Stari panj

Marica Kardaš

Stari panj

Na osunčanoj livadi rastao je visoki razgranati hrast na čijim su se granama gnijezdile ptice, vjeverice skupljale žirove, a ljudi se nakon naporna posla odmarali u debeloj hladovini.

Od starosti i ljetnih vrućina grane su mu se osušile pa su ih ujesen otpilili. Ostao je samo veliki, stari panj. Napustile ga ptice, vjeverice i ljudi. Osjećao se beskorisnim.

Bio je toliko tužan da nije ni primijetio da se u rupi, ispod njegova korijenja, smjestila ježica Bocka sa svojim ježićima. Cijelu su zimu spavali i panj, i ježica, i ježići.

Zasjalo je toplo proljetno sunce. Iz suhe je trave izmamilo nježne cvjetove proljetnica. Roda je svojim klepetanjem objavila povratak. Iz obližnje se bare čulo kreketanje žaba. Alipanj i dalje nije primjećivao ništa oko sebe.

Stanovnici livade razmišljali su kako ga probuditi. Željeli su ga upoznati i družiti se s njim. Dosjetili su se. Crni kos, koji je okolo skakutao, popeo se na panj i zapjevao prekrasnu proljetnu pjesmu.

Panj se prenuo iz sna. Pogledao je oko sebe i ostao zadivljen. Proljetnice su ga darivale svojim cvjetnim mirisima, kos je još ljepše zapjevao, a ježica Bocka sa svojim je ježićima izvela nekoliko zanimljivih akrobacija.

– Šššto, što se to događa? Otkud sad svi vi? – upitao je panj zamuckujući. – Mi smo još jesenas došli, ali nas niste primijetili. – odgovorila je Bocka. – A mi smo tu svakoga proljeća, ali ni nas niste primjećivali. – odgovorile su proljetnice i kos.

– Oprostite, bio sam previše ponosan i promatrao sam samo ono što sam vidio visoko iznad sebe. Sad vidim da sam bio u krivu. – ispričavao se panj.

Svaki je novi dan donosio nešto novo. Livada je procvjetala. Svojim mirisnim, raznobojnim cvjetovima privlačila je pčele i bumbare. Dolazila su i djeca. Nakon igre odmarala bi se na velikome panju. Panj je uživao. Njegovu tugu zamijenila je sreća. Okružili su ga novi prijatelji. Opet se osjećao korisnim.

KRAJ!