Moda i književnost, 2, razred

Moda i književnost, Sanja Polak

U susjednom razredu glavna je atrakcija mala Mia. Svi se dečki za njom okreću, a hrabriji i zazvižde ako prođe pokraj njih. Ni mi cure ne možemo baš biti ravnodušne na njezin izgled. Iako je za glavu niža od većine nas, ona je vitka, slatka, preslatka. – Mala, štrkljava, velike smeđe oči, prćast nosić, izražajne usne, sjajni obrazi, blistav pogled... – nabrajao je Ratko nakon jednog njezina prolaska pokraj klupe u našoj garderobi gdje se skupimo za vrijeme odmora. – A kosa... Uf, kao s reklame za šampone Pantene pro V. Duga, kestenjastosmeđa, lepršava, sjajna... – dopunio ga je Martin. Mi cure napravile smo facu kao da ćemo povratiti i dvostruko zakolutale očima. Išla nam je na živce, ta mala Mia. Sve je na njoj tip-top. Oblači se po posljednjoj modi. Sve iz najnovijih kolekcija Benettona, Esprita, Mexxa i ostalih marki koje ne znam nabrojati. Kad je pitamo: –Otkuda ti ovo, Mia? – ona nakrene glavu, zamahne kosom i odgovori: – Iz Pariza!

Hvali se da joj mama kupuje u najskupljim dućanima Londona, Milana ili Rima. Ja točno ni ne znam gdje su ti gradovi, ali znam da moja mama čezne za kupovinom upravo u njima. I mislim, uživa kad je u središtu pažnje. A, zapravo, bez tih njezinih krpica, nije ništa posebno. Nespretna na koturaljkama, cendrava na tjelesnom, šutljiva na satovima prirode i društva... Baš bez veze. No, bez obzira na sve, mi cure joj strašno zavidimo. Jer i mi bismo se željele prošetati u novim, najnovijim kolekcijama i čuti ponekad zvižduk dečki pokraj kojih prolazimo. A umjesto najnovijih odjevnih kolekcija, moja mama meni kupuje najnovije književne (da tako kažem) kolekcije. Kao sumanuta mi je, umjesto majica, hlača, minica i trapezica, počela kupovati knjige. – Evo, dušo, najnoviji romani hrvatske dječje književnosti. – Kupila sam ti danas dvije zbirke pripovijedaka. – I ove bajke je korisno pročitati. Moja se mama ufurala u film kako ja s deset godina moram biti načitana i pametna djevojčica. – To je mnogo važnije od mode, dušo – pomilovala bi me po kosi i nastavila: – Hajde, pročitaj danas još barem pedesetak stranica.

A ja uopće ne volim čitati. Knjige su mi bljak! Pročitam još nekako slikovnicu ili knjigu s malo opisa a mnogo razgovora, ali one knjige u kojima se pisac zanese pa napiše rečenicu veličine jednog ulomka, zaista ne podnosim. Ali to se mojoj mami ne da objasniti. Što ona zamisli, mora i ostvariti. Kupila mi je čak i novu noćnu svjetiljku, deset plavih jastuka na koje se mogu izvaliti dok čitam i oznaku za ulazna vrata moje sobe na kojoj piše: »Ne ulazi, čitam«. Umjesto po dućanima modne odjeće, ona me vodi po knjižarama, knjižnicama i promocijama novih knjiga. Kako za njih uopće sazna? Jednom sam je pitala: – Mama, kad ću se ja smjeti udati? Zamislite što mi je odgovorila: – Dušo, tek kada pročitaš dvjesto knjiga. Rekla je da se čitajući družim s pametnim ljudima i da iz knjiga mogu najviše saznati o životu. I da će mi nakon već deset pročitanih biti lakše pisati sastavke, a da ću već nakon dvadesete postati pravi zaljubljenik u književnost. I tako sam ja, htjela-ne htjela, ipak morala početi čitati. Uz knjigu sam si natrpala punu zdjelicu gumenih bombona i zavalila se u mamine plave jastuke.

Kriza me je primala svakih nekoliko minuta. Knjige su letjele sobom, bile mi na glavi, koljenima, stopalima. Gazila sam ih, od njih pravila kućice i dvorce, ali ponekad i čitucnula nešto. Dok se mala Mia pravila važna pred dečkima, i dok su se oni natjecali tko će ići po nju prije zajedničke igre na školskom igralištu, ja sam se družila s knjigama. A onda je i učitelju sinulo kako mi premalo čitamo i kako nas treba motivirati na čitanje, kako bi on rekao. I on je poput moje mame dao sve od sebe. U tjedan dana organizirao nam je pet književnih susreta. Došli su nam u goste poznati književnici: Sanja Pilić, Zoran i Ana Pongrašić, Tito Bilopavlović, Anto Gardaš i Hrvoje Kovačević. Na književnim susretima pokazivali su nam knjige koje su napisali. Sve sam ih već pročitala i o njima s književnicima pametno razgovarala. Ostali prisutni na »Književnim poslijepodnevima« čudom su se čudili i zavidno me promatrali. Postala sam školska zvijezda dječje književnosti, upravo zbog čitanja. A i sastavke sam pisala kao od šale. I sebi i drugima. Čak jednom i maloj Miji. Jednog poslijepodneva, mala Mia je došla k meni. – Isuse, koliko ti knjiga imaš! – zadivljeno je promatrala moju knjižnicu koju je mama gotovo svaki dan dopunjavala.

Nije mi bilo jasno zašto zbog mojih knjiga mala Mia spominje Božje ime uzalud. – Nije to ništa – odgovorila sam. – I sve si ih pročitala? – A, morala sam. Iako ne volim čitati. Ne znaš ti moju mamu. – Blago tebi! – Blago meni? Ma blago tebi! Ti si najmodernije odjevena djevojčica u školi. – Pa kad me mama tako odijeva. Ona u tome uživa, a ne ja! A meni to lickanje i pickanje baš ide na živce. Nisu ni tvoje traperice loše. Meni mama nikad ne kupi knjigu. – A meni vrlo rijetko novu odjeću. – Znam! Sjetila sam se! Možemo si same pomoći. Ti ćeš meni posuđivati knjige, a ja tebi majice, minice i trapezice. – Može! Eto, tako smo se govorile! Mala Mia i ja! Mia je čitala, a ja sam se presvlačila. I obje smo postale i pametne i lijepe. I više nas nije bilo briga hoće li za nama zviždati dečki kad prođemo pokraj njih. Bile smo zadovoljne sobom. I druge su cure prihvatile naš način zabave. I one su međusobno mijenjale knjige i odjeću. I one su željele biti lijepe i pametne.

A kad jednog dana mi, sve cure iz škole, ipak pročitamo tih dvjesto knjiga, možda pronađemo lijepe i pametne muževe za koje ćemo se sretno i boooooogaaaaato udati. P.S. Ovo boooooogaaaaato je iz one reklame: »Ja ću se boooooogaaaaato udati«. Mama je rekla da joj se ta reklama uopće ne dopada, a ja ne znam što ima lošeg u tome da si nađem pametnog i lijepog i još k tome bogatog muža. I mijenjanje garderobe joj se ne dopada. Objasnila sam joj nekako da je to u mojim godinama posve normalna stvar. Jasno, zbog posuđivanja knjiga nije se bunila. To joj je normalno. Ionako je stalno u nekakvim knjižnicama.

Kako se zove djevojčica iz priče?

Moda i književnost

Mia

Valentina