Hrvatskog jezika. Kad je ona ostala preventivno u izolaciji, održala nam je sat putem videopoziva. Mi u razredu, a ona kod kuće. Bilo je to dosta neobično, ali i zanimljivo iskustvo. Imali smo poteškoća s tabletima i mikrofonijom. Nakon sata sve su nas poslali kućama i odredili nam mjeru samoizolacije te nastavu na daljinu. Nadam se da mi je ova treća samoizolacija ujedno i posljednja. Na svu sreću završava prije Božića.

Petak, 25. prosinca 2020. Dragi dnevniče! Svake godine Božić je za mene najsretnije vrijeme, a ove godine nemam onaj božićni osjećaj. Ispod bora pronašla sam laptop koji sam već dugo željela zbog online nastave. Iako me poklon oduševio, nisam bila presretna jer nijedan poklon ne može zamijeniti ono što mi je najvažnije u vrijeme Božića – druženje s obitelji i božićni ručak s cijelom rodbinom.Da smo ove godine bili na božićnom ručku kod bake, to bi bio pravi Božić, iako znam da bi božićni duh nakratko pokvarila rasprava o koroni. Općepoznato je da svatko u našoj obitelji ima drugačije mišljenje o svemu. Mama i baka rekle bi da se trebamo pridržavati svih pravila, stalno nositi maske, biti na distanci čak i ako smo već preboljeli koronu. Na to bi teta rekla da joj je u toj priči o koroni nešto sumnjivo. Ja bih na sve to samo šutjela i smijala se jer sam već triput dokazala da mene korona zaobilazi. I djed bi se sa mnom smijao i rekao: Vidiš, mala moja, ovo su ti rasprave današnjih starijih. Ono u čemu bismo se svi složili bilo bi da baka sprema najfiniju piletinu i mlince. I da su sljedeća dva tjedna ključna. Kad smo se s bakom i djedom danas čuli preko videopoziva, razveselili su se vidjevši naša nasmijana lica, a mi smo bili zadovoljni što nas tehnika ipak spaja u ovim neobičnim danima.

Utorak, 29. prosinca 2020. Dragi dnevniče! Danas sam prvi put u životu osjetila potres. Kad su se počeli tresti ormari, odmah sam znala o čemu je riječ. Za potrese sam čula već kao mala. Tata mi je pričao o njima, a sigurna sam da doma imamo i neku knjigu o potresima jer moj tata obožava knjige i često ih kupuje. Moram ju pronaći i vidjeti što tamo piše jer na TV-u govore da bi se mogli dogoditi i novi potresi poslije ovoga u Petrinji, Glini i Sisku koji je osjetila cijela Hrvatska. Moram biti spremna. Mama je digla cijelu paniku. Mislim da bi nas, ako bi bila u mogućnosti, odvela na Mjesec samo kako bi bila uvjerena da smo svi sigurni. Na popodnevnim vijestima vidjela sam posljedice razornoga potresa. Kao u filmu. Kad sam čula da je poginulo sedam ljudi, nije mi bilo svejedno. Među poginulima je i djevojčica Laura, moja vršnjakinja. Kako li je sad njezinoj obitelji i prijateljima? Sretna sam što moje Međimurje nije pretrpjelo nikakve štete. Lokalni mediji izvještavaju da Međimurci već naveliko prikupljaju pomoć za stradale krajeve. Moji susjedi, koji su se odselili u Austriju, malo prije su objavili da svoju praznu kuću daruju jednoj unesrećenoj obitelji iz Petrinje. Cijelo susjedstvo odlučilo je pripremiti sve što će im u kući biti potrebno kad stignu. Ponosna sam jer smo i mi odnijeli svakojake potrepštine. Ako svatko pomogne onoliko koliko može, ljudi će biti sretniji.

Petak, 1. siječnja 2021. Dragi dnevniče! Mislim da se svi slažemo u jednoj želji – samo da se ne ponovi stara! Zapravo, 2020. godina i nije bila toliko loša ako izostavimo: koronu, distancu, maske, čudne blagdane provedene bez baka i djedova, online nastavu, samoizolacije svaki drugi tjedan, nemogućnost putovanja, propusnice, smanjena druženja, potres... Ne, uopće nije bila toliko loša ako ju zamislim bez ovih sitnica. Ovo će sigurno biti naša godina! viknula je moja prijateljica Tena s kojom sam dočekala novu. Ja sam s puno nade i samopouzdanja rekla: Svaka nova godina će biti naša godina, imamo tek trinaest! Utorak, 12. siječnja 2021. Dragi dnevniče! Za manje od tjedan dana počinje drugo polugodište. Nasreću, prvi tjedan ili dva imat ćemo nastavu na daljinu. Veselim se online nastavi samo zato jer mi je grozno u školi u vrijeme ove pandemije. Opterećuje me stalno razmišljanje o distanci i zaštitnim maskama kao i pridržavanje epidemioloških mjera. Veselit ću se pravoj školi kad više ne bude korone. Jučer sam pomislila da će to biti zaista uskoro jer je objavljeno da se broj zaraženih smanjuje. No danas su rekli da se očekuje treći val i neki novi, mutirani soj virusa koji se puno brže širi. Ima li kraja ovome? Sanjam o danu kad će ovo novo normalno završiti. Sve sam više sigurna da se ovo stanje ne bi smjelo nazivati novo normalno jer nije normalno. Privremeno nenormalno bio bi prikladniji naziv. DORA BARBIĆ, 7. a

Kristijana Horvat, 3.D

Katja Kelenc, 3.b

Kako mi je bilo u petom razredu Moja školska godina bila mi je pomalo neobična. Dogodilo se mnogo toga. Pojavio se virus (covid-19) koji je puno toga promijenio u mojem školovanju i djetinjstvu. Nismo se mogli družiti, škole su bile zatvorene. Nedostajalo mi je društvo u školi, ali i učitelji i učiteljice. Od 1. do 4. razreda nastava u Dunjkovcu mi je bila samo u prijepodnevnoj smjeni pa sam imao puno više vremena za učenje i igru. Za vrijeme online nastave nedostajalo mi je druženje s prijateljima, školski izleti i odlasci u kazalište. Škola koja je bila online nije bila loša, ali mi je škola uživo bila bolja. Sve te promjene koje su se zbivale utjecale su na mene. Izgubio sam volju za učenjem. Kad sam ponovno krenuo u školu, shvatio sam da nisam dovoljno učio i sad želim to promijeniti. Od predmeta najviše mi se dopada Geografija, a manje Povijest. Sljedeću školsku godinu želio bih da ne bude puna straha i stresa. Nadam se da ćemo sljedeću nastavnu godinu provoditi na nastavi uživo bez maski i drugih ograničenja, a od učitelja očekujem isto malo više razumijevanja i osmijeha na licu. Ja se isto mislim malo više potruditi oko učenja da se na kraju s učiteljima nasmijemo. Karlo Kirić, 5. b

