Want to make creations as awesome as this one?

Transcript


s Josipom Pavlišićem

Mons. Pavlišić rodio se 28. prosinca 1914. u mjestu Srbljani, župa Stari Pazin u Istri kao osmo dijete u obitelji. Krsno ime mu je bilo Mario. Otac mu se zvao Josip, a majka Marija. Otac je poginuo u ratu i nikada ga nije vidio. Obitelj je živjela vrlo skromno i u siromaštvu, ali nikada nisu bili žalosni.


Kreni na put

Ogulin

Gospić

Rijeka

1

2

3

4

5

6

7

8

Start

Upute:


Podijelite se u grupe. Pripremite papir i olovku. Birajte koji učenik iz grupe prvi igra. Taj učenik otvara polje ispod broja 1. Odgovor zapisuje na papir. I to na način da svaki pokušaj/odgovor je novi broj odgovora. Ako prvi učenik ne zna odgovor na prvo pitanje, odgovara drugi i to je pokušaj/odgovor broj 2. Svako pitanje je potrebno točno odgovoriti. Ukoliko nitko iz grupe ne zna odgovor na pitanje prvi sljedeći igrač ima pravo odgovor pronaći na polju. Ukoliko ne može pronaći odgovor traži sljedeći igrač i tako dok odgovor ne bude točan. Pobjednička ekipa je ona koja s najmanje pokušaja/odgovora dođe do cilja. Sretno!


Sve odgvore potrebno je zapisati na papir.

I to na način:

1.

2.

3.

...

9

Cilj

Poruka Pavlišića za Božić 1989. godine


“Vrijeme u kojem živimo, zovemo kritičnim. Nikada nije postojalo, niti će postojati neko idealno, bezbolno vrijeme. Pavao VI. je govorio: Biti kršćanin nije bilo nikada lako, pa nije ni sada, ali ono je uvijek nebeski lijepo!”

(Zvona, br. 1, 1989., str.1 i 3.)

10

11

12

13

14

15

Saznaj što kriju brojevi na putu.
Zapiši rješenja svih pitanja.

Usprkos teškim vremenima je govorio kako je imao lijepo djetinjstvo. Volio je promatrati zalazak sunca, zvijezde za vedrih večeri, jesenji mraz, zimski snijeg, proljetno cvijeće, visibabe, ljubice, jaglace, badnje božićne večeri.

Kao dijete volio je klizati se po ledu, igru skrivača i prahčanje (igra u kojoj jedan igrač vodi palicom loptu u rupu, a četiri brane…)


“Sjećam se kada je Biskup dobio prvi bicikl. Svi smo se s njime vozili. Biskup Pavlišić prestaje pješačiti,a bicikl tjera svakodnevno uzbrdo i nizbrdo.”

„Stotinjak metara od naše kuće prolazio je vlak. Za nas djecu bio je čudovište. do naše kuće penjao se malo uzbrdo dišući, pušući, zviždući, stenjajući, ispuštajući obilnu vodenu paru i dim. Bezbroj smo se puta čudili tom stroju , kralju kopnenog prometa koji nam je dolazio do pred kuću.“

Prve molitve ga je naučila majka. Molili su uvečer, a u vrijeme došašća i korizme molili su krunicu.

Odlazak na sv. misu je za njega bilo nešto posebno.

„Župna crkva nam je bila daleko, oko 3 km. Još malena, jednom me majka uzela sa sobom k misi. Rekla mi je da u crkvi moram šutjeti. Uzela me u klupu kraj sebe. Slušao sam pjevanje i propovijed. Bilo je o prvo životno predavanje, prva škola izvan naše obitelji. Sa sestrama sam pošao polaziti na vjeronauk. Rado sam gledao slike iz sv. pisma koje su mi tumačili braća i sestre.“

1921. Krenuo je u osnovnu školu. „Kada sam trebao godine 1921. poći u osnovnu školu, za mene je to bila prava muka. U školu je trebalo polaziti svakog dana, osim četvrtka, daleko 2 km puta i to sam. Bojao sam se. trebalo je prelaziti željezničku prugu, prolaziti kroz sela u kojima je su imali po kojeg oštrijeg psa.“

Prva učiteljica zvala se Marija Jericijo. „Bila je prijazna i dobra učiteljica. Na početku i na svršetku nastave svi smo zajedno molili.“

1925. se školovao u Gorici gdje se pripremao za pohađanje klasične gimnazije u Kopru (1926.-1934.) Teologiju je pohađao u Gorici od 1935.-1938.

