Want to make creations as awesome as this one?

Transcript

Veronika Rus 7.a

Hipatija iz Aleksandrije

Hipatija je bila obrazovana, darovita i nadasve cijenjena građanka Aleksandrije. Živjela je i djelovala u svijetu i vremenu u kojem se žensko isticanje općenito dočekivalo sa zazorom. No njoj nisu osporavani ni znanje ni ugled ni moralni autoritet. Štoviše, čini se da su upravo utjecaj koji je uživala i odlučnost koju je pokazivala u obrani svojih stavovana posljetku presudno pridonijeli njezinoj smrti.

Bila je grčka neoplatoničarska filozofkinja i matematičarka. Predavala je filozofiju, matematiku, geometriju i astronomiju. Kći je matematičara Teona iz Aleksandrije. Bila je pristaša Platonove filozofije, a oko 400. godine postala je voditeljica filozofske škole u Aleksandriji. Oko nje okupljali su se nekršćanski filozofi u Aleksandriji, privučeni njenom inteligencijom, elokvencijom, skromnošću i ljepotom. Djela su joj izgubljena, a vijesti o njoj sačuvane su kod njezinih učenika Sinezija i Damaskiosa.

Koptski biskup Ivan, koji je upravljao kršćanskim samostanima u Gornjem Egiptu na kraju VII. stoljeća, piše u svojim Kronikama o predaji, da se Hipatija koristila astrolabom - zbog čega su je poslije neki spominjali kao izumiteljicu te sprave, makar je ona konstruirana barem stoljeće prije Hipatije (te je sačuvan spis Hipatijinog oca Teona, koji objašnjava rad astrolaba). Među njenim učenicima je kršćanski neoplatonski filozof Sinezije, biskup Cirene.

Hipatija je bila najprisnija očeva znanstvena suradnica. Pripisuju joj se brojna matematička i astronomska djela, no nijedno nije sačuvano da bi se sa sigurnošću moglo reći koliki bio njezin doprinos. Ipak, u najstarijem rukopisu komentara “Matematičke zbirke” Klaudija Ptolemeja, što ga je sastavio njezin otac Teon, stoji uz naslov treće knjige opaska da je riječ o verziji koju je provjerila “filozofkinja Hipatija, moja kći”. Navodi se i kao autorica komentara na dva matematička djela, “Aritmetike” Diofanta iz Aleksandrije i “Presjek stošca” Apolonija iz Perge, te jednog spisa naslovljenog “Astronomski kanon”).

Hipatija je zastupala neoplatonsku filozofiju, naučavajući da se čovjek mora uzdići nad vlastitom tjelesnošću i da se u potrazi za božanskim mora osloboditi osjećaja, živjeti u skladu sa sobom i biti ravnodušan prema svjetovnome i materijalnome. Učenicima je nastojala ucijepiti da filozofiju smatraju svojevrsnim religijskim misterijem, “najneizrazivijim od neizrazivog”. Tjerala ih je da filozofskim intelektom slijede Platonov nauk i da naporom uma i srca izdvoje iz svoje nutrine “oko zakopano u nama” koje otkrivaču omogućuje dosezanje nadiskustvenog svijeta i razbijanje okova tvarnog. Bila je iznimno cijenjena među svojim učenicima, ali i običnim slušateljima koji su je hrlili slušati kad je izlagala Platonov ili Aristotelov nauk. Tako je filozofske teme, o kojima se običavalo raspravljati u zatvorenom krugu među obrazovanima, učinila dostupnima širim skupinama. Predavanja je držala i na ulici, naviknuvši se kretati među muškarcima u javnosti, što nije bilo uobičajeno za žene onoga doba. Hipatija je od učenika zahtijevala silan spoznajni napor i etičko savršenstvo.

Sukobi između pogana i kršćana, između sučeljenih kršćanskih skupina te između Židova i kršćana činili su kulisu aleksandrijske drame. Patrijarh Ćiril je svoj boj za čistoću vjere počeo oborivši se na jednu heterodoksnu kršćansku skupinu, a nastavio ga je nastupivši protiv Židova, što je pokrenulo lanac događaja čiji je ishod bio Hipatijina pogibija. Sokrat Skolastik navodi da su neki kršćani proširili glasinu da upravo Hipatija stoji na putu izmirenja između Židova i patrijarha Ćirila. Glasina možda i nije bila neosnovana jer Hipatija nikako nije mogla prihvatiti Ćirilovo agresivno miješanje u političke prilike i nasilje prema vjerskim neistomišljenicima. Ona je uvijek nesputano izražavala svoje mišljenje islobodno je suobraćala s gradskim i carskim dužnosnicima, u javnosti i kod kuće.

Pretpostavlja se da je netko iz Ćirilova neposrednog okruženja odlučio djelovati protiv protiv Hipatije. Njezina je slabost bila što nije bila popularna među svjetinom, ni kršćanskom ni poganskom. Nikad se nije ni pokušavala svidjeti “običnim” ljudima. Njezinim neprijateljima stoga nije bilo teško uvjeriti puk da je vještica koja crnom magijom potiče razdor kako bi ovladala gradom. Doskora se stvorila jedna naročito fanatična skupina koja je odlučila ukloniti filozofkinju, a činili su je parabalani, članovi kršćanskog laičkog bratstva. U ožujku 415. godine pripremili su zasjedu. Dok se Hipatija vraćala kući, dočekali su je na ulici, izvukli iz njezine kočije i odvukli u crkvu zvanu Cezarij, nekadašnji hram posvećen carskom kultu. Ne mareći ni za njezinu dob, svukli su je dogola i zatukli razlomljenim komadima grnčarije. Njezin leš su raskomadali, povlačili ulicama do mjesta Kinaron u neposrednoj blizini grada i ondje spalili. Bez obzira na legendu koja se s vremenom isplela oko Hipatije, njezin strašan udes i danas jednakom snagom svjedoči o užasima vjersko-političkog fanatizma.

Ubojstvo Hipatije