Verica

Verica Nikšić9. srpnja 1978. - 13. listopada 1991.

Basic guide to create an awesome presentation

Trinaestogodišnja djevojčica Verica Nikšić ubijena je početkom Domovinskog rata 13. listopda 1991. u Širokoj Kuli u naručju svoje majke u podrumu jedne kuće koja je naknadno zapaljena. Njeni posmrtni ostatci nikada nisu pronađeni i ona nema svoga groba. Imala je samo 13 godina i te jeseni je trebala krenuti u 7. razred.

Ostatci kuće u kojoj je ubijena Verica Nikšić (Snimljeno nakon oslobođenja 1995. godine.)

U sjećanju onih koji su je poznavali ostala je kao vedra i iskrena osoba, dobra prijateljica, omiljena među vršnjacima. Marljivo je izvršavala sve svoje školske zadatke i postizala odličan uspjeh. A kod kuće je pomagala roditeljima u svakidašnjim poslovima. Voljela je pjevati, pisati pjesme i sastavke.

Veričin literarni rad u kojem je opisala svoj posljednji Božić 1990. god. Literarni rad je objavljen u časopisu Modra lasta

STARI OBIČAJI Sve do prošle godine Božić se nije slavio. Točnije, netko je slavio, a netko nije. Do sada i nisam o tome razmišljala. Pšenica u plitkoj zdjeli narasla i zazelenjela se, a u sredini visoka svijeća. Svi smo užurbani. Kuća miriše na kolače. Pod stolom ugodno šušti slama, žuti se. Sestra i ja smo u kutu okitile mali bor. Pun je rumenih, sitnih jabuka, oraha, šišarki, raznobojnih kuglica i traka. Pod borom smo napravile jaslice: djetešce u čistoj slamici. Badnjak je, dan uoči Božića. Jedemo bakalar, a zatim nas tata nudi vinom. Sestra i ja se gledamo u čudu, a tata objašnjava: „Koliko danas popijete vina, toliko ćete dobiti krvi.“ Tako je lijepo u našoj kući. I veselo, i tiho, i blago. Nikada nije tako bilo. Tata je razdragan, a mama neprestano donosi nešto na stol i svojim širokim, toplim rukama miluje po kosi čas sestru, čas mene. Palimo svijeće na boru. Djetešce na slami nije više bajka. Ono uistinu postaje važan dio naših života. Verica Nikšić Lički Osik, 1991.

Crtež Verice Nikšić - prema fotografiji nacrtala učenica 7. razreda Tea Krpan 2015./2016. školske godine

Literarrni rad učenice 7. razreda Ive Radošević 2015./2016. školske godine

Draga Verice! Željela bih da si ovdje s nama da se još jednom uvjerimo da si draga osoba puna ljubavi. Željela bih te upoznati, šetati zajedno s tobom Širokom Kulom. Žao mi je što si poginula, ne samo ti već i svi hrvatski anđeli koji su sada na oblacima i promatraju svoju milu Hrvatsku toplim očima, gledaju neke nove generacije, neke nove ljude koji koračaju ovom svetom zemljom. Vjerojatno se spuste duhom duboko u noći na naše tlo pa posjećuju naše prozore i brane ih od zla. A ti? Što ti radiš? Pjevaš li s nebeskim pticama ili anđelima pišeš milozvučne sastavke? Eh,Verice, što god da radiš vrijedna si toga. Vrijedna si pričati s dragim Bogom, vrijedna si živjeti u miru svih ovih noći. Svake godine te se sjećamo, mali anđele. Neki zli ljudi otrgnuše ti djetinjstvo. Moje još traje. Žao mi je što je tvoje tako brutalno prekinuto. Ali voljela bih da uđeš u moje, i da zajedno pričamo o školi, o ocjenama, o čemu god želiš. Svake godine kada se sjećamo tebe, moje srce pusti suzu. Eh, da nije bilo tih krvavih godina, da nije bilo tih neizbrisivih tragova, da nije rata…bila bi s nama, doživjela bi i svoj prvi Uskrs, a možda bi imala i djecu s kojom bi se danas skupa igrali u parku… Iva Radošević, 7.b