Virtualna izložba

Osnovna škola Jože Horvata Kotoriba

"Joža Horvat - književnik i moreplovac"

Virtualna izložba nagrađenih i pohvaljenih radova

likovni radovi

literarni radovi

fotografija

Kotoriba, ožujak 2021.

Razglednica djetinjstva

Popis škola sudionica

Škole koje su sudjelovale 2021. OŠ Andrija Kačića Miošića Donja Voća OŠ Andrije Palmovića Rasinja OŠ Ante Kovačića - Marija Gorica OŠ Ante Kovačića Zlatar OŠ „Antun Nemčić Gostovinski“ Koprivnica OŠ „Antun Nemčić Gostovinski“ Koprivnica, PŠ Reka OŠ Belica OŠ Domašinec OŠ Domašinec, PŠ Florijana Andrašeca Dekanovec OŠ Donja Dubrava OŠ Donja Stubica OŠ Eugena Kvaternika, Velika Gorica OŠ Franje Horvata Kiša, Lobor OŠ prof. Franje Viktora Šignjara, Virje OŠ Gola, PŠ Otočka OŠ Gornji Mihaljevec OŠ „Grigor Vitez“ Sveti Ivan Žabno OŠ Hodošan OŠ Ivan Lacković Croata Kalinovac OŠ Janka Leskovara, Pregrada OŠ Jože Horvata Kotoriba OŠ Kneginec Gornji OŠ Koprivnički Ivanec OŠ Lijepa naša Tuhelj OŠ Ljubeščica OŠ Ljudevita Gaja Zaprešić OŠ „Milana Langa“ Bregana OŠ Nedelišće, PŠ Pušćine OŠ Podturen OŠ Pokupsko OŠ Prelog OŠ Rugvica OŠ Sidonije Rubido Erdody, Gornja Rijeka, PŠ Kolarec OŠ Stjepana Radića Brestovec Orehovički OŠ Sveta Marija OŠ Štrigova Broj pristiglih radova prema kategorijama Likovni radovi: 1. – 4. 80 radova 5. – 8. 29 radova Literarni radovi: 1. – 5. 24 radova 6. – 8. 40 radova Fotografija: 1. – 4. 18 radova 5. – 8. 35 radova

O natječaju

Natječajem odajemo počast književniku Joži Horvatu, rođenom u Kotoribi 10. ožujka 1915. Uz njegovo se ime često ističe da je bio najveći moreplovac među književnicima i najveći književnik među moreplovcima. Mnoge generacije uživale su u čitanju njegove Bese, Molitve prije plovidbe, Waitapua, Operacije Stonoga... Joža Horvat je u svakoj prilici rado naglašavao da je u svom rodnom selu, Kotoribi, proveo najljepše godine svog života jer je uživao u najvećoj slobodi. Kotoriba. Moje djetinjstvo bilo je selo. Dremljive kućice duž vijugava druma. Mutna i brza Mura. (…) Poželio sam da ga vidim još jednom prije svog odlaska. Mnogo se toga promijenilo. (Besa)

Natječajem odajemo počast književniku Joži Horvatu, rođenom u Kotoribi 10. ožujka 1915. Uz njegovo se ime često ističe da je bio najveći moreplovac među književnicima i najveći književnik među moreplovcima. Mnoge generacije uživale su u čitanju njegove Bese, Molitve prije plovidbe, Waitapua, Operacije Stonoga... Joža Horvat je u svakoj prilici rado naglašavao da je u svom rodnom selu, Kotoribi, proveo najljepše godine svog života jer je uživao u najvećoj slobodi. Kotoriba. Moje djetinjstvo bilo je selo. Dremljive kućice duž vijugava druma. Mutna i brza Mura. (…) Poželio sam da ga vidim još jednom prije svog odlaska. Mnogo se toga promijenilo. (Besa)

RAZREDNA NASTAVA

PREDMETNA NASTAVA

LIKOVNI RADOVI

POČETNA

Nagrađeni i pohvaljeni likovni radovi Razredna nastava N/P Ime i prezime Naziv rada Raz. Mentor Škola 1. nagrada Adela Kopjar Mjesto u slici 1. Nevenka Bajsić OŠ „Grigor Vitez“ Sveti Ivan Žabno 2. nagrada Marta Depikolozvane U prirodi s prijateljima 4. Snježana Vranješ OŠ Ante Kovačića Marija Gorica 3. nagrada Tesa Špiranac Moja cirkva 4. Sanela Beti OŠ Jože Horvata Kotoriba pohvaljena Dominik Kaurić Moje mjesto u ulici 3. Jasminka Podlejan OŠ Pokupsko pohvaljena Marta Jurenec Mašta radi svašta 4. Maja Gal OŠ ANG Koprivnica, PŠ Reka pohvaljena Nika Svrta Moje mjesto kraj čarobne Mure 3. Adela Horvat OŠ Jože Horvata Kotoriba pohvaljena Ivan Besten Moje mjesto u slici 3. Selma Varović OŠ Koprivnički Ivanec pohvaljena Vanesa Lesjak Putovanje u svijet mašte 4. Sanja Figač OŠ Koprivnički Ivanec pohvaljena Dunja Brkić Šareni svijet 2. Suzana Hergotić OŠ "A. N.Gostovinski" Koprivnica pohvaljena Hela Lihtar Čokoladni grad 2. Suzana Hergotić OŠ "A. N. Gostovinski" Koprivnica pohvaljena Marko Kurtović Razglednica Velike Gorice – Muzej Turopolja i crkva NBDM 4. Marina Golemac OŠ Eugena Kvaternika Velika Gorica pohvaljena Ana Čurdija Mjesto u slici 1. Nevenka Bajsić OŠ „Grigor Vitez“ Sveti Ivan Žabno Predmetna nastava N/P Ime i prezime Naziv rada Raz. Mentor Škola 1. nagrada Lea Maltar Smemo k baki v Kotoribu 8. Lea Krušelj OŠ Prelog 2. nagrada Lara Keresman Moj svijet 6. Josipa Pentić OŠ Milana Langa Bregana 3. nagrada Borna Biber Djetinjstvo nekad 7. Emina Kefelja OŠ Belica pohvaljena Doris Ivelić Vesela, zaigrana, maštovita i stara dječja vremena 8. Antonia Sirutka OŠ Donja Dubrava pohvaljena Klara Bijelić Nina i ja 8. Lea Krušelj OŠ Prelog pohvaljena David Lukša Radost malog djeteta 7. Antonia Sirutka OŠ Donja Dubrava pohvaljena Josip Golubić Crkva u mom selu 8. Barbara Salaj Zlatar OŠ Sveta Marija pohvaljena Stela Horvat Moja ulica sjećanja 8. Lea Krušelj OŠ Hodošan pohvaljena Iva Grgec Razglednica djetinjstva – Putovanje u svijet mašte 7. Petra Bojovski OŠ Ivan Lacković Croata Kalinovac

POČETNA

"Moje mjesto u slici"Autor: Adela Kopjar, 1. razred, OŠ "Grigor Vitez" Sveti Ivan ŽabnoMentor: Nevenka Bajsić

Nagrađeni rad: 1. nagrada

POČETNA

"U prirodi s prijateljima"Autor: Marta Depikolozvane, 4. razred, OŠ Ante Kovačića - Marija GoricaMentor: Snježana Vranješ

Nagrađeni rad: 2. nagrada

"Moja cirkva"Autor: Tesa Špiranac, 4. razred, OŠ Jože Horvata KotoribaMentor: Sanela Beti

POČETNA

Nagrađeni rad:3. nagrada

POČETNA

"Mašta radi svašta"Autor: Marta Jurenec, 4. razred, OŠ "A. N. Gostovinski" Koprivnica, PŠ RekaMentor: Maja Gal

"Moje mjesto u ulici"Autor: Dominik Kaurić, 3. razred, OŠ PokupskoMentor: Jasminka Podlejan

Pohvaljeni radovi

POČETNA

"Moje mjesto kraj čarobne Mure"Autor: Nika Svrta, 3. razred, OŠ Jože Horvata KotoribaMentor: Adela Horvat

"Moje mjesto u slici"Autor: Ivan Besten, 3. razred, OŠ Koprivnički IvanecMentor: Selma Varović

Pohvaljeni radovi

POČETNA

"Putovanje u svijet mašte"Autor: Vanesa Lesjak, 4. razred, OŠ Koprivnički IvanecMentor: Sanja Figač

"Šareni svijet"Autor: Dunja Brkić, 2. razred, OŠ "A. N. Gostovinski" KoprivnicaMentor: Suzana Hergotić

Pohvaljeni radovi

"Čokoladni grad"Autor: Hela Lihtar, 2. razred, OŠ "A. N. Gostovinski" KoprivnicaMentor: Suzana Hergotić

POČETNA

"Razglednica Velike Gorice - Muzej Turopolja i crkva NBDM"Autor: Marko Kurtović, 4. razred, OŠ Eugena Kvaternika Velika GoricaMentor: Marina Golemac

Pohvaljeni radovi

POČETNA

"Mjesto u slici"Autor: Ana Čurdija, 1. razred, OŠ "Grigor Vitez" Sveti Ivan ŽabnoMentor: Nevenka Bajsić

Pohvaljeni rad

POČETNA

"Smemo k baki v Kotoribo"Autor: Lea Maltar, 8. razred, OŠ PrelogMentor: Lea Krušelj

Nagrađeni rad:1. nagrada

POČETNA

"Moj svijet"Autor: Lara Keresman, 6. razred, OŠ Milana Langa BreganaMentor: Josipa Pentić

Nagrađeni rad:2. nagrada

POČETNA

"Djetinjstvo nekad"Autor: Borna Biber, 7. razred, OŠ BelicaMentor: Emina Kefelja

Nagrađeni rad:3. nagrada

POČETNA

"Vesela, zaigrana, maštovita i stara dječja vremena"Autor: Doris Ivelić, 8. razred, OŠ Donja DubravaMentor: Antonia Sirutka

"Nina i ja"Autor: Klara Bijelić. 8. razred, OŠ PrelogMentor: Lea Krušelj

Pohvaljeni radovi

POČETNA

"Radost malog djeteta"Autor: David Lukša, 7. razred, OŠ Donja DubravaMentor: Antonia Sirutka

"Crkva u mom selu"Autor: Josip Golubić, 8. razred, OŠ Sveta MarijaMentor: Barbara Salaj Zlatar

Pohvaljeni radovi

POČETNA

"Moja ulica sjećanja"Autor: Stela Horvat, 8. razred, OŠ HodošanMentor: Lea Krušelj

