Uz Svjetski dan kulturne raznolikosti copy

O Krapini uz Svjetski dan kulturne raznolikosti

Muzej krapinskih neandertalaca smješten je nedaleko od svjetski poznatog nalazišta krapinskih neandertalaca Hušnjakovo s kojim čini jedinstvenu cjelinu za obilazak. Nalazište krapinskih neandertalaca zaštićeno je kao prvi paleontološki spomenik prirode u Hrvatskoj i pripada među najznačajnije lokalitete svijeta. Iznimnim bogatstvom nalaza i otkrićem najvećeg staništa neandertalskoga čovjeka, zahvaljujući geologu i paleontologu Dragutinu Gorjanoviću Krambergeru, do danas je ostalo nenadmašno vrelo suvremenih znanstvenih informacija. Pronađeno je oko devet stotina ljudskih fosilnih kostiju, brojni fosilni ostaci pleistocenskih životinja te više od tisuću komada kamenog oruđa iz razdoblja paleolitika. Starost ovog bogatog paleontološkog lokaliteta odgovara vremenu od prije 125 000 godina. Muzej krapinskih neandertalaca jedan je od najsuvremenijih muzeja na svijetu koji sadrži brojne interaktivne sadržaje koji pobuđuju sva osjetila posjetitelja.

Od Krapinske srednjovjekovne utvrde sačuvana je samo jedna zgrada koju je 1919. godine njen vlasnik Franjo barun Ottenfels sa ostacima gradine darovao Krapinskoj općini. Stari grad danas je mjesto osebujne tišine i mira. Najstariji vlasnici grada bijahu ugarski i hrvatski kraljevi. Kroz povijest krapinska je utvrda često mijenjala vlasnike, bilo da se radilo o kupnji, ženidbi ili darivanju te su tako njome stolovali kneževi Celjski (nakon što su dobili „Stari grad“ od kralja Žigmunda), obitelj Keglević, obitelj Drašković, grof Wojkffy, a posljednji gospodari grada bile su obitelji Lichtenberg i Ottenfels. O tadašnjoj važnosti Krapine svjedoči i činjenica da je za vrijeme najtežih turskih navala na Hrvatsku, krajem 16. i početkom 17. stoljeća, u krapinskoj utvrdi održano čak pet hrvatskih Sabora - 1598., 1599., 1600., 1605. i 1607. godine. Na to je utjecao status samog grada u kojem su cvjetali trgovački i obrtnički poslovi, redovito se održavali godišnji i kraljevski sajmovi što je ujedno i doprinijelo razvoju školstva, urbanizacije, uprave i sudstva.

Riječ bilikum potječe od njemačke riječi Willkommen - Dobro došao! Bilikum se sastoji od tri spojene posude na kojima stoje imena Čeh, Leh i Meh, čija se imena spominju u popularnoj legendi, a na temelju koje se tvrdi da je Krapina «kolijevka svih Slavena».

Legenda o Čehu, Lehu i Mehu Stara legenda govori da su u vrijeme rimske vladavine na tri brda iznad Krapine: Josipovcu (Psaru), brdu Staroga grada Krapine i Šapcu u razdvojenim gradovima živjela tri brata: Čeh, Leh i Meh i njihova sestra Vilina. Braća su se htjela osloboditi rimskog gospodarstva i skovala su plan kako će to učiniti, ali ih je sestra, koja je bila zaljubljena u rimskog namjesnika, izdala. Braća su ubila rimskog namjesnika te su u strahu od odmazde morala bježati na sjever gdje su utemeljili slavenske države: Čeh Češku, Leh Poljsku, a Meh Rusiju. Nesretna su braća sestru Vilinu uzidala u kulu, a njeno je dijete divlji vol na rogovima prenio podzemnim putem, ispod gora Velikog člijeba i Hajdinskog zrna, na drugu stranu gdje ga je neki pustinjak sahranio. To se mjesto od onog vremena do danas po lijepoj glavi djeteta zove Lijepa glava – Lepoglava. Zahvaljujući toj legendi Krapina se naziva "kolijevkom svih Slavena".