Pismo budućnosti Draga moja budućnosti! Jako mi je drago što ti se mogu ovako obratiti. Zapravo imam puno pitanja za tebe. Ne znam odakle krenuti. Iskreno se nadam da ćeš biti bar malo manje oštra nego sadašnjost. Trenutno neke dijelove Hrvatske sadašnjost puno manje mazi nego ostale. Moglo bi se reći da ih trese u doslovnom smislu. Hoćeš li i ti biti puna prirodnih nepogoda, oduzimati ljudima živote, rušiti gradove, razarati domove? Moram ti se još požaliti na ljude - jako su tmurni i dosadni u zadnje vrijeme. Uopće im se ne vide nasmijana lica (zapravo nisam sigurna ni kako bi kad stalno nose maske), ali osim toga problem je što samo o njima pričaju… I o cijepljenju, koroni, samoizolacijama…. Pa sviđa li ti se takvo stanje? Hoćeš li i ti doći s maskom? Želim ti se još požaliti na ljudsku sebičnost, pohlepu i radoznalost. Ovo prvo dvoje je jasno, ali radoznalost… Zapravo mislim na onu radoznalost u negativnom kontekstu - kad ljudi nisu radoznali da nauče nešto novo, nego nekog ili nešto novo iz tuđeg života. Dok s druge strane ne poduzimaju ništa vezano za svoj. Na primjer, zaviruju u TUĐE dvorište, a u svojem nisu bili ni ne pamte od kad; gledaju i komentiraju TUĐU djecu, a ne znaju što se događa u životu njihove djece… I mogla bih tako nabrajati u nedogled. Najgore je to što kad netko treba pomoć, više nikoga nije briga o čemu se radi i nitko nije zainteresiran da pomogne. Ovo je malo teži zadatak, ali ako je ikako moguće, zamolila bih te da makneš tu negativnu radoznalost iz tog našeg „čovječjeg“ svijeta. Mogla bih se još dotaknuti i nepoštovanja različitosti, ismijavanja žena, ekološke neosviještenosti, vršnjačkog nasilja, ovisnosti, ali mislim da bih te time samo dodatno rastužila. Evo, ovim pismom sam ti pokušala dočarati bar dio naše sadašnjosti i svakodnevice. Nadam se da ti se ne sviđa i da ćeš barem nešto promijeniti po pitanju toga. S puno nade i iščekivanja očekujem tvoj odgovor i nadam se najboljem. Tvoja Tena Tena Perenc, 7.b

Jakov Perenc, 2.P

Fran Šegović, 4.a

JE LI LAKŠE BITI ISTI? Imam jedno pitanje koje se vjerojatno svi pitaju, stariji i mlađi, a to je je li lakše biti isti? Je li normalno da danas rijetko kada naiđemo na neku jedinstvenu osobu koja se ističe od ostalih? Pogledamo li današnje generacije, pronaći ćemo brdo sličnosti među njima. Bila to šminka, odjeća ili frizura jedni će ličiti na druge. Sasvim je normalno nekada ne biti zadovoljan sa svojim fizičkim izgledom, ali ponekad se granice prelaze. Velik utjecaj na mlade imaju poznate ličnosti tzv. influenceri te njihove „savršene“ objave. Poznati će uvijek reklamirati svakakve kremice i ostale kozmetičke preparate koji će nas navodno pomladiti za 10 – 15 godina, od njih će nam nestati sve kožne nepravilnosti i celulit. Je li to zapravo tako? Pa naravno da nije. Oni su masno plaćeni kako bi reklamirali poznate brendove i tako nas naveli da potrošimo što više novca. „Listajući“ društvenim mrežama često ćete naići na savršene slike na kojima ljudi nemaju ni jednu manu. Što se zapravo skriva iza te fotografije skroz je drugačije od onoga što je nama predstavljeno. Zbog toga mlade osobe, većinski djevojke, sebi nabijaju razne komplekse te imaju problema s prihvaćanjem sebe kakve zapravo jesu. Zbog toga se mnogi podvrgavaju plastičnim operacijama kako bi izgledali bolje da ih društvo prihvati. Danas nas nažalost neki neće prihvatiti ako ne nosimo poznate marke. Po mom mišljenju to nema smisla zato što cijena odjeće nije cijena čovjeka. Mnogi to ne prihvaćaju zato što su možda odgajani u bogatim obiteljima koje ih nisu naučile da nisu svi ljudi financijski jednaki i da ih se na temelju toga ne treba osuđivati. Sve su to razlozi zašto danas nećemo pronaći jedinstvene osobe koje se neće bojati tuđih mišljenja i koje se ne boje prihvatiti sebe kakvi zapravo jesu. Uvijek je lakše biti isti zato što se tako lakše uklapamo u društvo, ali tu gubimo sebe i svoje posebnosti. Koliko god bilo teško biti svoj moramo se pokušati oduprijeti želji da budemo netko drugi. S razlogom smo svi drugačiji. Tena Klišan, 8.a

Kako mi je bilo u petom razredu? Sjećam se uzbuđenja koje sam osjećao prvoga dana u petom razredu. Kao da je bilo jučer, a već smo na kraju školske godine. Ova školska godina bila je uzbudljiva. Počela je s posebnim oprezom i maskama. U četvrtom razredu već smo se svi međusobno dobro poznavali, a u petom smo dobili nove učenike i profesore s kojima smo se tek krenuli upoznavati. Nedostajali su mi neki prijatelji s kojima sam četiri godine dijelio isti razred. Nedostajali su mi izleti, posjeti kazalištu i druženja izvan škole. Neko vrijeme imali smo online nastavu, ali mi se više sviđa nastava u školi, blizina drugih učenika. Zadovoljan sam svojim radom, ali nisam zadovoljan što nam je bilo potrebno neko vrijeme na prilagodbu pa su nam i ocjene bile niže zbog toga. Sada kad smo peti razred, osjećam se pomalo odraslije, zrelije… Najviše volim Informatiku jer učimo nove tehnike programiranja, prezentacije i koristimo nove korisne programe. Najmanje mi se sviđa Povijest jer ima puno informacija koje je katkad teško upamtiti. Od sljedeće godine očekujem da bude bolja, da nam uvjeti budu realniji i da ne bude online. U svom načinu rada planiram više se posvetiti učenju i redovitije pisati zadaću. Dino Košak, 5.b

Lea Branilović, 4.D

Lara Cikač, 4.P

Zelena ljubav (osvrt na film) Zelena ljubav autorski je dokumentarni film koji govori o nesvakidašnjoj ranoj ženidbi. Film je snimljen 1967.godine, a njegov je autor Rudolf Sremec. Iako traje samo četrnaest minuta, svašta se ispreplitalo. Anica je petnaestogodišnja djevojka koja mora stupiti u brak s punoljetnim dječakom. Naravno, u to vrijeme bilo je to sasvim normalno; svi su poštivali odluke odraslih i roditelja i nitko se nije bunio. Kroz cijeli film možemo vidjeti da je Anica nesretna i stalno gleda u pod kad odgovara sucu. Morali su biti na sudu da se utvrdi mogu li sklopiti brak. Kad god bi sudac pitao Anicu nešto, odgovarala bi mu s „Paa…“, što bi značilo da nije bila sigurna u ono što govori. Film je sniman u crno-bijeloj tehnici te se prikazuju stop kadrovi. Asocijativna montaža vidi se kad lik gleda kroz ključanicu. Glazba je na nekim dijelovima vesela, brza i glasna, a na drugim tužna, spora i tiha. Vesela glazba većinom se koristi na „sretnim mjestima“; npr. kada gosti ulaze u salu gdje se slavi svadba. Tužna glazba se većinom koristi na „nesretnim mjestima“; npr. kada Anica trči sa svadbe. Anica ide u 8.razred i govori da se ne udaje zbog novaca, već zbog ljubavi. No iako tako tvrdi, moje mišljenje nije takvo. Ja mislim da je zapravo prisiljena na udaju, jer se u to vrijeme gledalo da se što bogatije udaš i pridoneseš nešto novoj obitelji. I to su zapravo dječakovi roditelji htjeli iskoristiti. Autor je filmom želio prikazati probleme rane ženidbe. Sami film dobro je snimljen, lako razumljiv, dobro je prikazan sam problem. Mislim da problematiku filma ne bi baš svi razumjeli, iako je problem aktualan i dan danas. Karina Šarić, 8.d