"Razglednica djetinjstva - Putovanje u svijet mašte"Autor: Iva Grgec, 7. razred, OŠ Ivan Lacković Croata KalinovacMentor: Petra Bojovski

Pohvaljeni radovi

RAZREDNA NASTAVA

PREDMETNA NASTAVA

POČETNA

FOTOGRAFIJA

Nagrađene i pohvaljene fotografije Razredna nastava N/P Ime i prezime Naziv rada Raz. Mentor Škola 1. nagrada Dunja Brkić Početak priče 2. Suzana Hergotić OŠ "Antun Nemčić Gostovinski" Koprivnica 2. nagrada Julia Berger Nježnost 3. Martina Velkov OŠ Ljudevita Gaja Zaprešić 3. nagrada Amelia Jurilj Medo čita 3. Martina Velkov OŠ Ljudevita Gaja Zaprešić pohvaljena Julijana Žinić Igra u dvorištu 4. Danijela Sabol OŠ Jože Horvata Kotoriba pohvaljena Stela Rajher Igra skrivača 1. Nenad Podgorelec OŠ Jože Horvata Kotoriba pohvaljena Nina Klanac Karike 3. Martina Velkov OŠ Ljudevita Gaja Zaprešić pohvaljena Ema Abrashi Igra 3. Martina Velkov OŠ Ljudevita Gaja Zaprešić Predmetna nastava N/P Ime i prezime Naziv rada Raz. Mentor Škola 1. nagrada Mateo Turk Sanjke 7. Emina Kefelja OŠ Belica 2. nagrada Kim Košir U voćnjaku s knjigama 7. Lidija Novak Levatić OŠ Gornji Mihaljevec 3. nagrada Eni Vibović Uspomene 7. Emina Kefelja OŠ Belica pohvaljena Tia Kos U svijetu bajki 6. Lidija Novak Levatić OŠ Gornji Mihaljevec pohvaljena Dinko Budimić Rastanak 6. Dalia Kager OŠ Eugena Kvaternika Velika Gorica pohvaljena Maja Kolarević Čovječe ne ljuti se 6. Dalia Kager OŠ Eugena Kvaternika, Velika Gorica

"Početak priče"Autor: Dunja Brkić, 2. razred, OŠ "Antun Nemčić Gostovinski" KoprivnicaMentor: Suzana Hergotić

Nagrađeni rad:1. nagrada

POČETNA

"Nježnost"Autor: Julia Berger, 3. razred, OŠ Ljudevita Gaja ZaprešićMentor: Martina Velkov

Nagrađeni rad:2. nagrada

POČETNA

"Medo čita"Autor: Amelia Jurilj, 3. razred, OŠ Ljudevita Gaja ZaprešićMentor: Martina Velkov

Nagrađeni rad:3. nagrada

POČETNA

"Igra u dvorištu" Autor: Julijana Žinić, 4. razred, OŠ Jože Horvata KotoribaMentor: Danijela Sabol

"Igra skrivača"Autor: Stela Rajher, 1. razred, OŠ Jože Horvata KotoribaMentor: Nenad Podgorelec

Pohvaljeni radovi

POČETNA

"Igra" Autor: Ema Abrashi, 3. razred, OŠ Ljudevita Gaja ZaprešićMentor: Martina Velkov

"Karike"Autor: Nina Klanac, 3. razred, OŠ Ljudevita Gaja ZaprešićMentor: Martina Velkov

Pohvaljeni radovi

POČETNA

"Sanjke"Autor: Mateo Turk, 7. razred, OŠ BelicaMentor: Emina Kefelja

Nagrađeni rad:1. nagrada

POČETNA

"U voćnjaku s knjigama"Autor: Kim Košir, 7. razred, OŠ Gornji MihaljevecMentor: Lidija Novak Levatić

Nagrađeni rad:2. nagrada

POČETNA

"Uspomene"Autor: Eni Vibović, 7. razred, OŠ BelicaMentor: Emina Kefelja

Nagrađeni rad:3. razred

POČETNA

"U svijetu bajki"Autor: Tia Kos, 6. razred, OŠ Gornji MihaljevecMentor: Lidija Novak Levatić

Pohvaljeni rad

POČETNA

"Rastanak"Autor: Dinko Budimić, 6. razred, OŠ Eugena Kvaternika Velika GoricaMentor: Dalia Kager

"Čovječe ne ljuti se"Autor: Maja Kolarević, 6. razred, OŠ Eugena Kvaternika Velika GoricaMentor: Dalia Kager

Pohvaljeni radovi

POČETNA

LITERARNI RADOVI

2. - 5. razred

6. - 8. razred

POČETNA

Nagrađeni i pohvaljeni literarni radovi Razredna nastava N/P Ime i prezime Naziv rada Raz. Mentor Škola 1. nagrada Petar Jurković Zumbul 4. Nada Panić OŠ Gornji Mihaljevec 2. nagrada Ema Srednoselec Okusi, mirisi, boje i zvukovi djetinjstva 3. Ines Geršić Bodinovac OŠ "Antun Nemčić Gostovinski" Koprivnica 3. nagrada Janick Sambol Legenda o brodu 3. Sanja Solić OŠ Gola, PŠ Otočka pohvaljen Petar Kocijan Viža 4. Gordana Turk OŠ Belica pohvaljen Maja Prečko Prekodravska igra 3. Sanja Solić OŠ Gola, PŠ Otočka pohvaljen Maja Gadanec Moja Kotoriba 4. Sanela Beti OŠ Jože Horvata kotoriba pohvaljen Dominik Kaurić Moj rodni kraj 3. Jasminka Podlejan OŠ Pokupsko pohvaljen Ema Runjak Dedek žrvi melje 5. Veronika Podobnik OŠ Ante Kovačića Zlatar pohvaljen Ena Bosorić Dravska rapsodija 5. Danijela Sunara-Jozek OŠ Franje Viktora Šignjara Virje pohvaljen Teo Seličanec Kotoriba f srcu 2. Željka Matulin OŠ Jože Horvata Kotoriba Predmetna nastava N/P Ime i prezime Naziv rada Raz. Mentor Škola posebno priznanje Bruno Strelar Plavim busom do Kotoribe 8. Denis Vincek OŠ Ante Kovačića Zlatar 1. nagrada Sabina Čehulić Kak su živelji naši stari 6. Jelena Halambek OŠ Stjepana Radića Brestovec Orehovički 2. nagrada Domagoj Posavi Skrivačkaje 7. Jasna Posavi OŠ Podturen 3. nagrada Lana Stolnik Zatvoreno poglavlje 8. Dubravka Tuđan OŠ Andrije Kačića Miošića Donja Voća 3. nagrada Jelena Puček Razglednica djetinjstva 7. Ivana Dubovečak OŠ Eugena Kvaternika, Velika Gorica pohvaljen Paula Šipek Hodnik djetinjstva 8. Dubravka Tuđan OŠ Andrije Kačića Miošića Donja Voća pohvaljen Lana Eršek Moje djetinjstve 8. Ivana Pikutić OŠ Franje Horvata Kiša Lobor pohvaljen Ava Magdić Još odrastam 6. Anita Ružman Branković OŠ "Antun Nemčić Gostovinski" Koprivnica pohvaljen Ana Markan Razglednica djetinjstva 6. Janja Matanović OŠ JHK pohvaljen Adam Novak Djetinjstvo 8. Valentina Mahović OŠ Milana Langa Bregana pohvaljen Jana Juršić Izlet za pamćenje 8. Kristina Munić-Matošević OŠ Rugvica pohvaljen Roko Komes Pjesma o djetinjstvu 8. Dubravka Tuđan OŠ Andrije Kačića Miošića Donja Voća

ZUMBUL Mmmm, kak diši! Na obloku bakine sobe sunce vum gledi. Još je zima i mrzla je noč, al' dok ga vjutro sunce greje v sakomo listo protuletje se smeje! Na obloku posluša kak ftičeki se lepše i glasniše popevlejo, kak da i oni protuletje sejajo. Z dneva v den se z bakom zumbulu veselimo. Saka latica od lepote mu blešči, a on nas mirno z obloka gledi i kak da cela soba odjemput po sreči diši!

Autor: Petar Jurković, 4. razred, OŠ Gornji Mihaljevec Mentor: Nada Panić

POČETNA

Nagrađeni rad: 1. nagrada

OKUSI, MIRISI, BOJE I ZVUKOVI DJETINJSTVAKad god poželimo, vraćamo se u prošlost jer nam ona otkriva mnoge naše uspomene. Bile lijepe ili ružne, mi ih pamtimo. Iz vremena djetinjstva čuvam sve svoje lijepe uspomene. Neke od njih su mjesta na kojima sam boravila kao mala. Najviše pamtim svoju kuću, svoj dom, veliko dvorište, voćnjak u kojem sam se uvijek igrala, okuse bakinih i maminih kolača, mirisa iz kuhinje, zvuk maminog glasa, odlazak u vrtić i boju sekinih očiju. Razni mirisi su se širili dvorištem iz bakinog vrta, mirisi raznobojnog cvijeća. Ulaskom u kuću osjetila sam miris jela koje su pripremale. Najviše od svega voljela sam kolače s jabukama. Još pamtim okus i miris tog kolača. Kada sam pošla u vrtić, svako jutro me na velikoj kruški dočekala ptica grlica. Pjevala mi je ranojutarnju pjesmu. Obraćala sam joj se s osmijehom i sretno otišla u vrtić.

