3.r_Naslikani vrt_Sanja Pilić

Rodila se 1954. godine u Splitu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna te je radila kao fotografkinja, trik-snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Objavila je više od četrdeset knjiga za djecu i odrasle i više od dvadeset slikovnica. Za svoj rad dobila je brojne nagrade i priznanja. Neka od njenih djela su: O mamama sve najbolje, Savim sam popubertetio, Mrvice iz dnevnog boravka...

Sanja Pilić

Naslikani vrt

Sanja pilić

Pogledajte ove divne kantice, a u kanticama što? Još divnije bojice - žuta, zelena, plava, crvena, ma nešto baš proljetno, cvjetno, šareno... Odlučila sam na betonskom zidu u vrtu ponovno obojiti već naslikano proljeće... Kad već iz betona ne mogu rasti maslačci, kaktusi, breze, ruže, tulipani i jorgovani, mogu na betonu biti nacrtani.

Svake godine uhvatim se bojenja. Obojim poštanski sandučić, kantu za smeće, prozorsku dasku, ogradu balkona. Nacrtam cvijeće, oblake, drveće, kuće, sunce... i sve mi izgleda ljepše. A ta betonska ograda u mom vrtu je tko zna kada podignuta.

Cijeli vrt je jako lijep - pun je ribiza, oraha, jabuka, ruža i raznoga drugog cvijeća. S lijeve i desne strane ograđen je drvenim letvicama koje se jedva primjećuju, a njih spaja ta betonska ograda. Kao da tog betona nema dovoljno u gradovima, pa mora i vrtove kvariti. I zato ja svakog proljeća iznova obojim sliku na ogradi.

A znate li što sam naslikala na zidu? - Vrt! Pravi pravcati vrt, veoma nalik mome. U prvi mah se i ne vidi gdje prestaje pravi vrt, a gdje počinje slika.

U proljeće i ljeto kada je sve zeleno i u cvatu, ta dva vrta natječu se u ljepoti. Kada dođe jesen, drveće počinje gubiti lišće, a onaj naslikani vrt postaje sve ljepši. U njemu je vječno proljeće. Na kraju padne snijeg i sve se zabijeli, a vrt na betonskom zidu i dalje je zelen. Boje nisu tako sjajne, ali ipak... Gledam kroz prozor i mislim na proljeće. Žuto sunce mi namiguje.

U proljeće i ljeto kada je sve zeleno i u cvatu, ta dva vrta natječu se u ljepoti. Kada dođe jesen, drveće počinje gubiti lišće, a onaj naslikani vrt postaje sve ljepši. U njemu je vječno proljeće. Na kraju padne snijeg i sve se zabijeli, a vrt na betonskom zidu i dalje je zelen. Boje nisu tako sjajne, ali ipak... Gledam kroz prozor i mislim na proljeće. Žuto sunce mi namiguje.

Što kažete na jedno bojenje? Bilo bi lijepo kad bi svi pothodnici, podvožnjaci, svi betonski zidovi bili lijepo oslikani. A ne zapušteni, ispisani ružnim riječima, uništeni. Kao što mi ljudi volimo biti lijepo odjeveni i lijepo izgledati, tako i kuće, ulice, zidovi i parkovi to isto vole.

Što kažete na jedno bojenje? Bilo bi lijepo kad bi svi pothodnici, podvožnjaci, svi betonski zidovi bili lijepo oslikani. A ne zapušteni, ispisani ružnim riječima, uništeni. Kao što mi ljudi volimo biti lijepo odjeveni i lijepo izgledati, tako i kuće, ulice, zidovi i parkovi to isto vole.

Zrinjevac uživa u svojoj ljepoti i želi biti ljepši od parka na Marulićevu trgu. To je tako. Nagovorite tete u vrtićima i učiteljice u školama i obojite neke tužne, zapuštene zidove, ograde i klupe. Vidjet ćete kako je to zabavno.

Upotrijebite puno, puno, puno, puno, ah puno žute, zelene i crvene boje... I budite uredniji od mene... Sva sam se obojila... Sigurno imam boje na licu i u kosi...

Ponovimo!