Grad Krapina, sjedište Krapinsko-zagorske županije Grad Krapinu krase ne samo prirodne ljepote nego i bogato kulturno naslijeđe. Prvi put se spominje u pisanim dokumentima 1193. godine u povelji kojom pečuški biskup Kalan dodjeljuje zagrebačkomu biskupu Dominiku i njegovim nasljednicima pravo na desetinu. Sam je grad postojao i ranije što potvrđuju brojni arheološki nalazi na lokalitetu Hušnjakovo brdo (krapinski pračovjek), a rimsku prisutnost ostatci žrtvenika i spomenika na lokalitetu Mihaljekov Jarek. U srednjem vijeku razvija se trgovište kojemu je kralj Ludovik I. Anžuvinac dodijelio privilegij (1347) kojim je krapinskim stanovnicima dana znatna samouprava. Nakon smrti kralja Ludovika, Krapina je više puta promijenila gospodare. Od XIV. do XVIII. stoljeća pod vlašću je grofova Celjskih, Jana Vitovca, Matije i Ivaniša Korvina, Frankapana, Keglevića, Székelya i Draškovića. Ispravom iz 1628. palatin Nikola Esterházy uredio je odnose između trgovišta i vlastelinstva (vlastelini ban Ž. Erdődy i obitelj Keglević) pa se od tada Krapina razvijala kao jako obrtničko i trgovačko središte. Na poziv gradske općine, franjevci su 1641. osnovali u gradu samostan, a 1665. počela je djelovati osnovna škola. Krapina je, kao rodno mjesto Ljudevita Gaja, odigrala veliku ulogu u hrvatskom narodnom preporodu. God. 1841. počelo je djelovati amatersko kazalište, a 1845. bila je otvorena čitaonica Domorodni dom. Od XIX. stoljeća kreće brži gospodarski razvoj. Krapina je danas kulturno, upravno i političko središte Krapinsko-zagorske županije te grad koji je izrazito ponosan na svoju povijesnu baštinu i dugu tradiciju školstva i obrtništva. Također je i svjetski poznato nalazište neandertalskoga pračovjeka.

Grad se smjestio uz rijeku Krapinčicu, a naziv grada povezan je uz ime ove rijeke koja je nekada bila bogata šaranom koji se na kajkavskom naziva „krap“.

Crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu sagrađena je u baroknom stilu. Njezina gradnja započela je 1750. godine, a posvećena je već za 11 godina 1761. To je hodočasnička crkva u kojoj se štuje Marija, Majka Božja Jeruzalemska. Zidove i stropove oslikao je Antun Lerchinger, slikar iz Rogatca, učenik najvećeg hrvatskog baroknog slikara Ivana Rangera. Freske prikazuju događaje koji su povezani s nastankom ovoga svetišta kao i prizore iz Svetoga pisma koji se odnose na Blaženu Djevicu Mariju i njezinu ulogu u povijesti spasenja. Orgulje, koje su među najvrednijima u Hrvatskoj izradio je Antun Roemer, graditelj iz Graza. Uz svetište je uređen i križni put čije su postaje vrijedno umjetničko djelo, a izradio ih je akad. slikar Eugen Kokot po idejnim crtežima akademskog slikara Ivana Lovrenčića. U svetištu se prigodno održavaju razne priredbe i koncerti, osobito koncerti na orguljama.