Autor: Ema Srednoselec, 3. a razred, OŠ „Antun Nemčić Gostovinski“ Koprivnica Mentor: Ines Geršić-Bodinovac

POČETNA

Nagrađeni rad:2. nagrada

Legenda o brodu Volim slušati priče o davnim događajima. Tako sam jednom čuo legendu o nestalom brodom. Bilo je to davno, davno prije nego što sam se rodio. Rijeka Drava je često plavila. Tako je bilo i te godine. Drava se izlila iz svoga korita. A u to vrijeme rijekom je plovio jedan brod. Voda je oštetila brod i on je potonuo. Nakon što je potonuo ljudi su zaronili i pokušavali spasiti dva mornara koja su potonula zajedno s brodom. Uspjeli su ih pronaći i spasiti ih, ali kad su ponovno zaronili, brod nisu pronašli. Brod je nestao. Kada se Drava povukla, broda i dalje nije bilo. Počeli su tražiti nestali brod, ali ga nisu pronašli. Otišli su čak i u susjedno selo te pitali ljude jesu li vidjeli brod. Oni su im rekli da su vidjeli neki brod. Ljudi iz mog sela otišli su do tog broda, no vidjeli su da to nije taj brod kojeg oni traže, pa su se vratili u svoje selo. Ljudi su nastavili normalnim životom. Marljivo su obrađivali svoja polja. Jedan čovjek je orao svoju njivu i pronašao je jedan veliki tunel. Pozvao je svoje prijatelje i oni su zajedno ušli u tunel. Jako su se iznenadili kada su u tunelu našli izgubljeni brod. A izgubljeni brod bio je pun blaga. Oni su bili presretni. Otišli su po pomoć kako bi to blago izvadili iz broda. U pomoć su došli svi muškarci iz sela. No, kada su došli do mjesta gdje je bio tunel, tunela više nije bilo. Nisu mogli pronaći niti tunel, a niti brod. Tko zna zašto je brod ponovno nestao i hoće li ga ikada više pronaći. A što bi bilo da su s broda uzeli blago? O tome možemo samo maštati. Autor: Janick Sambol, 3. razred, OŠ Gola, PŠ OtočkaMentor: Sanja Solić

POČETNA

Nagrađeni rad:3. nagrada

Dedek žrvi melje Dedek melje žrvi i stalne neke mrvi! Babica gunđa-mora si sesti, ne muora ona naviek pod mesti! Vu luoncu se voda vri za žgance veli babica: „Ajde dedek, same tance! Dedeku se neda žrvi vrtet i misli si: „Koj sem zgriešil, ej zna ova babica kulike imam ljiet?“.

POČETNA

Autor: Ema Runjak, 5. razred, OŠ Ante Kovačića Zlatar Mentor: Veronika Podobnik

Pohvaljeni rad

Dravska rapsodija Mami me voćka podravska nakon kiše kad je vjetar s juga lagano njiše. Opijaju mirisi pokošene trave zelene. Budi me pirkanje rijeke Dravei šapat vile dravske. Rani izlazak sunca, što nebom skakuće šapuće nježnu jutarnju sonatu. Ljeska se polje žitno u bezbroj tonova žutih. Ima li što ljepše od toga? Okusi, mirisi, boje, tonovi - djetinjstva moga od kojih bolje poželjeti ne bih mogla. Autor: Ena Bosorić, 5. razred OŠ prof. Franje Viktora Šignjara VirjeMentor: Danijela Sunara-Jozek

Pohvaljeni rad

POČETNA

Prekodravska igra Nekad su se igrala mala djeca vesela. Za Uskrs su se igrala Kotačanja i Bincanja. Nekad su se igrale male djevojčice vesele. Na livadi se sastale i veselo zaplesale. Nekad su se igrali mali dječaci veseli. Praćke su napravili i u frulice zasvirali.Nekad su se igrala mala djeca vesela. Igrala se veselo Školica i Bobanca.

POČETNA

Autor: Maja Prečko, 3.razred, OŠ Gola, PŠ Otočka Mentor: Sanja Solić

Pohvaljeni rad

Moj rodni kraj Ima jedan kraj najlepši od svih. To moj je rodni kraj i ponosim se s njim. U njemu se veselo igraju deca, sunce jače greje i cveće veselo cveta. Svaka tica veselo raširi krila, leti mojim krajem ko najlepša vila. Volim svaki moj breg i oranicu svaku, nigde ni lepše neg' u mom rodnom kraju.

POČETNA

Autor: Dominik Kaurić, 3. razred, OŠ Pokupsko Mentor: Jasminka Podlejan

Pohvaljeni rad

MOJA KOTORIBA Moja je Kotoriba veljka. Tu je moja hiža, negda diši po vanjkovcima z sirom. Veljki cug dok fučne, Se se ribe zbudijo. Reka Mura fljetna teče, poljek ljepih zelenih šumi. Vredni Kotoripčani polja kopajo, A deca se na vuljici igrajo. Ljepa je moja Kotoriba…

Autor: Maja Gadanec, 4. razred, OŠ Jože Horvata Kotoriba Mentor: Sanela Beti

POČETNA

Pohvaljeni rad

Kotoriba f srcu Kotoriba je korpa. Kotoriba je cug. Kotoribu nigdar nam zabil! Ima ljepo školo i cirkvu ljepu, se pono cvetja i polja i išče tuljko toga. Ovo je moj dom. Kotoriba, zanavek, f srcu mom! Nemrem več nikaj reči, tak je ljepa!

Autor: Teo Seličanec, 2. razred, OŠ Jože Horvata Kotoriba Mentor: Željka Matulin

POČETNA

Pohvaljeni rad

Viža Zapopeval dedek stari, Lepo pesem međimursko. Spušća glasa i v zrak zdiže, zapopevala i baka s hiže. Al je rekel dedek stari, da mu baka vižu kvari.

POČETNA

Autor: Petar Kocijan, 4. razred, OŠ Belica Mentor: Gordana Turk

Pohvaljeni rad

Autor: Bruno Strelar, 8 razred, OŠ Ante Kovačića ZlatarMentor: Denis Vincek

Posebno priznanje

POČETNA

"Plavim busom do Kotoribe"

Plavim busom do Kotoribe Danas je moj rođendan. Nedjelja. Nema škole. Ma nije mi danas rođendan; na kraju je travnja. Za točno dva mjeseca. Ali, želim se već sad nagraditi. Putujem rano u Zagreb busom iz Zlatara jer u 8 sati kreće mi autobus za Kotoribu. Sam putujem. Pa, osmi sam razred. Putovao sam već i na more i u inozemstvo sam. Više puta. Ma koji strah. Imam crni pojas u karateu, treniram od djetinjstva. Tata mi je policajac i uvukao me u taj sport. Zna da se znam sam brinuti o sebi bez obzira na moje mlade godine. Kupujem kartu, dolazim na peron na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu. Šok. Zeleni autobus. Nije plavi kakav sam očekivao. Provjeravam kod vozača ide li bus za Kotoribu. On, pak, provjerava moju kartu. Slabo se čujemo jer obojica nosimo maske. Vraća mi kartu, a ja si ruke špricam malim dezinficijensom koji mi je mama spremila za put. Imali smo doma svi koronu prije tri mjeseca i nekako lagano preboljeli tako da sam potpuno fit. Toliko fit da mi valjda sto kila težak ruksak nije teško nositi. Mama je napravila pet sendviča, stavila mi napolitanke, dvije čokolade, neku energetsku tabletu ako mi, kako je rekla, padne šećer. Ruksak poluotvoren jer kako uza sve to da stanu i dvije boce zlatarske vode. – Dečko, putuješ skroz do Kotoribe – pita me kondukter koji ima navučenu plavu kutu. Kaže kako me nikad nije vidio, a da je svaki drugi dan već više od 20 godina na toj liniji. Očito me čuo kad sam se javio mami, čuo pritom moj kaj, i rekao da je on iz Donje Stubice. Ja mu velim kako sam iz Zlatara i odmah pomislim na to kako sam napravio glupost – ne razgovarati s nepoznatim ljudima. Ponudio mi je da sjednem naprijed, prvo sjedalo s desne strane, do prozora. Prihvaćam jer mi je izazov promatrati okolinu kada putujem. Zahvaljujem i premještam se iz trećeg reda, a ruksak stavljam na sjedalo do prolaza. Nisam odgovorio na njegovo pitanje, no čuo sam kako mu je vozač rekao da „mali ide do kraja.“ Koji mali, pa viši sam sa svojih 170 centimetara od obojice. Izlazimo s kolodvora, skidam jaknu jer je u busu vruće i vidim – kako se približavamo Dubravi i Sesvetama – da pada sve gušći snijeg. Počinje mi se zijevati. U Kotoribi bismo trebali biti u pol 12. Dremnuo sam na sekundu, otpio vode, da se razbudim. Spava mi se. Čujem kako je kondukter, Zagorac Kruno – iako mislim po govoru da ipak nije domaći – glasno zaviknuo: Gospon Joža, kaj se ne javljate, pa dojdite sjesti napred. Stavit ću ruksak od maloga gore na policu. Do mene sjeda neki stariji gospodin, koščata lica, prilično ćelav, u tamnom puloveru iznad kojega proviruje kragna bijele košulje, tako izglačana da sam pomislio da bih si prste mogao porezati na taj ovratnik, kako bi me odmah u školi ispravili. Toooo, moja se želja ispunila. Rođendanska. Znam tko je sjeo do mene. Čovjek ne zna da ja znam tko je on, a dotle nešto razgovara s kondukterom Krunom. Kruno grize neke koštice i odjednom se okreće prema meni. – Dečko, sigurno su ti roditelji rekli da sa stranim ljudima ne razgovaraš i to je u redu, ali moram ti reći tko sjedi pokraj tebe. Ti si sigurno osmi razred ili srednja škola već, vjerujem da si čuo za Jožu Horvata, našeg poznatog – govori mi kondukter, a ja ga prekidam i kažem naglas da kako ne bih znao za najpoznatijega hrvatskog moreplovca i putopisca. Moj knjižničar imao je pravo. Uvijek je u pravu. Bio je to najbolji motivacijski sat za lektiru. Izbornu lektiru, konkretno putopisnu prozu Besa, za koju se odlučio cijeli razred. Književnik koji ima valjda blizu stotinu godina gleda me sa svojim velikim očima, a ja shvaćam da zapravo ja to svoje misli izgovaram naglas. – Znate, gospodine, naš nam je knjižničar prije nego što smo obrađivali s učiteljicom Vašu Besu pričao o tome kako je jednom putovao s Vama u Kotoribu i sjedio na istome mjestu na kojemu sjedim ja, a Vi ste sjedili do njega. Taj jedan uvodni sat lektire pretvorio se na kraju u tri sata hrvatskoga koja su slijedila i ne znam kako mu je to naša učiteljica dopustila, no knjižničar je tri dana zaredom dolazio u naš razred i ispričao sve ono što ste Vi njemu ispripovijedali dok ste tom prilikom zajedno putovali do Kotoribe. Sjećam se još, kako je rekao, da on praktički nije izustio nijednu riječ dok ste Vi nizali jednu za drugom svoje životne epizode. S takvom strasti je knjižničar sve to nama prenio i siguran sam da je to jedno od rijetkih lektirnih djela, mislim na Besu, koje je pročitao svaki đak. Ja sam Vam sad 8.b, a pročitao sam i Vaš Sedmi be – ispričao sam mu u dahu. Snijeg je sve jače i jače padao i kad smo stali u Goričici, gdje je kondukter Kruno najavio stanku od 20 minuta, toliko je snijega bilo da mi je bio viši od tenisica koje sam doma obuo. Čarape su mi učas bile mokre. Imao sam gomilu hrane u ruksaku i pića, a pisac Joža Horvat pitao me neka nazovem svoje i kažem im s kim putujem te smijem li s njim na čaj. Pomislio sam, pa nisam sam, ide puno ljudi u restoran, i rekao da mogu na čaj. I od te Goričice, kad smo natrag ušli u plavi bus, Joža Horvat pričao je i pričao svoje doživljaje sa svojih putovanja. Imao je moj knjižničar pravo: Kotoripčanin koji živi u Zagrebu – a išao je u posjet nekim rođacima te sutradan na susret s učenicima u školi u Kotoribi – legenda je. Knjižničar je stvarno imao pravo i dobro se sjećao toga da Horvat često nedjeljom putuje plavim busom u svoje rodno mjesto. Na put sam krenuo želeći vidjeti tu Kotoribu u nadi da ću imati sreće i da će se, rekli bismo mi Zagorci, potrefiti da to bude nedjelja kad bude putovao i Joža Horvat. Sresti, dopustit ću si i reći, Jožu i imati priliku razgovarati s njim, to je ipak druga stvar, nego čuti to preko posrednika. Zato sam odlučio ići na sve ili ništa. Pogled kroz prozor. Vidim, izlazimo iz Svete Marije. Znam da je na Muri. Proučio sam ja dobro unaprijed rutu kojom ide plavi bus. Odjednom sam osjetio nečiju ruku na svojem ramenu. U djeliću sekunde sam refleksno drugom rukom snažno odgurnuo tu ruku. Ipak, rekao sam, majstor sam karatea. A ono ruka konduktera Krune. – Dečko, razbudi se! Ovo ti je Donja Dubravu, za koju minutu smo u Kotoribi. Malo si sanjao i razgovarao, ali autobus se poslije Čakovca ispraznio pa te Zlatko i ja nismo htjeli buditi. Znaš, moram ti reći da je Joža Horvat umro. Ima već gotovo deset godina. Govorio si nešto o njemu u snu – rekao je Kruno i dodao da ne zaboravim uzeti ruksak koji je bio na sjedalu kraj mojega. Okrenuo sam se oko sebe i, stvarno, bus je bio prazan. Maska mi je pala ispod brade, a Kruno i vozač s maskama. Kako li je onda Joža Horvat bio bez maske dok smo razgovarali? Kako li smo pili čaj u restoranu kad je lockdown za restorane? Snijeg sve slabije pada. Prolazimo kraj neke radionice s velikim staklenim površinama. Pa, bus nije plavi. Vidim njegov zeleni odraz u staklu. Sve je to bio san. Da, znam da je Kotoripčanin Joža Horvat umro. Znam da sam želio prošetati središtem njegova mjesta. Popravljam si masku i ispričavam se što mi je skliznula. Kaže kondukter da su i on i vozač preboljeli koronu. Prije dva mjeseca. Inače bi me, dodaje, već probudili i tražili da je stavim kako spada. I ja im kažem za sebe da je korona iza mene. Crnim slovima na velikoj žutoj tabli piše Kotoriba. Kruni govorim sada naglas razlog svojega putovanja. – Dečko, shvatili smo kolega i ja sve iz onoga što si šaputao dok si sanjao. Joža je bio ljudina. Legenda. Uvijek bi pričao svoje životne priče. Toga je bilo toliko da se nikad nije ponavljao. Tko te čeka? – upita me. Rekoh, želim samo prošetati središtem, odšetati do škole, napraviti jedan selfie. – Znam da se vraćate u 13 sati za Zagreb. Moja će želja biti ispunjena. Prošetat ću mjestom gdje je Joža proveo svoje djetinjstvo. Recite mi gdje je tu škola i, vraćam se odmah s vama za Zagreb. Recite mi samo gdje stojite za natrag – zamolio sam konduktera, koji je, očito, shvatio motiv mojega putovanja. Vozač je odlučio odvesti me do škole, pokazavši mi prije toga mjesto gdje će autobus biti prije kretanja, a Kruno je rekao da se ne motam oko štreke. Znamo mi Zagorci što je štreka, a ja put vlakom od Zlatar Bistrice nisam odabrao. Jasno, zato što sam htio proživjeti put busom, onako kako je Joža Horvat putovao. Veli kondukter Kurno, otkad je korona stigla, nakon nekoliko desetljeća, plavi bus kakvim je Joža Horvat odlazio u Kotoribu, više ne povezuje Zagreb i Kotoribu. Sad je zeleni. Drugi prijevoznik. Selfie, sendviči, sok. Naravno da tenisice nisu bile mokre jer sve je bio san. No, moja se želja ispunila. Moja je želja bila vidjeti Kotoribu i prošetati njome. Čvrsto sam odlučio cijeli red Horvatovih knjiga koje imam na polici iznad radnog stola ponovno uzeti u ruke. Znate da sam ih sve pročitao prije ove moje avanture. U 13 sati sjeo sam u ugrijani autobus, kriomice se prekrižio, i pogledao Molitvu prije plovidbe koju sam imao sa sobom u ruksaku. Bruno Strelar, 8.b Osnovna škola Ante Kovačića, Zlatar Mentor: Denis Vincek

