Tjedan Josipa Pupačića

Josip Bepo Pupačić

Start

1961.

1935.

1941.

1942.

1943.

1950.

1954.

1955.

1956.

1948.

1959.

1958.

1957.

1965.

1966.

1928.

1971.

1978.

1989.

1991.

"Ja imam svoj miri držim, da je moj mirmoj mir.Da su moji prsti moji prsti,da su ljudi oko menemoji ljudi,da je siromašna dolinamoja dolina."

Bepovim stopama...

Next

Back

Rođen je 19. rujna u Slimenu, selu nedaleko od Omiša, kao de­veto dijete Ivana Pupačića (1877–1955) i njegove druge žene Ive, rođene Perić (1889–1977). Preci mu potjecahu iz stare Poljičke Republike, iz obližnjeg sela Kostanje, odakle se prese­liše u selo Slime na lijevoj obali rijeke Cetine.

Osnovnu školu polazi u rodnom mjestu. Kao dječak luta po obližnjem krajobrazu, koji doživljava kao arkadijski krajolik.

Klasičnu gimnaziju pohađa kod dominikanaca u Bolu na Bra­ču. Već u to mladenačko doba u njegovu se maštu usijeca impresivan pogled s vertikalne brdovite visoravni na more i morski arhipelag s otokom Bračem.

Odlazi u Vrpolje u Slavoniju. Srednju školu zbog ratnih prili­ka nastavlja u Slavonskom Brodu.

Iz Slavonskog Broda preseljava u Split, gdje na Klasičnoj gimnaziji nastavlja školovanje. Preko praznika je često vezan uz “zrcalne” vizure rijeke Cetine, sanjari i luta “po staklenoj li­vadi neba”. Njegovi mladenački snovi očituju se u otvorenosti prema prirodi, u promatranju slobodne morske površine i vje­tra koji nad visovima Mosora i Biokova tjera po nebu oblake.

Na splitskoj Klasičnoj gimnaziji u srpnju maturira. Ujesen se upisuje na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na stu­dij kroatistike. Marljivo uči i provodi više-manje miran život u materijalnoj oskudici po skromnim podstanarskim sobama. Neko vrijeme stanovao je s prijateljem, pjesnikom Mirosla­vom S. Mađerom. Pored marljiva učenja na Filozofskom fa­kultetu, nalazi vremena da se posveti pisanju stihova.

Svojim prvim pjesmama javlja se u zagrebačkom “Student­skom listu”.

Pjesma Tri moja brata objav­ljena je u časopisu “Republika”, br. 4, 1954. u Zagrebu.

24. siječnja primljen je u Društvo književnika Hrvatske. Stu­dij književnosti diplomirao je 28. veljače na Filozofskom fa­kultetu Sveučilišta u Zagrebu s uspjehom. Početkom godine izlazi mu prva zbirka pjesama Mladići, u kojoj je jako emoci­onalno vezan za zavičaj i obitelj. Život ga nije tetošio. Obitelj­sku tragediju tragično poginule trojice braće u požaru doživ­ljava kao koban usud. Ta tragična smrt zasjekla se u njegovu dušu duboko i zauvijek. Misli na majku, na braću, na “nesa­građenu kuću”, na daleko Slime. Kao da je bio kondicioniran svojom kobnom sudbinom. Zbirka Mladići učvršćuje njegov uspjeh i podiže ga do reputacije uspješna pjesnika. Uzlazi na književno poprište, okružen općim priznanjem i otvorenošću njegova naraštaja da ga primi u svoj krug. Polovicom godine pojavljuje se njegova druga zbirka pjesama Kiše pjevaju na ja­blanima u izdanju Novinskoga izdavačkog štamparskog po­duzeća “Lykos” u Zagrebu. Njegova lirska očitovanja čine u toj zbirci njegovu osobnu povijest od djetinjstva u zavičaju do studija u Zagrebu. Već ta zbirka bila je jedan od prvih lirskih glasova nove moderne književnosti. Iz zbirke u zbirku prate ga u kritici povoljni afirmativni sudovi.

Radi kao urednik u Novinskom izdavačkom poduzeću “Lykos”. Postaje nositelj i promicatelj novoga stilsko-izražaj­nog kretanja. Upoznaje se u Klubu književnika sa šesnaesto­godišnjom zagrebačkom gimnazijalkom Benkom Baždarić (rođ. 27. srpnja 1940).