Crkva svete Katarine i samostan franjevaca Provincije sv. Ćirila i Metoda iz 1641. godine je najstariji sakralni objekt u Krapini. U samostanu postoji knjižnica utemeljena 1650. godine i muzej s rijetkom zbirkom knjiga i sakralne umjetnosti Hrvatskog zagorja. U samostanu je bilo visoko franjevačko školstvo: studij filozofije (od 1685.g.), moralne teologije (od 1687.), govorništva (od 1774.), te novicijat (od 1723.). Knjige u knjižnici nastale su u raznim tiskarama diljem Europe i prvotisci su iz različitih područja: teoloških znanosti, filozofije, retorike, medicine, etike, književnosti… Najstarija i najvrednija inkunabula je vrlo rano izdanje djela "Pitanja o dvanaest tema odabranih po volji" najvećeg skolastičkog filozofa i teologa sv. Tome Akvinskoga (1225-1274.), čije se učenje ("tomizam") još i danas drži u Katoličkoj Crkvi službenom filozofijom. Djelo je pisano goticom bez mnogo ukrasa, i za razliku od većina srednjovjekovnih knjiga primjerenija je za rukovanje jer nije velikog formata. Tiskana je u tiskari Johanesa Zeinera u Ulmu.Crkvu krase ranobarokni i kasnobarokni oltari. Glavni oltar sv. Katarine je najveći u Hrvatskom zagorju, a dala ga je izraditi grofica Rozina Keglević-Ratkaj od Tabora oko 1665.-1670. godine.

Svake godine početkom rujna održava se Tjedan kajkavske kulture koji ima iznimno značenje za Grad Krapinu i kajkavsko govorno područje. Uz to što obogaćuje i uzdiže kulturu našeg zavičaja, pridonosi i očuvanju govorene, pisane i pjevane kajkavske riječi kao i njegovanju običaja ovih prostora.Manifestacija svake godine pruža bogat izbor kvalitetnih priredbi - koncerata, znanstvenih skupova, recitala, izložbi, gospodarskih okupljanja i sportskih susreta. Festival kajkavskih popevki čini vrhunac svakog Tjedna kajkavske kulture. Riječ je o koncertu novoskladanih popevki u izvedbi eminentnih hrvatskih glazbenika. Od svog postojanja 1966. godine na Festivalu je ispjevano preko tisuću koncertnih i zabavnih pjesama o kaju i zagorskom kraju.

Smatra se da je župa Krapina jedna od najstarijih zagorskih župa. Da je postojala crkva u Krapini „sancti Nikolai de Crapina“ prvi se put spominje u spisima zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića od 6. srpnja 1311. godine. Premda nema starijih spomenspisa, ipak drži se da je župa osnovana još 1225. g. jer je te godine u Krapini boravio kralj Bela IV. U današnjoj crkvi koju je po uzoru na staru gotičku crkvu projektirao arhitekt Josip Vancaš naročito su vrijedne orgulje, djelo vrsnog orguljara F. Heferera (1903. god.).

Ljudevit Gaj, vođa Hrvatskoga narodnog preporoda i književnik, rođen je u Krapini 1809. godine. Odrastao u obitelji u kojoj se govorio njemački jezik, ali je majka njegovala i kajkavštinu. Gimnaziju je pohađao u rodnoj Krapini, Varaždinu i u Karlovcu. God. 1826. upisao je studij filozofije u Beču, nastavio u Grazu, a 1829. upisao se na pravo u Pešti. Početkom 1832. dolazi u Zagreb, gdje radi u pravnoj struci. Doktorirao filozofiju 1834. u Leipzigu. Dobivši 1834. odobrenje, 1835. pokrenuo Novine horvacke (od 1836. Novine ilirske) s tjednim književnim prilogom Danica horvatska, slavonska i dalmatinska i otada se potpuno posvetio narodnomu preporodu. 1836. izdao proglas o prihvaćanju štokavštine i novoga pravopisa. Istaknuo se i u zbivanjima 1848., nakon toga gubi utjecaj. Na oblikovanje Gajeve hrvatske nacionalne i slavenske ideologije uvelike su utjecali teorija o ilirskom podrijetlu južnih Slavena, legenda o braći Čehu, Lehu i Mehu koja je stvarala sliku slavenskoga jedinstva (Krapinski dvorci – Die Schlösser bei Krapina, 1826), srednjoeuropska nacionalna koncepcija po kojoj je jezik glavno obilježje nacionalnog identiteta, hrvatska kulturna baština i politička povijest kao potvrda etničke, političke i jezične hrvatske individualnosti. Kao književnik Gaj nije ostavio dublji trag. Među pjesmama, uglavnom kajkavskima, jedino je Horvatov sloga i zjedinjenje (poznata po početnom stihu Još Horvatska ni propala, u Danici, 1835) stekla veliku popularnost kao preporodna budnica. Ujedinjavanje Hrvata u jednom latiničnom slovopisu bilo je prvi korak prema ujedinjavanju u jednom standardnom jeziku, a u tome je Gaj odigrao odlučujuću ulogu. U knjižici Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa (1830) predložio je jednoslovni sustav, polazeći od kajkavskoga književnog jezika, rješavajući dotadašnji problem pisanja palatala uvođenjem nadslovnih znakova. Prijedlog nije prihvaćen, ali je označio početak rješavanja jedinstvenoga slovopisa i hrvatskoga standardnoga jezika. Zaslugom Gaja i njegovih suradnika hrvatski je jezik nakon višestoljetnoga izgrađivanja kodificiran i proglašen službenim jezikom u Hrvatskom saboru 1847. Gajica, latinički slovni sustav, nazvan je prema njegovu tvorcu Ljudevitu Gaju.