Plavim busom do Kotoribe Danas je moj rođendan. Nedjelja. Nema škole. Ma nije mi danas rođendan; na kraju je travnja. Za točno dva mjeseca. Ali, želim se već sad nagraditi. Putujem rano u Zagreb busom iz Zlatara jer u 8 sati kreće mi autobus za Kotoribu. Sam putujem. Pa, osmi sam razred. Putovao sam već i na more i u inozemstvo sam. Više puta. Ma koji strah. Imam crni pojas u karateu, treniram od djetinjstva. Tata mi je policajac i uvukao me u taj sport. Zna da se znam sam brinuti o sebi bez obzira na moje mlade godine. Kupujem kartu, dolazim na peron na Autobusnom kolodvoru u Zagrebu. Šok. Zeleni autobus. Nije plavi kakav sam očekivao. Provjeravam kod vozača ide li bus za Kotoribu. On, pak, provjerava moju kartu. Slabo se čujemo jer obojica nosimo maske. Vraća mi kartu, a ja si ruke špricam malim dezinficijensom koji mi je mama spremila za put. Imali smo doma svi koronu prije tri mjeseca i nekako lagano preboljeli tako da sam potpuno fit. Toliko fit da mi valjda sto kila težak ruksak nije teško nositi. Mama je napravila pet sendviča, stavila mi napolitanke, dvije čokolade, neku energetsku tabletu ako mi, kako je rekla, padne šećer. Ruksak poluotvoren jer kako uza sve to da stanu i dvije boce zlatarske vode. – Dečko, putuješ skroz do Kotoribe – pita me kondukter koji ima navučenu plavu kutu. Kaže kako me nikad nije vidio, a da je svaki drugi dan već više od 20 godina na toj liniji. Očito me čuo kad sam se javio mami, čuo pritom moj kaj, i rekao da je on iz Donje Stubice. Ja mu velim kako sam iz Zlatara i odmah pomislim na to kako sam napravio glupost – ne razgovarati s nepoznatim ljudima. Ponudio mi je da sjednem naprijed, prvo sjedalo s desne strane, do prozora. Prihvaćam jer mi je izazov promatrati okolinu kada putujem. Zahvaljujem i premještam se iz trećeg reda, a ruksak stavljam na sjedalo do prolaza. Nisam odgovorio na njegovo pitanje, no čuo sam kako mu je vozač rekao da „mali ide do kraja.“ Koji mali, pa viši sam sa svojih 170 centimetara od obojice. Izlazimo s kolodvora, skidam jaknu jer je u busu vruće i vidim – kako se približavamo Dubravi i Sesvetama – da pada sve gušći snijeg. Počinje mi se zijevati. U Kotoribi bismo trebali biti u pol 12. Dremnuo sam na sekundu, otpio vode, da se razbudim. Spava mi se. Čujem kako je kondukter, Zagorac Kruno – iako mislim po govoru da ipak nije domaći – glasno zaviknuo: Gospon Joža, kaj se ne javljate, pa dojdite sjesti napred. Stavit ću ruksak od maloga gore na policu. Do mene sjeda neki stariji gospodin, koščata lica, prilično ćelav, u tamnom puloveru iznad kojega proviruje kragna bijele košulje, tako izglačana da sam pomislio da bih si prste mogao porezati na taj ovratnik, kako bi me odmah u školi ispravili. Toooo, moja se želja ispunila. Rođendanska. Znam tko je sjeo do mene. Čovjek ne zna da ja znam tko je on, a dotle nešto razgovara s kondukterom Krunom. Kruno grize neke koštice i odjednom se okreće prema meni. – Dečko, sigurno su ti roditelji rekli da sa stranim ljudima ne razgovaraš i to je u redu, ali moram ti reći tko sjedi pokraj tebe. Ti si sigurno osmi razred ili srednja škola već, vjerujem da si čuo za Jožu Horvata, našeg poznatog – govori mi kondukter, a ja ga prekidam i kažem naglas da kako ne bih znao za najpoznatijega hrvatskog moreplovca i putopisca. Moj knjižničar imao je pravo. Uvijek je u pravu. Bio je to najbolji motivacijski sat za lektiru. Izbornu lektiru, konkretno putopisnu prozu Besa, za koju se odlučio cijeli razred. Književnik koji ima valjda blizu stotinu godina gleda me sa svojim velikim očima, a ja shvaćam da zapravo ja to svoje misli izgovaram naglas. – Znate, gospodine, naš nam je knjižničar prije nego što smo obrađivali s učiteljicom Vašu Besu pričao o tome kako je jednom putovao s Vama u Kotoribu i sjedio na istome mjestu na kojemu sjedim ja, a Vi ste sjedili do njega. Taj jedan uvodni sat lektire pretvorio se na kraju u tri sata hrvatskoga koja su slijedila i ne znam kako mu je to naša učiteljica dopustila, no knjižničar je tri dana zaredom dolazio u naš razred i ispričao sve ono što ste Vi njemu ispripovijedali dok ste tom prilikom zajedno putovali do Kotoribe. Sjećam se još, kako je rekao, da on praktički nije izustio nijednu riječ dok ste Vi nizali jednu za drugom svoje životne epizode. S takvom strasti je knjižničar sve to nama prenio i siguran sam da je to jedno od rijetkih lektirnih djela, mislim na Besu, koje je pročitao svaki đak. Ja sam Vam sad 8.b, a pročitao sam i Vaš Sedmi be – ispričao sam mu u dahu. Snijeg je sve jače i jače padao i kad smo stali u Goričici, gdje je kondukter Kruno najavio stanku od 20 minuta, toliko je snijega bilo da mi je bio viši od tenisica koje sam doma obuo. Čarape su mi učas bile mokre. Imao sam gomilu hrane u ruksaku i pića, a pisac Joža Horvat pitao me neka nazovem svoje i kažem im s kim putujem te smijem li s njim na čaj. Pomislio sam, pa nisam sam, ide puno ljudi u restoran, i rekao da mogu na čaj. I od te Goričice, kad smo natrag ušli u plavi bus, Joža Horvat pričao je i pričao svoje doživljaje sa svojih putovanja. Imao je moj knjižničar pravo: Kotoripčanin koji živi u Zagrebu – a išao je u posjet nekim rođacima te sutradan na susret s učenicima u školi u Kotoribi – legenda je. Knjižničar je stvarno imao pravo i dobro se sjećao toga da Horvat često nedjeljom putuje plavim busom u svoje rodno mjesto. Na put sam krenuo želeći vidjeti tu Kotoribu u nadi da ću imati sreće i da će se, rekli bismo mi Zagorci, potrefiti da to bude nedjelja kad bude putovao i Joža Horvat. Sresti, dopustit ću si i reći, Jožu i imati priliku razgovarati s njim, to je ipak druga stvar, nego čuti to preko posrednika. Zato sam odlučio ići na sve ili ništa. Pogled kroz prozor. Vidim, izlazimo iz Svete Marije. Znam da je na Muri. Proučio sam ja dobro unaprijed rutu kojom ide plavi bus. Odjednom sam osjetio nečiju ruku na svojem ramenu. U djeliću sekunde sam refleksno drugom rukom snažno odgurnuo tu ruku. Ipak, rekao sam, majstor sam karatea. A ono ruka konduktera Krune. – Dečko, razbudi se! Ovo ti je Donja Dubravu, za koju minutu smo u Kotoribi. Malo si sanjao i razgovarao, ali autobus se poslije Čakovca ispraznio pa te Zlatko i ja nismo htjeli buditi. Znaš, moram ti reći da je Joža Horvat umro. Ima već gotovo deset godina. Govorio si nešto o njemu u snu – rekao je Kruno i dodao da ne zaboravim uzeti ruksak koji je bio na sjedalu kraj mojega. Okrenuo sam se oko sebe i, stvarno, bus je bio prazan. Maska mi je pala ispod brade, a Kruno i vozač s maskama. Kako li je onda Joža Horvat bio bez maske dok smo razgovarali? Kako li smo pili čaj u restoranu kad je lockdown za restorane? Snijeg sve slabije pada. Prolazimo kraj neke radionice s velikim staklenim površinama. Pa, bus nije plavi. Vidim njegov zeleni odraz u staklu. Sve je to bio san. Da, znam da je Kotoripčanin Joža Horvat umro. Znam da sam želio prošetati središtem njegova mjesta. Popravljam si masku i ispričavam se što mi je skliznula. Kaže kondukter da su i on i vozač preboljeli koronu. Prije dva mjeseca. Inače bi me, dodaje, već probudili i tražili da je stavim kako spada. I ja im kažem za sebe da je korona iza mene. Crnim slovima na velikoj žutoj tabli piše Kotoriba. Kruni govorim sada naglas razlog svojega putovanja. – Dečko, shvatili smo kolega i ja sve iz onoga što si šaputao dok si sanjao. Joža je bio ljudina. Legenda. Uvijek bi pričao svoje životne priče. Toga je bilo toliko da se nikad nije ponavljao. Tko te čeka? – upita me. Rekoh, želim samo prošetati središtem, odšetati do škole, napraviti jedan selfie. – Znam da se vraćate u 13 sati za Zagreb. Moja će želja biti ispunjena. Prošetat ću mjestom gdje je Joža proveo svoje djetinjstvo. Recite mi gdje je tu škola i, vraćam se odmah s vama za Zagreb. Recite mi samo gdje stojite za natrag – zamolio sam konduktera, koji je, očito, shvatio motiv mojega putovanja. Vozač je odlučio odvesti me do škole, pokazavši mi prije toga mjesto gdje će autobus biti prije kretanja, a Kruno je rekao da se ne motam oko štreke. Znamo mi Zagorci što je štreka, a ja put vlakom od Zlatar Bistrice nisam odabrao. Jasno, zato što sam htio proživjeti put busom, onako kako je Joža Horvat putovao. Veli kondukter Kurno, otkad je korona stigla, nakon nekoliko desetljeća, plavi bus kakvim je Joža Horvat odlazio u Kotoribu, više ne povezuje Zagreb i Kotoribu. Sad je zeleni. Drugi prijevoznik. Selfie, sendviči, sok. Naravno da tenisice nisu bile mokre jer sve je bio san. No, moja se želja ispunila. Moja je želja bila vidjeti Kotoribu i prošetati njome. Čvrsto sam odlučio cijeli red Horvatovih knjiga koje imam na polici iznad radnog stola ponovno uzeti u ruke. Znate da sam ih sve pročitao prije ove moje avanture. U 13 sati sjeo sam u ugrijani autobus, kriomice se prekrižio, i pogledao Molitvu prije plovidbe koju sam imao sa sobom u ruksaku. Bruno Strelar, 8.b Osnovna škola Ante Kovačića, Zlatar Mentor: Denis Vincek