Kako mi je bilo u petom razredu? Kao da sam prespavao jednu noć i već je došao kraj školske godine. Prvog dana u novoj školi osjećao sam se nesigurno. Sve mi je bilo veliko i novo. U Područnoj školi Dunjkovec svi smo se poznali i djeca i učitelji, u Nedelišću nisam poznao učitelje ni djecu i bila je jako velika gužva. U školu putujem autobusom što znači da ne smijem zaspati jer će mi autobus pobjeći. Dobio sam nove uzbudljive predmete pa sam naučio mnogo o Rimu, Staroj Grčkoj, vodama, tlu, geometriji, a najviše su me namučili padeži. Dosta vremena škola je bila online što je bilo mnogo teže jer ja puno više naučim u školi. Nedostajali su mi prijatelji i veliki odmor kad se šalimo i smijemo. Ove sam se godine puno više učio nego u nižim razredima i imam dobre ocjene. Najdraži mi je predmeti su mi Informatika i Tehnički, a najteži mi je Engleski. Najviše mi se svidjela lektira Koko u Parizu. Ove godine nismo išli na izlete niti na predstave što mi je nedostajalo. Nadam se da će sljedeća godina biti bolja te da nećemo više nositi maske i da polazimo u školu svaki dan. Nadam se da ću postati još bolji đak i da ću narasti još koji centimetar. Vinko Sabol, 5. a

Dina Janeš, 1.a

Bruna Horvat, 1.b

Kako mi je bilo u petom razredu? Ova školska godina mi je bila pomalo dosadna, ali je brzo prošla. Prošle školske godine su bile puno zabavnije i bolje. Bile su i bez korone. Ove školske godine sam naučio dosta novoga: kako je to biti u samoizolaciji i na online nastavi u višim razredima, kako napraviti istraživački rad te kako se družiti s prijateljima preko mobitela, tableta i playstationa. Ove školske godine mi je nedostajalo normalno učenje u školi i druženje s prijateljima pod odmorima. Jako mi nedostaju školski izleti te odlasci u muzeje i kazališta. Najviše mi nedostaju odlasci u kino. Online nastava mi se u početku nije baš sviđala, ali kako je vrijeme prolazilo, sve bolje sam se prilagodio takvom načinu rada. Bilo mi je ljepše i opuštenije pratiti nastavu u svojoj sobi. Kad sam saznao da se moramo vratiti na normalnu nastavu u školu, bio sam jako tužan. Ove školske godine zadovoljan sam svojim radom. Više sam učio i bolje radio za vrijeme nastave u školi, nego na online nastavi. Za vrijeme online nastave puno sam više vremena potrošio na učenje i rad, ali su u nekim predmetima rezultati bili malo slabiji. Mislim da sam se dobro prilagodio višim razredima. Lijepo mi je što imam više učitelja, ali mi nije lijepo što imam više obaveza. Od predmeta, najviše mi se sviđa Engleski jezik, a najmanje Matematika. U sljedećoj nastavnoj godini očekujem još više obaveza. Želim da se vratimo u normalu i da ne bude online nastave. Najviše od svega priželjkujem školske izlete i druženje s prijateljima. Vid Kirić, 5. a

Protuletje Došlo je fletno vu zelenom gaju, i po celom je šarenom kraju. Otprti su vu hiži stalno obloki, a po gaju šumiju glasno potoki. Vu vrčaku našemu visibabe dišiju, a bae i dedeki se srečni budiju. Fini so kolači gda k baki se dojde, i mom mi vu veselju den projde. Toplo nas sonce prelepo greje, a dečec se mali tak lepo nasmeje. Zato je i črleno dišeče cvetje, lepo nam je, lepo, prelepo protuletje. Lora Marciuš, 6. b

Elena Kovačić, 2.D

Doris Sekirnik, 2.b

Kako mi je bilo u petom razredu? Tijekom ulasku u školu na početku petog razreda nisam bila sretna jer nema više toliko druženja s prijateljima. Također, moram pisati domaće zadaće i učiti. Ova školska godina bila je teža nego ostale. Prošla školska godina bila je mnogo lakša. Naučila sam puno novih stvari, jedna koja mi se najviše sviđala bila je gradivo o Grčkoj. U ovoj školskoj godini nije ništa previše nedostajalo, jedino možda izleti. Najviše su mi nedostajali izleti u kazalište i druženje s prijateljima. Meni se puno više sviđa nastava u školi. Tijekom online nastave teže je pratiti lekcije .Učitelji nas ne mogu vidjeti ni sve čuti na online nastavi. Baš i nisam zadovoljna svojim radom. Promijenila bih mnogo stvari. Sada imam puno više obaveza, ali sam se prilagodila. Dobila sam mnogo novih učitelja i prijatelja u razredu s kojima se dobro slažem. Jako volim Prirodu i Povijest. Očekujem da nećemo imati online nastavu ili biti u samoizolaciji. Priželjkujem da dobijemo neku novu učiteljicu ili učitelja. Nadam se da će svi učenici završiti pozitivno peti razred i da ćemo svi skupa krenuti u šesti razred. Planiram promijeniti način učenja. Počet ću više učiti tako da mi prosjek ocjena bude što bolji te da mogu dalje planirati što želim biti kad odrastem. Lana Kovač, 5. b

Kako je bilo u petom razredu Ova školska godina bila je za mene jako zanimljiva i neobična. Budući da sam iz četvrtog razreda prešao u peti, bila je to velika promjena za mene. Krenuo sam u Nedelišće. Mada sam se jako veselio tome, bilo me i malo strah kako ću se tamo snaći. Sada vidim da nije bilo potrebe za strahom niti bilo čime drugim. Isprva mi je bilo čudno to što ima mnogo novih učenika, učitelja, velika je škola, ali ubrzo sam se priviknuo na sve to. Naučio sam puno toga novoga i zanimljivoga iz raznih predmeta koji su nam bili novi. Najviše mi je ove godine nedostajala nastava uživo te moji prijatelji iz škole - oni stari prijatelji otprije, kao i novi koje sam stekao u petom razredu. Nažalost, zbog ove situacije u kojoj se nalazimo, bili su nam uskraćeni svi izleti te odlasci na bilo kakva veća okupljanja i druženja nas djece. Jako sam tužan što smo skoro cijelu školsku godinu proveli u online nastavi i izgubili puno vremena na sjedenje ispred kompjutera -umjesto da smo svi skupa bili u školskim klupama. Zbog svega toga sam malo popustio u učenju. Kada smo bili u školi, bilo je lakše i jednostavnije učiti. Lakše je bilo naučiti novo gradivo uživo nego online, ali priviknuo sam se na sve to. Najdraži predmet mi je Povijest zbog mnogo zanimljivosti koje saznajem svaki sat. Najmanje mi se sviđa Glazbeni. Nisam baš pjevački nadaren pa mi Glazbeni nije baš najbolje sjeo. Trudim se iz svih predmeta učiti i dobiti što bolju ocjenu. Nadam se da će sljedeća školska godina biti bolja od ove i da ćemo otpočetka krenuti s nastavom iz školskih klupa te da ćemo cijelu godinu biti u školi, a ne imati online nastavu od kuće. Odlučio sam da ću u šestom razredu otpočetka krenuti s učenjem te da neću ponoviti neke greške koje sam radio sada u petom razredu u vezi učenja i pisanja domaćih zadaća. Tako sam ja završio svoj peti razred još u iščekivanju hoće li biti odličan ili vrlo dobar. Petar Novak, 5. b