Obavlja dužnost odgovornog urednika časopisa i glasi­la prve poslijeratne generacije “Krugovi”. Svojom uredničkom koncepcijom pridonosi da nova književnost “druge moderne” (A. Stamać) ne bude puka retorička forma, nego ozbiljan cilj kojem su se upravljali mladi talenti i njihova stvaralačka stre­mljenja. Živi kao profesionalni književnik bez stalnog zaposle­nja.

Izlazi mu treća zbirka pjesama Cvijet izvan sebe, u izdanju Iz­davačkog poduzeća “Zora” u Zagrebu. Za knjigu je nagrađen Nagradom grada Zagreba. 27. srpnja vjenčao se s Benkom Ba­ždarić. Kumovi na vjenčanju bili su mu pjesnik Nikola Mili­ćević i Maja Zaninović. Izlazi mu u nakladi poduzeća “Lykos” antologija poslijeratnoga jugoslavenskog pjesništva Vrata vre­mena, koju je uredio s književnikom Ivanom V. Lalićem.

Postaje urednikom časopisa “Književnik” i tu dužnost obav­lja do godine 1961. Književni uspjesi i priznanja otvaraju mu put prema profesorskoj sveučilišnoj profesiji. Za asistenta kod profesora Milana Ratkovića na Katedri za stariju hrvatsku književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postavljen je 12. studenoga. Kao znanstvenik objavio je u pe­riodici niz članaka, prikaza, rasprava i eseja iz područja hrvat­ske književnosti.

Od listopada 1961. do kolovoza 1963. radi kao lektor za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Lyonu u Francuskoj.

Izlazi mu četvrta knjiga pjesama Ustoličenje, u izdanju izda­vačkog poduzeća “Znanje” u Zagrebu. Objavljena mu je knjiga izabranih pjesama Oporuka, u izdanju izdavačkog poduzeća “Bagdala” u Kruševcu.

U suautorstvu sa Slavkom Mihalićem i Antunom Šoljanom objavljuje Antologiju hrvatske poezije dvadesetoga stoljeća... 8. studenoga rođena mu je jedinica kći Rašeljka, koja je obolje­la od srčane insuficijencije. Neprestano ga je dodirivala neka fatalna ruka sudbine.

Na povratku iz Londona u Hrvatsku zadesio ga je zlokoban obiteljski usud, permanentno nazočan u njegovoj poeziji: po­ginuo je 23. svibnja zajedno sa suprugom i kćeri u zrakoplov­noj nesreći na aerodromu “Rijeka” na otoku Krku. Njegova tragična smrt potresla je u Hrvatskoj sve kulturne slojeve. I tadašnje hrvatsko novinstvo jednoglasno je oplakalo njegov talent kao veliki nacionalni gubitak. Nadgrobni spomenik na mjesnom groblju, pred crkvom sv. Ivana Krstitelja, izradio je akadem­ski kipar Stipe Sikirica.

Izlazi mu knjiga Sabrane pjesme.

Memorijalnu izložbu o Pupačiću u njegovoj rodnoj kući na Sli­menu otvorio je 23. svibnja pjesnik Jure Kaštelan, tadašnji upravitelj Zavoda za književnost i teatrologiju. U ime Zavoda govorio je Nedjeljko Mihanović, a u ime Druš­tva hrvatskih književnika Jozo Laušić. Istog dana otkriveno je pred pjesnikovom rodnom kućom njegovo poprsje, rad aka­demskog kipara Stipe Sikirice.

U rodnom mjestu Slimenu održan je 23. svib­nja program obilježavanja 20. obljetnice smrti Josipa Pupači­ća, u organizaciji Društva hrvatskih književnika, Centra za kulturu Omiš i Matice hrvatske – Ogranak Omiš.

Mladići

Kiše pjevaju na jablanima

Cvijet izvan sebe

Ustoličenje

Moj križ svejedno gori

Next

Back

+INFO

TITLE HERE

Back

Povratak u djetinjstvo

U ono more dubokopobjeć ću iz svog mraka,i smjelo sići u njegsa štapom čarobnjaka.

U zvjezdan zeleni zdenac,što pun je neba i ptica,da nađem nemirnog sebeu hrpi lutalica.

Back

Brzo, i s malo pažnje,posadit ću jablan u oko,i slušat ću kako se smijevjetar u granju, visoko.

U pjesmi "Povratak u djetinjstvo" lirski subjekt nastoji prevladati neskladizmeđu tjeskobne zrelosti u gradu i idile seoskoga djetinjstva, koje u sjećanju živikao more duboko.

Nebo je u pjesmi simbol mladenačkih ideala, zeleno boja nade, a zdenac spremnik sjećanja.

Personificirane slike prirodnih pojava bliske su dječjem pogledu na svijet. Lirskisubjekt doziva ih u svoju sadašnjost.