Autor: Sabina Čehulić, 6. razredOŠ Stjepana Radića Brestovec OrehovičkiMentor: Jelena Halabek

Nagrađeni rad:1. nagrada

POČETNA

"Kak su živelji naši stari"

Kak su živelji naši stari Teške su na gruntu delalji, cijele dane fejst su se mučilji. S konjima su po njiva oralji, a skore navijek lačni bilji. H školu rijetki su išlji, s krijedami po pločicami pisalji. Deca se z ruclji igralji, na potoku viješ pralji. Kuruzni kruh su peklji, po krušne peči su dišalji. Žgance z kuruznu melju jelji, bi i druge da su imelji. H drvena hižica živelji, po noći s petrolejkami svijetilji. Navijek skromneši bilji, alji sretneše od nas su živelji. Sabina Čehulić OŠ Stjepana Radića Brestovec Orehovički Mentor: Jelena Halabek

Kak su živelji naši stari Teške su na gruntu delalji, cijele dane fejst su se mučilji. S konjima su po njiva oralji, a skore navijek lačni bilji. H školu rijetki su išlji, s krijedami po pločicami pisalji. Deca se z ruclji igralji, na potoku viješ pralji. Kuruzni kruh su peklji, po krušne peči su dišalji. Žgance z kuruznu melju jelji, bi i druge da su imelji. H drvena hižica živelji, po noći s petrolejkami svijetilji. Navijek skromneši bilji, alji sretneše od nas su živelji. Sabina Čehulić OŠ Stjepana Radića Brestovec Orehovički Mentor: Jelena Halabek

Autor: Domagoj Posavi, 7. razred, OŠ PodturenMentor: Jasna Posavi

POČETNA

"Skrivačkaje"

Skrivačkaje Negda so se deca po vulici nagajala Nikšega reda so se ne držala. Skrivačkala so se po hižama zapuščenim Po štalama, škedjima i kletima zmazanim. Puce so krave na pašo vlekle Sebe so robače zmazane slekle Na Muri su ih z ripljom prale. A deci so cukore dale Ka bodo na krave pazili I ka nado po koruzi gazili. Dečki so štalo i koce zmetali I kupe sena na kola nametali. Deca so se i dalje skrivačkala Po senu i slami hitala I po parmi nagajala. Deca so vek fraj bila Nigdar je nikša ne bila sila Tak so mi mamica povedali I verujem da so mi ne zlagali. I ja bi takše dete štel biti Fraj kak ftiček, a ne kak ve Živim, ali kak v krletki. Domagoj Posavić, 7. razred OŠ Podturen

Nagrađeni rad:2. nagrada

Skrivačkaje Negda so se deca po vulici nagajala Nikšega reda so se ne držala. Skrivačkala so se po hižama zapuščenim Po štalama, škedjima i kletima zmazanim. Puce so krave na pašo vlekle Sebe so robače zmazane slekle Na Muri su ih z ripljom prale. A deci so cukore dale Ka bodo na krave pazili I ka nado po koruzi gazili. Dečki so štalo i koce zmetali I kupe sena na kola nametali. Deca so se i dalje skrivačkala Po senu i slami hitala I po parmi nagajala. Deca so vek fraj bila Nigdar je nikša ne bila sila Tak so mi mamica povedali I verujem da so mi ne zlagali. I ja bi takše dete štel biti Fraj kak ftiček, a ne kak ve Živim, ali kak v krletki. Domagoj Posavić, 7. razred OŠ Podturen

Autor: Jelena Puček, 7. razredOŠ Eugena Kvatrenika Velika GoricaMentor: Ivana Dubovečak

"Razglednica djetinjstva"

Razglednica djetinjstva Volim ljeto i ljeto voli mene. Kad sam kod bake na selu, gdje šušti kukuruz, ljulja se trava, čuje se pjesma ptica i sve je puno života i mirisa njiva. Moja baka i djed ustaju čim sunce zsvijetli prozore jer posla je mnogo i svaki dan im je prekratak… Kad se priviknem na novi život, kažem: Jutro je, ustaj djede, kukuriču pijetli, povedi i mene u polje!“. Kako su lijepe brazde vlažne zemlje i vrbe pored potoka i sunce što se u njemu kupa i pjesma ptica i sve sja i diše… A onda opet sve kao da sniva. Kad je djed gotov s poslom, vraćamo se staroj kruški u dvorištu, rodinom gnijezdu na štaglju, dremljivoj mački na kućnome pragu, mirisu svježeg pomuzenog mlijeka i bakinim žgancima. Kad zvijezde probude noć, sastajemo se na trgiću pored crkve i tih blagih ljetnih večeri rađaju se prijateljstva i prve ljubavi. Takvom ljetu ne želim kraj… Autor: Jelena Puček, 7.b OŠ Eugena Kvaternika, Velika Gorica Mentor: Ivana Dubovečak, prof.

POČETNA

Nagrađeni rad:3. nagrada

Razglednica djetinjstva Volim ljeto i ljeto voli mene. Kad sam kod bake na selu, gdje šušti kukuruz, ljulja se trava, čuje se pjesma ptica i sve je puno života i mirisa njiva. Moja baka i djed ustaju čim sunce zsvijetli prozore jer posla je mnogo i svaki dan im je prekratak… Kad se priviknem na novi život, kažem: Jutro je, ustaj djede, kukuriču pijetli, povedi i mene u polje!“. Kako su lijepe brazde vlažne zemlje i vrbe pored potoka i sunce što se u njemu kupa i pjesma ptica i sve sja i diše… A onda opet sve kao da sniva. Kad je djed gotov s poslom, vraćamo se staroj kruški u dvorištu, rodinom gnijezdu na štaglju, dremljivoj mački na kućnome pragu, mirisu svježeg pomuzenog mlijeka i bakinim žgancima. Kad zvijezde probude noć, sastajemo se na trgiću pored crkve i tih blagih ljetnih večeri rađaju se prijateljstva i prve ljubavi. Takvom ljetu ne želim kraj… Autor: Jelena Puček, 7.b OŠ Eugena Kvaternika, Velika Gorica Mentor: Ivana Dubovečak, prof.