Ustalo se u 5:20 h, pa jutarnja molitva i misa te razmatranje. Iza toga učenje do 7:30, doručak, poslije doručka bilo je pospremanje kreveta. u 10 h učenici su dobivali komad kruha i imali su odmor 20 minuta. Škola je trajala do 13 h. Vrijeme ručka. U spavaonicama i kod jela vladala je tišina. Vrijeme za učenje i šetnju. U 16 h opet komad kruha, a u 19:30 krunica ili druga pobožnost u kapeli i iza toga večera.

13 je godina obnašao službe župnika u Ogulinu i zatim u Gospiću.

1969. imenovan je nadbiskupom koadjutorom Riječko-senjske nadbiskupije.

1973. službovao je kao apostolski administrator Riječko-senjske nadbiskupije, a 18. travnja 1974. postao je riječko-senjski nadbiskup.

28.12.1976. proslavio u Rijeci 25. godišnjicu BISKUPSTVA

“U većem dijelu svoje biskupske službe bio je poglavito graditelj. Gradio je, popravljao, obnavljao, radeći i sam fizičke poslove.”


-1977. postao povjerenik za apostolat pomoraca

-kapucinska crkva Gospe Lurdske u Rijeci duhovno središte okupljanja pomoraca, ribara i njihovih obitelji

„Zvonjava je bila za mene dječaka radosno otkriće. Razmišljao sam o tome kako glasovi zvona mogu dopirati nekoliko kilometara daleko. Tada je bilo u zraku manje žamora nego danas pa su čisti zvukovi zvona dopirali s okolnih tornjeva, dalekih nekoliko kilometara. Zvonjava je značila Božji glas. Skidali smo kape, križali se i molili…“

Gdje se rodio Josip Pavlišić?

Krsno ime Josipu Pavlišiću bilo je...

Koje godine je Pavlišić rođen?

Koje godine je Josip Pavlišić krenuo u osnovnu školu?

Koliko je župna crkva bila udaljena od njegove kuće?

"Za nas djecu bio je čudovište. "- rekao je Pavlišić. Na što je točno mislio?

S kojim prijevoznim sredstvom je Josip Pavlišić obilazio župe?

Za što je Josip Pavlišić rekao da je bio Božji glas u njegovom djetinjstvu?

Što je Pavlišić volio raditi u djetinjstvu? Nabroji barem 3 primjera.

Zašto su ga zvali biskup graditelj?

Tko ga je naučio prve molitve?

U koliko sat je ustajao Josip Pavlišić, a kad je molio krunicu?

Bio je prijatelj pomoraca i ribara. Koje godine je postao povjerenik za apostolat pomoraca?

Koliko je godina Pavlišić bio župnik u Ogulinu?

Koje godine je u Rijeci proslavio 25. godišnjicu BISKUPSTVA?

“Vjerovali smo da ćemo zajedno lakše odoljeti i nadali se da i ovog puta po krivim crtama Bog piše ravno.”

“Uvjeren sam da bi mi bilo lijepo na bilo kojem mjestu u našoj biskupiji. Sv. Terezija od Malog Isusa je rekla da ljudi stvaraju ambijent,a ne obratno.”

“Zdravom čovjeku nije ništa teško. Što god mogu raditi kao svećenik to me uvijek veseli. Je li to Pazin, Rijeka, Ogulin, svejedno je. Gdje god sam bio i radio, volio sam ljude. Kad sam bio postavljen za odgojitelja u pazinskom sjemeništu, to je bio vrhunac mojih aspiracija. U svojim ranijim godinama djelovanja radio sam i fizički. Za kršćanina – svećenika – biskupa plemenit je svaki pošten rad.”