Nikol Kirić, 2.b

Mia Gašparlin, 3.P

Kako mi je bilo u petom razredu? U ovoj školskoj godini dogodile su mi se i dobre i loše stvari. Mnogo je bila zahtjevnija i teža od prošle godine. Ova školska godina za mene je predstavljala nešto novo. Nove predmete, nove profesore i nove prijatelje. Krenuvši u peti razred, upoznala sam nove prijatelje. Malo sam bila tužna što nismo ostali na okupu svi iz četvrtog razreda, ali sada sam se priviknula na novo društvo i više mi nije žao. Ove školske godine naučila sam mnogo toga novoga. Dobila sam četiri nova predmeta od kojih su tri zanimljivi, a jedan pomalo dosadan. Najdraži predmet mi je Likovni, a najgori Matematika i Povijest. Nedostajali su mi školski izleti i odlasci u kazališta. Također mi je nedostajala „normalna“ nastava umjesto online. Kad smo bili online na nastavi, priznajem, nisam baš previše učila. Nekako sam izgubila volju za učenjem i nedostajali su mi moji školski prijatelji. Željela bih da ova korona završi i da idemo normalno u školu i na školske izlete. Također nešto novo su mi bili viši razredi i profesori koji su se mijenjali za svaki predmet, ali s vremenom sam se naviknula na njih. Bila je jako teška i naporna ova godina. Zahtijevala je mnogo rada i truda. Nezadovoljna sam što sam ponekad bila lijena za učenje i time dobila slabije ocijene. Od nove školske godine očekujem da će biti još teža i zahtjevnija nego ova. Pokušat ću učiti redovito i još više se truditi oko ocjena. Neću se morati privikavati na prijatelje i profesore, ali ću morati dobro grijati stolicu. Najviše želim da korona nestane te da redovito idemo u školu i na školske izlete. Želim da se sve vrati u normalno pa tako i škola. Lana Ciglarić, 5. a

O najvećim i najtežim stvarima svoga života nitko ne voli govoriti Moja baka, zvala se Marija. Zvali smo je Mirjana. To mi se ime više sviđalo. Ona i djed živjeli su u ulici odmah kraj naše, par minuta hodanja. Voljeli smo se došetati do tamo da malo rastegnemo noge i uzmemo malo svježeg zraka. Kad bismo tamo otišli, roditelji bi samo razgovarali s bakom i djedom, a ja bih radio nešto svoje, što god bi mi palo na pamet . Bio sam tada još malen pa sam stalno morao raditi nešto. Ponekad sam se mogao suzdržati, ali nikada se nisam kod bake i djeda. Zašto? Zato što bi mi baka uvijek dala najdražu čokoladicu i svaki sam put prije dolaska bio uzbuđen i nestrpljiv. Baka Mirjana bi mi uvijek dala tu čokoladicu sa smiješkom i ja bih je sa smiješkom primio. Kada i nismo bili kod njih, nisam mogao dočekati idući posjet. Nisam htio da mi bilo tko kupi te čokoladice, htio sam da me to podsjeća na baku - dobro me i sada podsjeća. Svake bi godine roditelji, baka, djed i ja imali malu berbu (budući da su baka i djed u dvorištu imali grožđe). Jedne me godine nešto začudilo; baka je tek izašla iz kuće usred berbe, ne baš u najboljem stanju. Nekako je šepala pomalo, više nego inače, ali pozdravila me smiješkom kao i svaki put. Brinuo sam, no nisam htio pitati što joj je da je ne uvrijedim. Svaki je put bilo sve gore, dok na kraju nije niti ustajala iz kreveta, čak ni na toalet. Nije mi više davala čokoladu, ali me nije bilo briga za to, nisam volio misliti na to. Sjećam se dana kad smo joj kupili prve pelene, jer nije uopće mogla ništa. Jedva je rekla koju riječ, a njene zadnje se ne sjećam. Ali se sjećam nečega drugoga. Jedan sam put ostao doma kada su mama i tata otišli u posjet baki. Prošli mi je tjedan dala onu čokoladicu i probala se nasmijati. Čuo sam auto mame i tate, nisam ništa previše mislio, dok nisam vidio kako mama plače. Tada sam samo pogledao nepojedenu čokoladu. Tin Gašparlin, 8.d

Maja Novak, 1.P

Marin Trupković, 3.a

BILLY ELLIOT -komentar- Krajem svibnja na satu medijske kulture gledali smo igrani film Billy Elliot. To je film prekrasne poruke, ispunjen zanimljivim događajima pa i nekim životnim problemima. Uživali smo u filmu puna tri sata hrvatskog jezika. Billy Elliot bio je talentiran dječak velikog srca. Odlučio je slijediti svoje snove te razbiti sve predrasude. Njegov je san bio plesanje baleta. U tome je i uspio. Kroz život ga je slijedila misao „uvijek budi ono što jesi“. Njegov život bio je težak, izgubio je majku, a obitelj mu je bila siromašna. Sve ga je to još više ojačalo na njegovom putu, no ponekad bi Billy zastao pred zidom. U takvim trenucima kad mu je bilo teško svoju je ljutnju i žalost izražavao plesom. Plešući, osjećao se kao struja i to ga je veselilo. Dječak Billy Elliot u filmu je glumio savršeno. Njegov mi se otac na početku nije svidio. Smatrao je da balet nije za muškarce te da se dječaci moraju baviti isključivo sportovima kao što je boks. Billy mu je dokazao da je svaki sport kao i ples i za djevojčice i za dječake. Drago mi je da je na kraju otac bio jako ponosan na svog sina. Malo mi je žao što Billyev brat nije cijelo vrijeme pokazivao ljubav prema njemu, nego samo kad je Billy odlazio. U filmu mi se iznimno sviđala glazba. Klasična i rock glazba prikazivale su Billyeve osjećaje. Poruka ovog filma je da uvijek radimo ono što volimo i što nas čini sretnima. Veliku ulogu u ostvarenju naših snova ima i naša obitelj. Kad nas podržava i vjeruje u nas, sve je lakše. Moramo razbiti sve predrasude za dječake i djevojčice te dokazati da svatko može raditi ono što mu srce želi. Sara Pintarić, 7.c

Kako mi je bilo u petom razredu? Ova školska godina bila je veliki izazov za mene. U četvrtom razredu naučio sam što je online nastava pa me u petom nije iznenadila, ali smo mi iz PŠ Dunjkovec promijenili i zgradu i sve učitelje. Bio sam dosta nesiguran kad sam krenuo u peti razred zbog novih predmeta, no na kraju su mi oni omiljeni. Čak sam iz Geografije uspio doći i do županijskog natjecanja. Kad je krenula online nastava, zatvorili su se i bazeni pa nisam mogao ni na plivanje. Školski izleti mi baš ne nedostaju, ali lijepo je kad idemo posjetiti muzej. Online nastava mi je zanimljivija jer su sve zadaće napisane na Teamsu, a u školi moram malo bolje paziti da nešto ne zaboravim. Kad sam krenuo u peti razred, znao sam da su sada ocjene stvarno bitne ako se želim upisati u srednju školu po želji. Za sada sam zadovoljan i s ocjenama i s učiteljima, jer sve obveze rješavam redovito. Najviše mi se sviđa Geografija. Taj predmet ne moram učiti jer sam uvijek u čakovečkoj knjižnici posuđivao knjige na tu temu. Najteži predmeti su mi Njemački i Engleski. Sljedeće godine nas čeka još više obveza, ali sada već znamo što učitelji očekuju od nas. Želja mi je da sljedeće godine malo više truda uložim u predmete gdje ocjene baš nisu onakve kakve želim. Mislim da je krajnje vrijeme da s obvezama ne čekam zadnje dane. Aleksandar Gašparlin, 5.a

Matija Mikulić, 2.a

Maša Oreški, 3.b

PUT DO ISPUNJENJA SNOVA (intervju sa sestričnom Theom Treska) Moja sestrična Thea Treska ima 19 godina. Nekada je polazila Osnovnu školu Nedelišće, kasnije Gimnaziju Josipa Slavenskog, a sada studira glazbeni biznis na sveučilištu u Londonu. Pitala sam ju o njezinom putu iz osnovne u srednju školu te iz srednje na fakultet, odnosno do ispunjenja snova. U kojem si razredu odlučila da ćeš ići u Gimnaziju Josipa Slavenskog? Zašto? U 6. sam razredu odlučila da ću ići u neku gimnaziju jer sve što sam tada htjela biti po zanimanju zahtijevalo je gimnazijsko školovanje, a u 8. razredu odlučila sam ići u Gimnaziju Josipa Slavenskog jer sam čula dobre stvari o njoj te sam već poznavala neke ljude iz Gimnazije. Kakav si dojam dobila kad si prvi put ušla u Gimnaziju? Iznenadilo me to što je bilo mnogo ljudi iz cijelog Međimurja i šire, a profesori su bili jako pristupačni i ubrzo je prestala nervoza. Sviđalo mi se da za neke predmete, poput kemije i biologije postoje specifični kabineti koji su posebno opremljeni za taj predmet. Kako si se u početku snalazila u školi? Jesi li prve školske dane prolazila s prijateljima iz osnovne škole? Srećom, poznavala sam nekoliko ljudi koji su bili iz Osnovne škole Nedelišće, pa sam prvih nekoliko tjedana provela s njima dok sam upoznala nove učenike. Zajedno smo upoznavali školu koja je prilično velika pa je zbog toga ponekad bilo teško pronaći pojedine učionice. Također smo se susreli s nekim novim predmetima koji su bili zahtjevniji, ali i u isto vrijeme zanimljivi.