Autor: Lana Stolnik, 8. razredOŠ Andrije Kačića Miošića Donja VoćaMentor: Dubravka Tuđan

POČETNA

"Zatvoreno poglavlje"

Zatvoreno poglavlje Vani sam. Sjedim na klupici zapuštenog igrališta i promatram vijugavu staru sivu cestu. Promatram u daljinu i ne vidim nijedno vozilo kako se probija kroz usku cestu i remeti tišinu. Prazno je sve, osim mene nema nikoga. U glavi mi odzvanjaju uspomene. Koliko sam puta jedva čekala i svađala se s roditeljima, i molila ih da me puste na igralište koje je sada pusto. Mogu čuti kako me ono doziva da se poigram, ali ja ne mogu. Osjećam se kao da su mi noge vezane teškim lancima. Ne mogu se pomaknuti iako bih se najradije spuštala niz žuti tobogan, ljuljala na ljuljački, vrtjela na vrtuljku ili se klackala na drvenoj klackalici. Potrčala bih! Pretvarala bih se da imam sedam godina. Trčala bih kao da me netko lovi, igrala bih se skrivača sa suncem i njegovim zlatnim kracima, skrivala bih se vješto tako da me ni vlastita siva sjena, koja me cijelo vrijeme prati, ne bi mogla naći, skakala bih visoko tako da zemlja ne bi osjetila moja stopala, a oblaci bi mi se radoznalo razmaknuli tako da bih mogla vidjeti nešto što još nitko nije vidio - nebeski kraj, prostor iza bijelih oblaka koje ni vrhovi planina ne mogu doseći. Nedavno je pao snijeg. Opojan miris snijega dozivao me da izađem. Očekivala sam dolazak prijatelja i zajedničko grudanje hladnim snijegom koji se brzo topi u našim rukama. Željela sam s prijateljima graditi snjegoviće i natjecati se u izradi najljepšeg snjegovića. Sanjkali bismo se i spuštali niz strmi brijeg te iznova vukli sanjke na vrh brijega. Očekivala sam sreću na njihovim licima jer su shvatili da život nije samo učenje i mobiteli, već da je život i druženje, prijateljstvo, nove svakodnevne pustolovine… Ali, vani sam bila samo ja. Samo sam ja došla na brijeg koji je bio usamljen kao i ja. Samo sam se ja mogla vidjeti na brijegu s bijelim vunenim šalom koji se stapao sa snijegom kada sam radila snježne anđelčiće. Mašući rukama, snijeg mi je ušao u rukavice, u kosu boje kestena i u oči pune tuge, suza i neispunjenih maštanja. Mojoj tuzi došao je kraj kada sam uzela bijeli, crtama ispunjeni papir i svoje osjećaje prenijela na njega. Bezbrižno i razigrano djetinjstvo za mene je gotova priča, zatvoreno poglavlje. Shvatila sam da sa svojih četrnaest godina postajem ozbiljnija i odgovornija djevojka, a djetinji smijeh, igru, ludovanje i maštanje zauvijek ću nositi u svom srcu. Ime autora: Lana Stolnik Razred: 8. Ime škole: OŠ Andrije Kačića Miošića Donja Voća Ime mentora: Dubravka Tuđan

Nagrađeni rad:3. nagrada

Zatvoreno poglavlje Vani sam. Sjedim na klupici zapuštenog igrališta i promatram vijugavu staru sivu cestu. Promatram u daljinu i ne vidim nijedno vozilo kako se probija kroz usku cestu i remeti tišinu. Prazno je sve, osim mene nema nikoga. U glavi mi odzvanjaju uspomene. Koliko sam puta jedva čekala i svađala se s roditeljima, i molila ih da me puste na igralište koje je sada pusto. Mogu čuti kako me ono doziva da se poigram, ali ja ne mogu. Osjećam se kao da su mi noge vezane teškim lancima. Ne mogu se pomaknuti iako bih se najradije spuštala niz žuti tobogan, ljuljala na ljuljački, vrtjela na vrtuljku ili se klackala na drvenoj klackalici. Potrčala bih! Pretvarala bih se da imam sedam godina. Trčala bih kao da me netko lovi, igrala bih se skrivača sa suncem i njegovim zlatnim kracima, skrivala bih se vješto tako da me ni vlastita siva sjena, koja me cijelo vrijeme prati, ne bi mogla naći, skakala bih visoko tako da zemlja ne bi osjetila moja stopala, a oblaci bi mi se radoznalo razmaknuli tako da bih mogla vidjeti nešto što još nitko nije vidio - nebeski kraj, prostor iza bijelih oblaka koje ni vrhovi planina ne mogu doseći. Nedavno je pao snijeg. Opojan miris snijega dozivao me da izađem. Očekivala sam dolazak prijatelja i zajedničko grudanje hladnim snijegom koji se brzo topi u našim rukama. Željela sam s prijateljima graditi snjegoviće i natjecati se u izradi najljepšeg snjegovića. Sanjkali bismo se i spuštali niz strmi brijeg te iznova vukli sanjke na vrh brijega. Očekivala sam sreću na njihovim licima jer su shvatili da život nije samo učenje i mobiteli, već da je život i druženje, prijateljstvo, nove svakodnevne pustolovine… Ali, vani sam bila samo ja. Samo sam ja došla na brijeg koji je bio usamljen kao i ja. Samo sam se ja mogla vidjeti na brijegu s bijelim vunenim šalom koji se stapao sa snijegom kada sam radila snježne anđelčiće. Mašući rukama, snijeg mi je ušao u rukavice, u kosu boje kestena i u oči pune tuge, suza i neispunjenih maštanja. Mojoj tuzi došao je kraj kada sam uzela bijeli, crtama ispunjeni papir i svoje osjećaje prenijela na njega. Bezbrižno i razigrano djetinjstvo za mene je gotova priča, zatvoreno poglavlje. Shvatila sam da sa svojih četrnaest godina postajem ozbiljnija i odgovornija djevojka, a djetinji smijeh, igru, ludovanje i maštanje zauvijek ću nositi u svom srcu. Ime autora: Lana Stolnik Razred: 8. Ime škole: OŠ Andrije Kačića Miošića Donja Voća Ime mentora: Dubravka Tuđan

Autor: Adam Novak, 8. razredOŠ Milana Langa BreganaMentor: Valentina Mahović

Pohvaljeni rad

POČETNA

"Djetinjstvo"

Djetinjstvo Niti jedan dan, niti jedan sat nije jednak čarima djetinjstva. Od začaranih šuma, do čudesnih svjetova dječja mašta nema granica. Nakon svih avantura dođe vrijeme kada sve pada u zaborav. Adam Novak, 8.b OŠ Milana Langa Mentorica: Valentina Mahović

Djetinjstvo Niti jedan dan, niti jedan sat nije jednak čarima djetinjstva. Od začaranih šuma, do čudesnih svjetova dječja mašta nema granica. Nakon svih avantura dođe vrijeme kada sve pada u zaborav. Adam Novak, 8.b OŠ Milana Langa Mentorica: Valentina Mahović

Autor: Paula Šipek, 8. razredOŠ Andrije Kačića Miošića Donja VoćaMentor: Dubravka Tuđan

Pohvaljeni rad

POČETNA

"Hodnik djetinjstva"

Hodnik djetinjstva Sjećaš li se onih dana bez ijedne brige, kada smo plovili dalekim oblacima i maštali o livadama slatkiša? Rumena lica, plesali smo po poljima mirisnog cvijeća. Pjevale su ptice, na nebu je bila duga, a tuga je bila pojam za koji nismo znali. Crtali smo slike našeg šarenog svijeta, penjali se na visoke krošnje u bakinom vrtu i gledali oblake kako putuju plavim nebom. Sjedili smo u bakinoj sobi, maštali, sanjali i svoje živote polako stvarali. Kako je vrijeme prolazilo, naš šaren svijet ostao je u prošlosti, u sobi, na ljuljački, u krošnji visokog stabla, ostao je u dugom hodniku našeg djetinjstva. Vrata tog hodnika otvorena su za maštu i snove da izađu i oboje dane nove. Ime autora: Paula Šipek Razred: 8. Ime škole: OŠ Andrije Kačića Miošića Donja Voća Ime mentora: Dubravka Tuđan

Hodnik djetinjstva Sjećaš li se onih dana bez ijedne brige, kada smo plovili dalekim oblacima i maštali o livadama slatkiša? Rumena lica, plesali smo po poljima mirisnog cvijeća. Pjevale su ptice, na nebu je bila duga, a tuga je bila pojam za koji nismo znali. Crtali smo slike našeg šarenog svijeta, penjali se na visoke krošnje u bakinom vrtu i gledali oblake kako putuju plavim nebom. Sjedili smo u bakinoj sobi, maštali, sanjali i svoje živote polako stvarali. Kako je vrijeme prolazilo, naš šaren svijet ostao je u prošlosti, u sobi, na ljuljački, u krošnji visokog stabla, ostao je u dugom hodniku našeg djetinjstva. Vrata tog hodnika otvorena su za maštu i snove da izađu i oboje dane nove. Ime autora: Paula Šipek Razred: 8. Ime škole: OŠ Andrije Kačića Miošića Donja Voća Ime mentora: Dubravka Tuđan

Autor: Jana Jurišić, 8. razredOŠ RugvicaMentor: Kristina Munić-Matošević

Pohvaljeni rad

POČETNA

"Izlet za pamćenje"