Rodna kuća Ljudevita Gaja

Muzej Ljudevita Gaja Otvoren je 1966. godine u njegovoj rodnoj kući, u Gajevoj ulici, a izložen je namještaj iz njegova vremena, slike (ulja na platnu, rad slikara Ivana Tišova) - portreti Gaja i njegove obitelji, fotokopije njegovih rukopisa, tiskanih tekstova, knjiga i brošura te novina i časopisa koje je uređivao i izdavao.

Pogled na Krapinu

Hušnjakovo

Grb grada

Galerija grada Krapine smještena je u kući odvjetničke obitelji Majcen sagrađene u drugoj polovici 19. stoljeća u neoklasicističkom stilu. Zgrada predstavlja reprezentativni objekt te epohe, a ima i povijesnu vrijednost jer su se u njoj okupljala poznata imena naše povijesti u Ilirsko doba. Biskup Josip Juraj Strossmayer koji je bio veliki prijatelj obitelji Majcen, sastao sa Ante Starčevićem, a dr. Vlatko Maček je 1912. godine bio advokatski pripravnik kod dr. Josipa Majcena. Potomci obitelji Majcen, kćeri Zdenka i Nada poklonile su kuću gradu sa namjenom da nakon njihove smrti u njoj bude galerija. Galerija grada Krapine otvorena je 5. rujna 1993. godine povodom obilježavanja 800-te obljetnice od prvog pisanog spominjanja grada Krapine.

Forma prima Park skulptura Forma prima jedinstveni je park suvremenih drvenih skulptura na otvorenom. Zbirka je to više od 30 skulptura velikog formata koje potpisuju najpoznatija imena svjetskih i domaćih kipara 80-tih godina 20. stoljeća. Park ima svojstvo kulturnog dobra i upisan je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Klikom na plus (+) zaigrajte kviz i provjerite što ste zapamtili!

Zagorski štrukli tradicionalni su specijalitet Hrvatskog zagorja. Nastali su davnih dana od lako dostupnih sastojaka. Danas se često pripremaju u svrhu predstavljanja hrvatske gastronomije u svijetu. U želji da se zagorski štrukli zaštite kao autohtono hrvatsko jelo, umijeće njihove pripreme upisano je u Registar nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske.Ministarstvo kulture 2007. godine zaštitilo je pripremu tradicionalnog jela zagorski domaći štrukli kao kulturno dobro, a dvije godine kasnije pokrenuta je i manifestacija Štruklijada. Ideja o pokretanju Štruklijade nastala je upravo s ciljem promicanja, očuvanja i predstavljanja tradicionalnog načina pripreme zagorskih štrukli.