Kako si upoznala nove prijatelje?Na početku prvog dana razrednica nam je dala papire na kojima smo trebali napisati par činjenica o svakom učeniku te smo tako dobili priliku da se međusobno upoznamo i porazgovaramo. Kasnije smo se dalje zbližavali tijekom školskih odmora ili van škole, npr.na kavi. Nakon 4 godine odlučila si se na fakultet za smjer glazbeni biznis u Londonu. Zašto baš taj smjer i zašto baš London? Od malena sam bila fascinirana Londonom i općenito Engleskom, ali prvi put kada sam počela ozbiljno razmišljati o tome bilo je na dodatnim satovima engleskog s učiteljicom Jasnom Pevec. Razgovarali smo o fakultetima u Engleskoj te sam tada odlučila da želim otići tamo. Ta želja me nikad nije napustila te sam šest godina nakon toga uspjela ispuniti tu želju. Što se tiče glazbenog biznisa, oduvijek sam bila zainteresirana za glazbu, ali nisam htjela biti na pozornici ili stvarati glazbu, već me više zanimalo što se događa „iza scene“ i kako funkcionira glazbena industrija. Studij glazbenog biznisa činio se kao savršeni izbor te sam odmah znala da je to za mene. Možeš li pobliže objasniti što učiš na fakultetu? U glazbenom biznisu uči se o različitim granama glazbene industrije, npr. kako biti menadžer pjevaču ili glazbenoj grupi, kako funkcioniraju diskografske kuće, kako se izdaje pjesma, kako su pjevači plaćeni, kako se organiziraju koncerti, itd. Na mom fakultetu praktični su radovi jako važni te svi imamo priliku zapravo isprobati sve te stvari, a ne samo učiti teoriju. U drugoj godini studija također se dobiva pripravničko stažiranje. U Engleskoj fakulteti traju samo tri godine, ali se uspije dobiti mnogo iskustva da se kasnije može dobiti posao.

Počela si imati nastavu na engleskom jeziku. Kako si se snalazila? Engleski je oduvijek bio moja jača strana te sam već par godina prije odlaska provodila većinu vremena čitajući knjige i gledajući filmove na engleskom. Nakon što sam došla, primijetila sam da su neke stvari različite poput načina izgovora ili novih riječi koje su specifične za Englesku. Također postoji problem naglasaka jer tu živi puno ljudi iz mnogo različitih država s mnogo različitih naglasaka koji su ponekad teški za razumjeti. Kakav je bio osjećaj prvi put putovati avionom, stići u London i snalaziti se tamo? Let avionom bio je uzbudljiv, ali sam defnitivno bila nervozna jer sam letjela po prvi put, i još k tome sama, u grad u kojem nisam nikad bila. Prije toga pitala sam prijatelje koji su to već prošli za savjet pa sam zato već znala što me otprilike čeka. London je sam po sebi jako velik grad s 9 milijuna stanovnika te snalaženje po njemu nije mačiji kašalj, ali je zahvaljujući današnjoj tehnologiji puno lakše. Kakav ti je dojam ostavio London? London je izrazito multikulturalan grad te pruža priliku da se upoznaju ljudi i stvari iz različitih dijelova svijeta. Također tamo nikad nije dosadno jer uvijek postoje nova događanja, mjesta i iskustva koje nisi probao. Ono što mi se najviše sviđa je da se svi mogu osjećati prihvaćeno i kao da su kod kuće. Je li ti se bilo teško odvojiti od roditelja i obitelji? Dakako da je teško odvojiti se od obitelji, ali uz modernu tehnologiju lako je ostati u kontaktu i čuti se preko videopoziva i svaki dan ako se želi. Naravno, uvijek je lijepo vratiti se i vidjeti ljude koji su ti nedostajali. Stela Dobranić, 8,d

Lorena Kregar, 3.D

Leon Mikolaj, 1.a

Maleno mjesto srca moga (putopis) Za odlazak na putovanje odlučili smo se jako brzo. Bila je to neočekivana odluka koja je stigla kao grom iz vedra neba. Roditelji su iz čista mira došli i rekli da sutra idemo u NP Plitvička jezera. Meni se ideja baš i nije svidjela. Mislio sam da će to biti još jedan uzalud potrošen dan . Pripreme su bile brze i kratke jer nismo imali puno vremena. Na put smo krenuli sljedeći dan u ranu zoru. Probudili smo se vrlo rano. Pospani, ali uzbuđeni sjeli smo u auto i krenuli kako bismo što prije došli do cilja. U autu nam je bila gužva i već je ujutro bilo vruće jer nismo imali klimu. Vozili smo se polako i mogao sam promatrati sva mjesta kroz koja prolazimo. Kako smo se udaljavali od našeg doma i krajolik se mijenjao. Zelene livade i ravna polja zamijenili su brežuljci i gore prekrivene gustim šumama. Bilo je rano pa sam vidio ljude koji užurbano odlaze na posao. Podsjetili su me na marljive mrave koji hitaju u svoj mravinjak. Na usnulim livadama između visokih planina pastiri su izveli svoja stada ovaca na doručak zdrave, svježe trave. Ovce lijeno žvaču svoju zelenu poslasticu dok veseli pas skače oko njih i budnim ih okom promatra. Putovi i ceste kojima smo prolazili još sneno drijemaju i protežu se krajolicima. Jedino su se uz njih počele buditi malene kućice obasjane prvim zrakama sunca. Pokraj jedne takve kućice stali smo i kupili med i domaće medenjake po kojima je zamirisao cijeli auto. Sjetio sam se odmah svoje bake koja pravi iste takve, mirisne i ukusne. Nakon nekoliko sati vožnje stigli smo do cilja. Na putu sam mislio da je to obično mjesto s potocima i jezerima, ali kad sam došao tamo odmah sam shvatio da sam bio u krivu. Život mi se okrenuo naglavačke. Od svih ljepota nisam znao što bih prvo pogledao. Bilo je to čarobno mjesto nalik na vodeno kraljevstvo. Odjednom sam bio okružen prekrasnim slapovima koji se ulijevaju u kristalno čista jezera. Svojom brzinom i snagom rade šumove kao orkestar koji svira predivnu glazbu. Uz ovakve predivne prizore nije mi nimalo zasmetalo malo špricanja vodom. Gužva je jer ima puno ljudi. Oni su nervozni kao ose. Žele sve vidjeti i snimiti svojim mobitelima i fotoaparatima. Izbjegavamo mjesta gdje ima puno ljudi. Tražimo skrivene kutke gdje se odmaramo uz mir i tišinu. Dan se bliži kraju, postajemo sve umorniji. Čini se da je stiglo vrijeme za povratak kući. Opet se vozimo istim cestama kojima smo došli, prolazimo istim krajolicima. Izgledaju mi poznato i to me uspavljuje. Budim se u svom dvorištu, pokraj svoje kuće. Zadovoljan sam i sretan jer doma je ipak najljepše. Bilo je to neočekivano i zanimljivo putovanje. Vrijeme koje smo proveli zajedno dragocjeno je za mene i moju obitelj. Shvatio sam to tek kasnije. Matija Maslać, 8. b