Izlet za pamćenje Bilo je svježe proljetno jutro. Oko nas se nalazila samo Sava, šuma i modro nebo, a ispod nas mali čamac koji je bio dovoljan za dvoje ljudi. Iako je magla pokrivala naša rumena lica, do njih su dopirale sunčane zrake koje su, kao tijekom ljeta, grijale mog tatu i mene, no njihovu toplinu oduzimalo je polagano puhanje povjetarca koji se na kopnu nije mogao ni osjetiti. Upalili smo motor čamca te polagano krenuli u beskraj nježne tamnozelene Save, koja je, kad bi čamac pažljivo prošao kroz nju, pustila koju kap u nadi da će poletjeti u nebo koje je tada bilo već donekle vidljivo zbog povlačenja mutne svilenkaste magle. Neke krupnije kapi u trenutku vraćanja u zeleni dom slale su svoje suukućane kako bi nas poprskali, no to nam nije smetalo. Promatrali smo što je ispred, a i pored nas. Sa svake strane tog beskonačnog zelenila usred kojeg smo se nalazili, obavijala se listopadna šuma koja je bila u cvatu. Imala je stabla koja su na sebi nosila krune ljupke zelene boje ukrašene draguljima, malenim cvjetićima koji su tek pupali. Poneka su oko smeđeg hrapavog tijela imala plašt građen od grubog bodljikavog lišća. Sva stabla izgledala su kao veličanstvene kraljice, a i bila su veličanstvena. Kraj njih nitko nije mogao ostati ravnodušan. Bila su tako tajnovita i tamna, nisu dopuštala da proljetno sunce zagrije tlo, pokoji maslačak ili izgubljenu visibabu i svježu proljetnu travu koja je srnama bila najdraža. Ispod krošanja tih zelenih kraljica bilo je rahlo smeđe tlo, a odmah pored Save sitni pijesak koji su roditelji sada već odrasle djece iskopavali dok bi se djeca igrala u njemu ili pecala ribe. Barem mi je tako rekao tata raznježenog glasa prisjećajući se svog djetinjstva. Kako je vrijeme letjelo, iznad nas su letjeli galebovi, ptice su pjevale svoje proljetne popijevke, a ribe su počele pokazivati svoje svjetlucavo tijelo skačući u zrak, priroda se budila. Prateći galeba kako leti po nebu, uočili smo kako je nebo sada potpuno vidljivo. Na njemu se vidjela pokoja nježna ovčica koja je pasla po modroj livadi, svaka je išla svojim putem prateći pravac stada, a sunce im je bilo poput pastira. Svatko je išao svojim putem, galebovi su lovili ribe koje su im se trgale iz kljuna u nadi da će dobiti drugu šansu za život, dabrovi su odlazili u svoje domove, ptice radile gnijezda, srne plašljivo skakutale… Sve se brzo događalo, život u Savi bio je nemiran, no ploveći satima zaključili smo da je to upravo ono što se nama činili opuštajućim. Kad smo se vratili na obalu, lica su nam bila rumena, a svaka riječ i izdah postali su puteljak mutnog i bijelog zraka koji se uzdizao i raspršio iznad Save kao dim. Malen, istrošen i blatnjav čamac samo smo ostavili na samom rubu Save koja je prikazivala odraz neba koje je krvarilo ljepotom kao u pjesmi, a mi smo pošli šljunčanom stazom koja je vodila kroz šumu pa naposljetku do naše kuće. Svakim korakom nebo je bilo sve tamnije, a naši koraci sve glasniji. Bio je to izlet za pamćenje. Autorica: Jana Jurišić, 8.r OŠ Rugvica Mentorica: Kristina Munić-Matošević

Izlet za pamćenje Bilo je svježe proljetno jutro. Oko nas se nalazila samo Sava, šuma i modro nebo, a ispod nas mali čamac koji je bio dovoljan za dvoje ljudi. Iako je magla pokrivala naša rumena lica, do njih su dopirale sunčane zrake koje su, kao tijekom ljeta, grijale mog tatu i mene, no njihovu toplinu oduzimalo je polagano puhanje povjetarca koji se na kopnu nije mogao ni osjetiti. Upalili smo motor čamca te polagano krenuli u beskraj nježne tamnozelene Save, koja je, kad bi čamac pažljivo prošao kroz nju, pustila koju kap u nadi da će poletjeti u nebo koje je tada bilo već donekle vidljivo zbog povlačenja mutne svilenkaste magle. Neke krupnije kapi u trenutku vraćanja u zeleni dom slale su svoje suukućane kako bi nas poprskali, no to nam nije smetalo. Promatrali smo što je ispred, a i pored nas. Sa svake strane tog beskonačnog zelenila usred kojeg smo se nalazili, obavijala se listopadna šuma koja je bila u cvatu. Imala je stabla koja su na sebi nosila krune ljupke zelene boje ukrašene draguljima, malenim cvjetićima koji su tek pupali. Poneka su oko smeđeg hrapavog tijela imala plašt građen od grubog bodljikavog lišća. Sva stabla izgledala su kao veličanstvene kraljice, a i bila su veličanstvena. Kraj njih nitko nije mogao ostati ravnodušan. Bila su tako tajnovita i tamna, nisu dopuštala da proljetno sunce zagrije tlo, pokoji maslačak ili izgubljenu visibabu i svježu proljetnu travu koja je srnama bila najdraža. Ispod krošanja tih zelenih kraljica bilo je rahlo smeđe tlo, a odmah pored Save sitni pijesak koji su roditelji sada već odrasle djece iskopavali dok bi se djeca igrala u njemu ili pecala ribe. Barem mi je tako rekao tata raznježenog glasa prisjećajući se svog djetinjstva. Kako je vrijeme letjelo, iznad nas su letjeli galebovi, ptice su pjevale svoje proljetne popijevke, a ribe su počele pokazivati svoje svjetlucavo tijelo skačući u zrak, priroda se budila. Prateći galeba kako leti po nebu, uočili smo kako je nebo sada potpuno vidljivo. Na njemu se vidjela pokoja nježna ovčica koja je pasla po modroj livadi, svaka je išla svojim putem prateći pravac stada, a sunce im je bilo poput pastira. Svatko je išao svojim putem, galebovi su lovili ribe koje su im se trgale iz kljuna u nadi da će dobiti drugu šansu za život, dabrovi su odlazili u svoje domove, ptice radile gnijezda, srne plašljivo skakutale… Sve se brzo događalo, život u Savi bio je nemiran, no ploveći satima zaključili smo da je to upravo ono što se nama činili opuštajućim. Kad smo se vratili na obalu, lica su nam bila rumena, a svaka riječ i izdah postali su puteljak mutnog i bijelog zraka koji se uzdizao i raspršio iznad Save kao dim. Malen, istrošen i blatnjav čamac samo smo ostavili na samom rubu Save koja je prikazivala odraz neba koje je krvarilo ljepotom kao u pjesmi, a mi smo pošli šljunčanom stazom koja je vodila kroz šumu pa naposljetku do naše kuće. Svakim korakom nebo je bilo sve tamnije, a naši koraci sve glasniji. Bio je to izlet za pamćenje. Autorica: Jana Jurišić, 8.r OŠ Rugvica Mentorica: Kristina Munić-Matošević

Autor: Ava Magdić, 6. razredOŠ "A. N. Gostovinski" KoprivnicaMentor: Anita Ružman Branković

Pohvaljeni rad

POČETNA

"Još odrastam"

Još odrastam Proliveno mlijeko, razbijen tanjur, Zaboravljena zadaća, Još odrastam. U školi bajne, ocjene sjajne, Tučnjava s braćom, Još odrastam. Razderane hlače, natečena koljena, Blatnjave patike, Još odrastam. Kad dođe taj dan, znat ću ja točno, To je taj dan, kad odrasla sam... Ali ne još! Još sam dijete, skrivenih tajni, Preda mnom svijet se otvara. Mišljenja druga, knjige i retci, Sve su to tek počeci. Ali djetinjstvo je moje, Od početka pa do kraja, Zato vama otvaram vrata, Tog svog malog raja. Još odrastam. Ava Magdić, 6.r. Osnovna škola „Antun Nemčić Gosotovinski“ Koprivnica Anita Ružman Branković, prof.

Još odrastam Proliveno mlijeko, razbijen tanjur, Zaboravljena zadaća, Još odrastam. U školi bajne, ocjene sjajne, Tučnjava s braćom, Još odrastam. Razderane hlače, natečena koljena, Blatnjave patike, Još odrastam. Kad dođe taj dan, znat ću ja točno, To je taj dan, kad odrasla sam... Ali ne još! Još sam dijete, skrivenih tajni, Preda mnom svijet se otvara. Mišljenja druga, knjige i retci, Sve su to tek počeci. Ali djetinjstvo je moje, Od početka pa do kraja, Zato vama otvaram vrata, Tog svog malog raja. Još odrastam. Ava Magdić, 6.r. Osnovna škola „Antun Nemčić Gosotovinski“ Koprivnica Anita Ružman Branković, prof.

Autor: Lana Eršek, 8. razredOŠ Franje Horvata Kiša LoborMentor: Ivana Pikutić

Pohvaljeni rad

POČETNA

"Moje djetinjstve"

MOJE DJETINJSTVE Moje ime je Lana. Imam 14 ljet i živim h jenem malem selu zvanem Vojnovec. Denes bi vam štela reći neke male o mojem djetinjstvu. Poune toga se je desile huvih 14 ljet. I ljepih i grdih stvari. Ja nekak pamtim više same ove dobre. Prvoga ljeta kojega se zmislim je negde kad. sam imjela oko 4-5 ljet. Saki dan sam isla k prijateljice na igru. Tak nam je i z vremenem doma postale dosadne pak sme se odlucile upisati na folklor. Kak sme male bile, nisme mogle reci folklor pa kad bi nas do kad pital de tancame i popjevame mi bi rekle “na fokoru”. Saki četrtek sme imelji probu, a mi bi jedva docakale. A znate kak sme jake “pametni” tek bilji. Sosed nam ima črešnju. I normalne da sme se štelji počastiti i zasladiti se male. Alji nas je furt bile strah iti pitati aj smijeme na črešnju pak sme hodilji kakti “krast” črešnje. Videl bi nas sused i nigdar nej nič rekel, alji nam je bile zanimljevše poskrivečki jesti. Po zime sme navek delali tunele, skokove, kućice ma svašta. Tojest započelji sme delati, alji sme se premrzli pak sme saki svojemu domu išlji se gret. Tak sme se jemput štelji sanjkati, alji nije nam se dale više po dolu. Najstareši prijatelj nas je 10 zavezal na bicikljin i vljekel. Nisme bilji brzi, alji sme se zabavlji.. Sijem nam se nije h školu dale iti, alji kad je došle ljete, prvi sme bilji pri igre zvane “škola”. Našlji bi se pri nekomu doma, si bi si poselji na pod i unda bi glumilji učenike, a najstareši profesore. Tak sme jemput imelji i tjelesni pak su me vucilji delati stoj na rukami. Ja kakva sam bila zmotana, vtrgla sam si prvi put prst. I to srednji. Iste tak sme jemput skakalji po balami i opet ja zmotana opala i vtrgla si rouku. Tek nakon mesec dani sam mame priznala da sam s bale opala. Ne znam kak mi je opce verovala kad sam je rekla da sam na ceste opala.. Z dedu sam navijek orehe toukla, a unda sme si išlji leči pod orehe i počvat si male. A seka.. Ona mi je kak druga mama. Jake ju vuoljim makar sme se navek znale svaditi. Ma to je sestrinska ljubav. Jempout me je naganjala po štijenjga i kak sam se okrenula, trupila sam se v zid iii.. napoukla kost v malem prstu na ruke. Opeet Lana po langetu. Stvarne sam furt ko mala imjela rouke strgane.. Životu mi je stvarne furt nekak vesele bile. Je ja imam tek 14 ljet alji se je stvarne poune ljepoga desile i još se mora! Pokušavala si boum život provodoti zanimljivem i pounoga nečega ljepuga, tak da se bum pak za par ljet mogla prisjećivati. Živite život koda vam je saki dan zadnji. Dam se kladiti da bu vam 100 pout ljepše. Ime i prezime učenika: Lana Eršek Razred: 8. r. Mentorica: Ivana Pikutić, uč. hrvatskog jezika Škola: OŠ Franje Horvata Kiša, Lobor