• obogaćujem rječnik

• videolekcija

Tri moja brata

Back

"Peračice su lovile moju sliku."

"Moj brat, moj brat, i moj brat."

AUTHOR NAME

"You can write a genial quote here"

More

Back

I gledam more gdje se k meni penjei slušam more dobrojutro velii ono sluša mene i ja mu šapćemo dobrojutro more kažem tihopa opet tiše ponovim mu pozdrava more sluša sluša pa se smijepa šuti pa se smije pa se penjei gledam more i gledam more zlatoi gledam more gdje se k meni penjei dobrojutro kažem more zlatoi dobrojutro more more kažei zagrli me more oko vratai more i ja i ja s morem zlatomsjedimo skupa na žalu vrh brijegai smijemo se smijemo se moru

Budi moja noćDođi, koja si mojau moju noć.Stvori, koja si moja,moju noć.Utišaj ovu tišinu.Umiri ovaj mir.Utopi ovu smrt.Proširi ovu sobu.Razori ovaj zid.Podigni ovo nebo.Pomiri ove sjene.Pokosi ovu kišu.Uglazbi ove suze.Rascvjetaj ove ruke.Sazidaj ove riječi.Izliječi ove oči.I postani moja noć.Budi moja noć.

Back

Back

Molitva ljubavi

"Ako sam godina koja po tebi ima svoja dobadaju trenutku moga djelaostani prisutna u meni"

Back

Slime

Back

Moj križ svejedno gori

Back

Evo me, moj svijete, na raskršćui tvom i momeOprostimo se. - Ti plačešMoj križ svejedno gori.Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez bogaI odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdiSnijeg padaZemlja rasteA ti poražen tonešGrad li si, selo, ili neki postiđeni narodU krčmiMoj križ svejedno goriUzdignutRazapetMračanDovikujem ti. - On goriDovikujem ti. - Ti strepišiskre po tebi prštePeku stravične snoveMoj svijete, uzalud stvaranMoj svijete uzalud ljubljenMoj svijeteUdaljujem se. Pružam za tobom rukeSjene velikih vojski nadiru iz davninaZrak su omastile strijeleRazbijenUsitnjen sanjašNeprestane pritištu moreVjekovi pokapaju svjetloRane otaca izrastaju u krasteDivna majka Margarita prodaje suzeMajka MargaritaMoj križ svejedno goriNosim ga - moj križ a tvoje imeNosim gaSlomljen ma svečanPuta ne vidim nigdjeVoda po kojoj hodam hlapiPoda mom bujaju paremoj križ svejedno goriOblistava u beskraj tvoje imeUdaljujem seI putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdiTi toneš po svome snuA ja koracamI grcam, i grcam, i gledam prema beskrajuMoj križ svejedno goriMoj križ a tvoje ime.

I kao posljednji simbol trajnosti, kamen, čvrst, nepomičan, vječan, iz kojeg izbija svjetlost - snaga života koji se pretače iz vremena u vrijeme i traje. "I ostat ću ovdje Ovdje gdje kamen vječno stojiI ostaje; za vječno"Tako završava ovaj pjesnički put, s križem patnje i kamenom vjere. Put naporan, možda katkad krivudav, težak i strmenit, ali uporan, dosljedan, cjelovit. Iz tog putovanja poniklo je djelo, koje u svojim najboljim ostvarenjima stoji pred nama kao trajan dio naše književne riznice, kao dio nas samih, jer nastade prije svega iz onoga što smo bili i što jesmo, iz zemlje i njene predaje, iz čovjeka i njegove patnje, njegove ustrajnosti i vjere. (Nikola Miličević)

Back

U ovom kamenu Ovdje sam od prapočetka U ovom kamenu Provirujem noktim, i zubima, i borama na čelu Ovdje gdje kamen već vječno stoji I ostaje za vječno (Sa mnom što neprestano nestajem nekamo) I to je ono po čemu jesam U svjetlosti I ovdje Jer svjetlost iz kamena izbija A uokolo je tama Ili zapravo nešto po čemu se prepoznaje A ona još nije sasvim stigla Samo joj predstraže kruže Neobznanjene nastupaju njezine vojske Ali ja sam u samome kamenu I u njemu doista bivam Doduše - iscrpljen o stoljetnog sjaja Al ipak! I ostat ću ovdje Ovdje gdje kamen već vječno stoji I ostaje; za vječno

PŠ Kučiće

OŠ Josip Pupačić

Tjedan Josipa Pupačića

• web stranica škole

• Školski radio MI Omiš

Back

Izvori