Rea Marciuš, 2.D

Petar Logožar, 2.P

Kako mi je bilo u petom razredu? Ljudi kažu: “Prije ili kasnije svemu dođe kraj”. Slažem se. Ponosna sam na sebe i na svoje prijatelje što smo dogurali do ovdje jer da nije bilo njih, sve bi palo u vodu. Kada sam krenula u peti razred, znala sam da me čeka dosta toga i da ću se morati priviknuti. Imali smo puno gradiva za obrađivanje. Učitelji su se maksimalno trudili da nas nauče nešto novo, a i pritom i da nas motiviraju. Na satove su dolazili sretno i spremno. Neke sam predmete voljela manje, neke više. Najviše Hrvatski. Učiteljica je bila jako draga. Posebno se želim zahvaliti mojoj razrednici Ivani Strbad. Uvijek je bila uz nas. Došao je dan kada smo otišli na online nastavu zbog korone. Bila sam jako tužna povodom toga. Nismo se mogli vidjeti. Samo preko videokamera. Pomirila sam se s time. Nakon nekoliko mjeseci opet smo se vratili normalnoj školi. Što se tiče cjelokupne školske godine, najviše su mi nedostajali izleti, velika okupljanja, priredbe… Stvarno se nadam da će sljedeća godina biti bolja od ove i da ćemo imati normalno školovanje bez maska. Puno hvala svim mojim prijateljima. Surađivali smo skupa, donosili smo odluke, govorili smo svoja mišljenja bez ikakvog srama. Volim vas! Budite ono što jeste i krenimo u nove pobjede! Znam da mi to možemo. Anja Šnajcer, 5. c

Tara Vidović, 7.a

Tanja Braniša, 2.a

Pismo budućnosti Draga budućnosti, u zadnje dvije godine pred cijeli svijet stavila si mnogo izazova i prepreka. Blago rečeno, među ljudima vlada kaos. Kad je to sve počelo, pitala sam se jesmo li mi to zaslužili. Na to pitanje nije teško naći odgovor. Shvatila sam da je velik dio ljudi samo smetnja Zemlji. Nešto poput parazita koji samo crpe svaku nadu da će naša Zemlja ozdraviti. To me svakim danom sve više rastužuje. Ali ljudi ne nanose štetu samo Zemlji, nego i životinjama, pa čak i jedni drugima. Ljubav i prijateljstvo polako blijede, a ističe se mržnja i netolerancija. Stalno se pitam na što smo mi to spali. Svatko misli samo na sebe, a za posljedice nikoga nije briga. Ako ovako nastavimo, sami ćemo sebe uništiti, uništiti svaki tračak nade da će stvari krenuti nabolje. Ali ta nada još uvijek postoji. Ta nada nam može pomoći da postanemo bolji, da počnemo cijeniti sve što nam je dano. Pretpostavljam da si nam zato poslala koronu, da nas ona nauči zahvalnosti. Da cijenimo svaki dan, svaki sat, minutu i sekundu provedenu uz one koje volimo. Da upijemo svaku zraku Sunca koja nas nježno dotakne. Da prepoznamo ljepotu u onome što imamo, prije no što to izgubimo. Postoji nada, koja nas može probuditi, uzdići, pomoći nam, potaknuti nas na promjene. Sad, kad pišem ovo pismo, počinjem shvaćati zašto smo u protekle dvije godine prolazili kroz sve one grozote – da naučimo što je ljubav. Ljubav prema Zemlji. Ljubav prema životu, prema prirodi, prema svakom stvorenju koje ovu Zemlju zove svojim domom. Sad shvaćam zašto si prema nama bila tako „okrutna“. Mi, ljudi, smo ti koji su stvarno okrutni. Ubijamo naše životinje, naš dom, našu Zemlju, naše susjede, one koji su nam najbliži, a to sve zbog ljudske sebičnosti. Zbog ljudske zlobe, ponosa i slabosti. Svaki izgubljen život znači manje nade za poboljšanjem. Moramo se probuditi, shvatiti koje su naše pogreške, započeti novi život. To si nas sve ovo vrijeme željela naučiti, i zato hvala. Tvoja Valeria Valeria Marčec, 7.b

Kako mi je bilo u petom razredu?S veseljem sam krenula u peti razred. Nova škola, novi prijatelji i učitelji… Shvatila sam da to što krećem u više razrede nosi i veću odgovornost. Svi smo se sprijateljili, taman se privikli na sve, a onda smo prešli na online nastavu zbog korona virusa. Trebalo se opet priviknuti na taj način rada. Nije baš bilo jednostavno pratiti nastavu jer je mnogo puta došlo do greške kod povezivanja s internetom. Svakodnevno bih poželjela da sutradan idemo normalno u školu. Nakon uskrsnih praznika dobili smo poruke od razrednice da će se nastava odvijati online do daljnjega. Kada smo se vratili u školske klupe, učitelji su nas počeli puno ispitivati i pisali smo mnogo testova kako bismo nadoknadili vrijeme kada smo imali nastavu na daljinu. Ova školska godina mi je začudo proletjela. Bila je mnogo stresnija nego prošle. Valjda je sve to zbog korone. Naučila sam da treba cijeniti svaki trenutak u svom životu, družiti se s prijateljima i biti odgovoran. Iako smo bili malo u školi, ponešto učili kod kuće, jako su mi nedostajale moje prijateljice iz nižih razreda. Žao mi je što više ne mogu sjediti s njima u klupi i šaliti se. Osim prijateljica, jako mi nedostaju školski izleti i odlasci u kazalište. Uvijek bismo se lijepo proveli, vidjeli nešto novo i zanimljivo. Sa sobom bismo ponijeli lijepe uspomene. Danima bismo još pričali u razredu o događajima s izleta. Bliži se šesti mjesec i kraj školske godine. Vremena za ispravak ocjena je sve manje. Prisjećam se stare poslovice: „Kako si sijao tako ćeš i žeti“. Kroz glavu mi lete misli kako sam se mogla bolje potruditi i da nisam dala sve od sebe. Nisam zadovoljna svojim radom, mogla sam biti odgovornija i brža u izvršavanju školskih obaveza. Ima jedan predmet koji mi se najviše sviđa, volim ga od prvog razreda. Taj mi predmet donosi veselje jer znam da ću se tu istaknuti, a zove se Likovni. Za sljedeću nastavnu godinu planiram samo vrlo dobre i odlične ocjene, puno učenja, rada u školi i kod kuće. Znam da ću to raditi za svoje dobro, voljela bih da me to razmišljanje vodi u daljnjem učenju. ADELA FEGEŠ, 5. B

Dora Barbić, 7.a

Dita Topolnja, 1.P

Jesenji jadi Vita C. Srijeda, 26. rujna Ah, ne mogu se odlučiti koju ću djevojku povesti na jesenski festival. Imam ja više opcija. Sve su prekrasne, ali samo me jedna može imati na plesnom podiju. Lana je prekrasna djevojčica plave kose, nebeskih očiju i svijetle puti. Ariana ima tamnu kosu i kožu, a njene su oči tamnije da tamnijih nema. Ana. Nemam riječi. Djevojčica svijetlosmeđe kose i plavih očiju da plavijih nema. Pjegice joj krase svijetlo lice. Rumene usnice kao da te zovu da ju poljubiš. Mislim da je Ana djevojka koja će sa mnom zaplesati valcer na plesnom podiju. Subota, 29. rujna Iako je jesen tek počela, osjećam kao da traje već godinama. Umotan u dekicu pijuckam vrući kakao te se opuštam uz neki film. Počeo sam gledati seriju The vampire diaries, to je sada in. Svi klinci s kojima visim po cijele dane bruje o tome. Ne krivim ih, dobra je to serija. Ljubavna i misteriozna. Ali kakva bi to serija bila da nema bar malo ljubavi. Nadam se da će se Ana zaljubiti u mene i da ćemo dane provoditi zamotani u dekicu.