MOJE DJETINJSTVE Moje ime je Lana. Imam 14 ljet i živim h jenem malem selu zvanem Vojnovec. Denes bi vam štela reći neke male o mojem djetinjstvu. Poune toga se je desile huvih 14 ljet. I ljepih i grdih stvari. Ja nekak pamtim više same ove dobre. Prvoga ljeta kojega se zmislim je negde kad. sam imjela oko 4-5 ljet. Saki dan sam isla k prijateljice na igru. Tak nam je i z vremenem doma postale dosadne pak sme se odlucile upisati na folklor. Kak sme male bile, nisme mogle reci folklor pa kad bi nas do kad pital de tancame i popjevame mi bi rekle “na fokoru”. Saki četrtek sme imelji probu, a mi bi jedva docakale. A znate kak sme jake “pametni” tek bilji. Sosed nam ima črešnju. I normalne da sme se štelji počastiti i zasladiti se male. Alji nas je furt bile strah iti pitati aj smijeme na črešnju pak sme hodilji kakti “krast” črešnje. Videl bi nas sused i nigdar nej nič rekel, alji nam je bile zanimljevše poskrivečki jesti. Po zime sme navek delali tunele, skokove, kućice ma svašta. Tojest započelji sme delati, alji sme se premrzli pak sme saki svojemu domu išlji se gret. Tak sme se jemput štelji sanjkati, alji nije nam se dale više po dolu. Najstareši prijatelj nas je 10 zavezal na bicikljin i vljekel. Nisme bilji brzi, alji sme se zabavlji.. Sijem nam se nije h školu dale iti, alji kad je došle ljete, prvi sme bilji pri igre zvane “škola”. Našlji bi se pri nekomu doma, si bi si poselji na pod i unda bi glumilji učenike, a najstareši profesore. Tak sme jemput imelji i tjelesni pak su me vucilji delati stoj na rukami. Ja kakva sam bila zmotana, vtrgla sam si prvi put prst. I to srednji. Iste tak sme jemput skakalji po balami i opet ja zmotana opala i vtrgla si rouku. Tek nakon mesec dani sam mame priznala da sam s bale opala. Ne znam kak mi je opce verovala kad sam je rekla da sam na ceste opala.. Z dedu sam navijek orehe toukla, a unda sme si išlji leči pod orehe i počvat si male. A seka.. Ona mi je kak druga mama. Jake ju vuoljim makar sme se navek znale svaditi. Ma to je sestrinska ljubav. Jempout me je naganjala po štijenjga i kak sam se okrenula, trupila sam se v zid iii.. napoukla kost v malem prstu na ruke. Opeet Lana po langetu. Stvarne sam furt ko mala imjela rouke strgane.. Životu mi je stvarne furt nekak vesele bile. Je ja imam tek 14 ljet alji se je stvarne poune ljepoga desile i još se mora! Pokušavala si boum život provodoti zanimljivem i pounoga nečega ljepuga, tak da se bum pak za par ljet mogla prisjećivati. Živite život koda vam je saki dan zadnji. Dam se kladiti da bu vam 100 pout ljepše. Ime i prezime učenika: Lana Eršek Razred: 8. r. Mentorica: Ivana Pikutić, uč. hrvatskog jezika Škola: OŠ Franje Horvata Kiša, Lobor

Autor: Roko Komes, 8. razredOŠ Andrije Kačića Miošića Donja VoćaMentor: Dubravka Tuđan

Pohvaljeni rad

POČETNA

"Pjesma o djetinjstvu"

Pjesma o djetinjstvu Slušam priče naših starih: - Kuhali smo župice, pecali ribice, bacali špekule, igrali gumi-gumi, školice, lovice, kauboja i Indijanaca - i nabrajanju nema kraja… Slušam i razmišljam… Pričaju o djetinjstvu svojem, a ja razmišljam gdje je djetinjstvo moje. Mobitel, tablet i računalo moji su prijatelji cijelo djetinjstvo. Razmišljam i pitam se je li bilo bolje njima u veselju i druženju ili nama, svaki u svome domu, uz modernu tehnologiju? Ime autora: Roko Komes Razred: 8. Ime škole: OŠ Andrije Kačića Miošića Donja Voća Ime mentora: Dubravka Tuđan

Pjesma o djetinjstvu Slušam priče naših starih: - Kuhali smo župice, pecali ribice, bacali špekule, igrali gumi-gumi, školice, lovice, kauboja i Indijanaca - i nabrajanju nema kraja… Slušam i razmišljam… Pričaju o djetinjstvu svojem, a ja razmišljam gdje je djetinjstvo moje. Mobitel, tablet i računalo moji su prijatelji cijelo djetinjstvo. Razmišljam i pitam se je li bilo bolje njima u veselju i druženju ili nama, svaki u svome domu, uz modernu tehnologiju? Ime autora: Roko Komes Razred: 8. Ime škole: OŠ Andrije Kačića Miošića Donja Voća Ime mentora: Dubravka Tuđan

Autor: Ana Markan, 6. razredOŠ Jože Horvata KotoribaMentor: Janja Matanović

Pohvaljeni rad

POČETNA

"Razglednica djetinjstva"

Razglednica djetinjstva Odrastanje u brojnoj obitelji s dragim osobama za mene je vrlo dragocjeno i osebujno. Vrijeme koje provodim sa svojim bratom i sestrom uvijek je zabavno i uzbudljivo. Igramo društvene igre, a lopta i šetnja prirodom su nam uobičajene. Iako im često darujem svoje slobodno vrijeme, posebno mjesto u mome srcu pripada mojoj dragoj baki. Još od najranijih dana ona bi me rado čuvala. Sjećam se kad sam još bila mala, posjela bi me na stup naše ograde i tako bismo zajedno čekale mamu koja se vraćala s posla. Često nam je pričala o svom siromašnom i teškom djetinjstvu, ali znala nam je i pripovijedati o igrama koje su se igrali nakon napornog rada. Tada sam osjetila s kolikom se radošću prisjeća tih dana. Govorila nam je kako su nekada ulice vrvjele djecom i da su se najčešće igrali skrivača, lovica, preskakanje užeta, školice, graničara… Za preskakanje užeta sami bi ispleli uže od šibe, cigla im je bila poput današnje krede, sjemenke i kamenčiće koristili bi u raznim igrama. Packanje im je bila omiljena igra. Igrala se s pet ili šest kamenčića. U zrak se bacio jedan kamenčić, a ostatak se trebao uzeti istom rukom. Nakon toga se u zrak bacilo dva kamenčića, a ostatak uzelo i tako redom. Ne priča ona meni samo o svom djetinjstvu, već joj je stalo da me nešto i nauči. Volim s njom saditi tulipane, grah, mahune i još mnogo toga. Uči me i kako se sprema zimnica. Meni je ipak najljepše kad slaže fine domaće kolače čiji se miris širi po cijeloj kući. Obožavam njezine vanjkovce od trešanja, jabuka, sira i tikvica. Što najviše cijenim kod nje? U mene je usadila svoju vjeru i još dan danas svakodnevno zajedno odlazimo na svetu misu. Pjesma koju često pjevuši duboko odzvanja u mojem srcu i često se pitam koja je to cesta koja vodi sve do raja… Ana Markan, 6.b Osnovna škola Jože Horvata Kotoriba Mentorica: Janja Matanović

Razglednica djetinjstva Odrastanje u brojnoj obitelji s dragim osobama za mene je vrlo dragocjeno i osebujno. Vrijeme koje provodim sa svojim bratom i sestrom uvijek je zabavno i uzbudljivo. Igramo društvene igre, a lopta i šetnja prirodom su nam uobičajene. Iako im često darujem svoje slobodno vrijeme, posebno mjesto u mome srcu pripada mojoj dragoj baki. Još od najranijih dana ona bi me rado čuvala. Sjećam se kad sam još bila mala, posjela bi me na stup naše ograde i tako bismo zajedno čekale mamu koja se vraćala s posla. Često nam je pričala o svom siromašnom i teškom djetinjstvu, ali znala nam je i pripovijedati o igrama koje su se igrali nakon napornog rada. Tada sam osjetila s kolikom se radošću prisjeća tih dana. Govorila nam je kako su nekada ulice vrvjele djecom i da su se najčešće igrali skrivača, lovica, preskakanje užeta, školice, graničara… Za preskakanje užeta sami bi ispleli uže od šibe, cigla im je bila poput današnje krede, sjemenke i kamenčiće koristili bi u raznim igrama. Packanje im je bila omiljena igra. Igrala se s pet ili šest kamenčića. U zrak se bacio jedan kamenčić, a ostatak se trebao uzeti istom rukom. Nakon toga se u zrak bacilo dva kamenčića, a ostatak uzelo i tako redom. Ne priča ona meni samo o svom djetinjstvu, već joj je stalo da me nešto i nauči. Volim s njom saditi tulipane, grah, mahune i još mnogo toga. Uči me i kako se sprema zimnica. Meni je ipak najljepše kad slaže fine domaće kolače čiji se miris širi po cijeloj kući. Obožavam njezine vanjkovce od trešanja, jabuka, sira i tikvica. Što najviše cijenim kod nje? U mene je usadila svoju vjeru i još dan danas svakodnevno zajedno odlazimo na svetu misu. Pjesma koju često pjevuši duboko odzvanja u mojem srcu i često se pitam koja je to cesta koja vodi sve do raja… Ana Markan, 6.b Osnovna škola Jože Horvata Kotoriba Mentorica: Janja Matanović