Utorak, 1. listopada Nakon dugog razmišljanja i biranja konačno sam odlučio. Ana je ta koju ću pitati za ples. Nadam se da će prihvatiti. Bila bi sramota kad bih je pitao, a ona bi mi odbrusila. Tako bih se osramotio da više nikada ne bih mogao doći u školu. Držim fige da sve prođe dobro. Svi ostali dečki s kojima se družim već su našli svoje pratilje za festival. U međuvremenu je i Ariana našla svog pratioca. Moram ju ubrzo pitati prije nego netko drugi to učini. Četvrtak, 3. listopada U subotu počinje festival. Sva sreća da sam pitao Anu. Jako sam se bojao. Mislio sam da će me odbiti. Na svu sreću, pristala je. Tako sam sretan. Bit ću dečko s najljepšom pratiljom u školi. Moram biti ekstra zgodan. Naravno da će svi gledati u nas kada budemo elegantno zaplesali valcer. Subota, 5. listopada Počeo sam se spremati za ples. Obukao sam košulju i svoje najdraže traperice. Pokupio sam Anu u pola osam te smo otišli na festival. Tamo sam ju počastio šećernom vunom. Bližila se ponoć. Svi smo se okupili u velikoj dvorani. Valcer je počeo. Osjećao sam se odlično. Kao da mogu letjeti. Sve dok… Bum! Stao sam na Aninu haljinu i oboje smo se srušili kao čunjevi za kuglanje. Ana je potrčala prema kupaonici, a ja sam samo neprimjetno nestao iz dvorane. Od toga dana Ana i ja više se nismo vidjeli. Očito nam nije bilo suđeno. Vito Ciglarić, 7.c

Fabijan Vaser, 3.P

Ema Mezga, 4.P

Da mi je samo pet minuta Ljudi u današnje vrijeme imaju sve manje vremena. Nemaju vremena stati i popričati sa susjedima, posjetiti djeda i baku ili jednostavno stati i promatrati zalazak sunca. Uvijek su u nekoj žurbi, strci i dan im jednostavno prekratko traje, a vrlo često im fali baš tih pet minuta da nešto završe, nekamo stignu na vrijeme ili da jednostavno tih pet minuta popričaju sa svojim djecom. Zašto su ljudi danas u stalnoj strci s vremenom? Zašto vise ne razgovaramo i ne posvećujemo pažnju jedni drugima bez zvuka televizora i telefonskog poziva? Kako je moguće da uz sva kućanska pomagala imamo sve manje slobodnog vremena? Kako uz brze automobile uvijek kasnimo? Kako uz puni hladnjak hrane ne stignemo doručkovati? Jedan važan uzrok nedostatka vremena su moderne tehnologije: telefoni, računala, društvene mreže. Ljudi previše vremena provode sjedeći, ne kreću se dovoljno i imaju sve manje životne energije. Ponekad ni sama nisam svjesna koliko sam vremena provela „surfajući“ na mobitelu bespućima interneta ili igrajući igricu. Ljudi su nekad sami sadili povrće voće, sam uzgajali hranu. Danas jedva stignemo otići u kupovinu. Za to je opet potreban novac pa ljudi sve vrijeme rade i tako se stvara začarani krug. Ne smatram da se trebamo vratiti u neka stara vremena i živjeti bez televizora, telefona i perilice suđa, ali ipak bismo morali provesti više vremena uz svoju obitelj. Više razgovarati, zajednički obavljati poslove u kući i oko kuće, a ne provoditi vrijeme svaki sam ispred svojeg ekrana. Ponekad bismo trebali stati barem na pet minuta i uživati. Napredak je nemoguće spriječiti, ali sami bismo sebi morali organizirati vrijeme koje provodimo ispred raznih ekrana. Svatko od nas ima jedan život i svatko treba naći tih pet minuta za sebe. Nina Vugrinec, 8. c

Kako je prošao moj 5. razred? U 5. razred sam ušla sa smiješkom na licu. Znala sam da će biti teško, ali sam, kao i uvijek, uspjela sve to prebroditi. Bila sam uzbuđena jer sam upoznala nove prijatelje, dobila sam nove predmete i upoznala sam mnogo novih učitelja. Peti razred je bio najteži do sad jer smo dobivali puno zadaća, puno ispita, a najviše smo morali učiti. Sada sam sretna što sam se toliko učila jer sam mnogo toga naučila i sad su proći jedan od naj težih razreda s 5. Samo mi je bilo jako žao što smo većinu naših satova proveli ispred kompjutora ili smo stalno bili na praznicima. Isto mi jako nedostaje to što ove godine nismo išli ni na kakve izlete niti nismo posjećivali muzeje. Zaključila sam da mi se puno više sviđa nastava u živo nego ona online. Drago mi je što sam se tako brzo mogla priviknuti na nove predmete, ali i još brže na nove učitelje. Drago mi je i to što nemam najdraži, ali ni najmanje drag predmet. Ja sam jako sretna, zadovoljna i ponosna na sebe što sam se uspjela naviknuti na nastavu uživo, ali i online. Nadam se da u sljedećoj nastavnoj godini neće više biti korone i da ćemo moći ići na mnogo izleta. Sljedeće nastavne godine ne bih ništa htjela promijeniti u svom planu i načinu rada. Jako sam uzbuđena zbog sljedeće nastavne godine, ali sam još više uzbuđena zbog nadolazećih ljetnih praznika. Anja Žarković, 5. b

Arijana Lončarić, 3.a

Anja Rogulja, 4.a

Zašto mladi ne čitaju? Mladi ljudi u novije, modernije vrijeme ne čitaju puno. Sve veća potreba mladih za tehnologijom smanjila je potrebu za čitanjem. Neki ljudi i stručnjaci to smatraju velikim problemom za mozak mladih, a nekima je svejedno te se ne trude tražiti rješenja. Pitanje je može li nedostatak čitanja kod mladih utjecati na maštu, na razgovor ili komunikaciju, izražavanje te na razvijanje samopouzdanja. Tinejdžeri najčešće zanemaruju čitanje i misle da im to ne treba u životu. Rijetki pojedinci čitaju za „svoju dušu“ ili zbog zabave. Isto tako, u današnjem životu, mladi misle da je čitanje gubljenje vremena te radije „vise na tehnologiji“ cijeli dan. Živimo u vremenu kada nam je tehnologija bitna i važna, ali isto je tako činjenica da se ponekad moramo maknuti od nje (pogotovo za vrijeme online nastave). Čitanje ima veliku ulogu u našem odrastanju te nam pomaže u razgovoru ili komunikaciji, izražavanju i razvijanju samopouzdanja. Kad čitamo knjigu, razvijamo vokabular i maštu. Pomoću mašte možemo otići na neka mjesta koja u stvarnosti ne postoje te možemo barem nakratko pobjeći od stvarnosti i problema. Možemo biti heroji, vještice, vukodlaci ili bilo tko te tako graditi samopouzdanje.

Možemo živjeti gdje god poželimo: u dvorcu, ispod mora, na oblacima… U našoj mašti problemi nisu toliko veliki i stvarni te ih lako možemo odbaciti ili „maknu iz glave“. Kao rješenje ovoga problema, preporučila bih da u školi učenici više puta sami biraju djela koja će čitati za lektiru. Na taj način će netko možda otkriti skrivenu strast za čitanjem i početi više čitati. Problem se može djelomično riješiti tako da učitelji pomognu svojim učenicima otkriti koja vrsta književnih djela bi bila njima najzanimljivija za čitanje. Bilo bi dobro da u školi djeluje izvannastavna grupa, npr. „Čitanje za dušu“. U knjižnici bi se mogle odvijati radionice koje bi potaknule mlade ljude na čitanje. Na web stranicama škola bi mogao biti popis zanimljivih, „modernijih“ djela koji bi učenici preporučili drugim učenicima. Smatram da bi mladi trebali puno više čitati i družiti se s knjigama. Nadam se da će tinejdžeri uz pomoć učitelja, roditelja, knjižničara i prijatelja osvijestiti potrebu za čitanjem jer je knjiga nekada i najbolji prijatelj kao i odmor za dušu. Stoga, mladi, uzmite knjigu u ruke i uživajte u čitanju! Luka Kirić, 8. c

Antonio Pozvek, 4.D

Alana Horvat, 6b

Zašto mladi ne čitaju? Očigledno je da mladi i djeca danas sve manje čitaju. U modernomu svijetu, punom tehnologije i televizije sve se više osjeti nedostatak načitanih ljudi. Iako je tehnologija već dovoljno zauzela svijet pa se mnoge knjige pretvaraju u filmove, nijedan novi oblik tehnologije ne može zamijeniti osjećaj knjige u ruci. Sve je teže pronaći nekog tko dijeli tu ljubav prema knjigama. U današnjem životu ljudi se sve više prilagođavaju i posvećuju svijetu negoli sami sebi. Ljudi kao da ne vide da su se u potpunosti prepustili životu prepunom tehnologije te da zbog toga žive iz dana u dan puni nezadovoljstva. Čitanje danas mladi smatraju gubitkom vremena. Baš zbog toga jer su okruženi tehnologijom. Tehnologija se često prikazuje kao negativan pojam u ovomu svijetu jer mladi sve više uče živjeti uz pomoć interneta, a ne pružaju mogućnost sebi da u životu napreduju svojom zaslugom. Naravno, u mnogim situacijama nam ipak pomaže ako tehnologiju koristimo u ispravne svrhe (proširivanje znanja, otkrivanje novih informacija…). U životu je važno primijeniti informacije koje učimo kroz odrastanje. Isto je i s knjigama. I njih treba razumjeti. Iako nam čitanje ne pomaže riješiti naše probleme, ono nam omogućuje da se barem privremeno udaljimo od njih i da, čitajući priče o drugačijem životu, stvorimo svoj savršen svijet. Čitanjem svatko za sebe stvara svoju drugačiju sliku onoga o čemu autor piše, dok gledajući film, svi upijaju istu sliku, odnosno nema potrebe za razmišljanjem i maštanjem o nečemu drugačijem. Čitanjem obogaćujemo svoj govor i mijenjamo pogled na suvremeni svijet. Tada upoznajemo neki drugi svijet i lakše se prilagođavamo našem. Svatko od nas, čitajući knjigu, proživljava i osjeti priču na drugačiji način. U knjigama se također možemo staviti na mjesto druge osobe te vidjeti stvari njezinim očima, osjetiti njezine probleme, radovati se njezinu uspjehu. Čitanje nam često daje vjeru u nemoguće. Smatram da bi se mladi svakako trebali osvijestiti i više se posvetiti čitanju koje nam može pomoći u napredovanju i razvoju osobnosti te pridonijeti drugačijem pogledu na svijet. Zara Maček, 8. c

Zara Kravaršćan Hidanović, 4.D

Koliko smo naučili u online nastavi Svima nam je dosad već dobro poznata online nastava i svatko od nas ima svoje mišljenje o njoj. Neki su uvjereni da je to najbolja stvar koja ima se dogodila u zadnjih godinu dana dok je za druge to nešto najgore što im se moglo dogoditi. Osobno smatram da online nastava ima puno prednosti, a nedostataka puno manje. O prednostima online nastave mnogi bi mogli raspravljati cijeli dan, dok bi drugi jednostavno dodali da u online dulje spavaju. Smatram da je velika prednost bila ta da su pismene provjere bile većinom kvizovi u Formsu te smo lako dobili bolju ocjenu, no ove godine učitelji više ne rade na taj način. Naravno da se u prednosti ubraja i duže spavanje, što je većini najbolji dio, kao i mogućnost komuniciranja sa svima u razredu, pogotovo ako zatrebamo pomoć oko zadataka. Prošle godine mi je bilo gotovo nemoguće shvatiti kako neki učenici i dalje imaju slabe ocjene tijekom online nastave kad se doslovno moraju samo pridružiti u poziv i već im se garantira dvojka. Time zapravo dolazimo do prvog nedostatka, a to je gubitak motivacije koji je prisutan kod mnogih. Velik broj učenika se tijekom online nastave žali upravo na taj problem, i mnogi to zapravo ne shvaćaju ozbiljno. Pri tom problemu učenici nisu previše lijeni da izvrše svoj zadatak, već ni u čemu nisu motivirani. Često se to dogodi jer nisu prisiljeni komunicirati s drugima u razredu pa u tom slučaju onaj sram/grižnja savjesti koji bi se pojavili pred cijelim razredom više nisu tu. To je sve češći i češći problem, i mogu reći da trenutno i ja sama prolazim kroz upravo to.

Najbolje rješenje bi zapravo bilo da tu osobu roditelj ili najbolji prijatelj prisili na izvršavanje obveza, no često ni to ne upali jer se osoba jednostavno ne može natjerati na izlazak iz kreveta ili puštanje mobitela iz ruku. U tom slučaju, rješenja stvarno nema. Problem ne bi riješio čak ni prelazak na nastavu uživo. Drugi nedostatak bio bi taj da provodimo više nego previše vremena gledajući u ekran. Recimo, mnogima se to ne čini kao velika stvar s obzirom na to da na dnevnoj bazi provode barem tri sata za računalom, ali ako dodamo onih pet sati nastave, tu već dolazi do puno većega problema. To je zapravo najgore za osobe koje već imaju veliku dioptriju, jer se njima vid puno lakše pogoršava, no naravno da je i za ostale jako štetno. Tu zapravo nikakvog rješenja nema i ne može biti, osim nadati se da neće biti posljedica. Smatram da je online nastava zapravo bila puno bolja i zanimljivija prošle godine nego ove te da nam je svima korone dosta zauvijek. U nekim trenutcima, kao npr. na ispitu iz fizike, online nastava je puno bolja i svi se odjednom nadamo da ćemo taj tjedan biti online, no dok učimo nova gradiva ili imamo lektiru, svi bismo se radije vratili u klupe. Mislim da je jedini zaključak na kraju da nam je online nastava, nakon godine dana, donijela više negativnih posljedica nego sreće, ali mnogima više zapravo sreće nego pameti. Iva Krunić, 8. c

MOJA VRLINA Razmišljam o tome koja je moja vrlina, ali nijedna mi vrlina ne pada na pamet. Kad bi barem ovaj zadatak bio pisati o svojim manama. Napisao bih da me obilježavaju lijenost i izbirljivost po pitanju hrane. Ali i još svašta. No napisati što je moja vrlina – jako težak zadatak. To je to. Ja nemam vrlinu. Zato ću je sad prestati tražiti. Ali o čemu ću onda pisati? Znam, pisat ću o sebi i svojemu životu. Počinjem od vrtićkoga razdoblja. Kad bi koji od mojih vrtićkih prijatelja bio tužan, zagrlio bih ga i pomogao mu da se isplače. Kad bi se osjećao bolje, donio bih mu njegove najdraže igračke da se zajedno igramo. Jednostavno ne volim kad je netko tužan ili nesretan. I danas volim pomagati drugima i štititi ih od tuge. Imam dvije sestre koje su oduvijek imale veliko povjerenje u mene. Često su mi povjeravale svoje tajne, a ja nijednu njihovu tajnu nisam otkrio. Kad sam se s rođacima igrao talent show, često su mi se smijali, ali nije me bilo briga. Važno mi je bilo da oni budu sretni i nasmijani. U školi se isto trudim svima pomoći, nikoga ne ismijavam i ne vrijeđam jer se ni ja ne bih dobro osjećao da to rade meni. Čekaj malo, jesam li ja to upravo našao svoju vrlinu? Da, mislim da je dobrota moja vrlina! LUCIAN RADIĆ, 7. a